KOLUMNA KATE MIJIĆ Životi starijih nisu manje vrijedni

Koronavirus ugrožava svih, a najviše one najosjetljivije skupine. Bolesni i stariji ljudi su posebno na udaru. Kao da im sama njihova bolest i godine nisu dovoljan magnet za sve nevolje, još se pojavio i virus koji ih dodatno ugrožava. Znam, mnogo će pomisliti da su to ipak ljudi kojima su vrata smrti otvorena, ali, znate li vi koliko je dragocjena svaka minuta s osobom u toj osjetljivoj dobi? Život je ionako krhak, i nitko nam ništa ne garantira. Nitko od nas ne zna hoće li sutra biti živ, ni kakva će naša sudbina biti? Starost nije nimalo lijepa, ali je ipak svatko želi dočekati. Kakav god život bio, svi želimo što duže ostati na Zemlji. Mislim da ta osjetljiva skupina nikada nije bila ugroženija. Ubrzan tempo života odrazio se na svakoj skupini ljudi, a najviše na onima koji ovise o našoj pomoći, a mi im ne možemo pomoći. Nije da ne bismo željeli, ali naprosto ne možemo. Roditelje stavljamo u domove, jer je većina primorana na to. Pita li se itko kako je njima dok gledaju kako postaju teret onima kojima su dali sve? Koliko se tuge nalazi u njihovim srcima? Mnogi od njih se samostalno odlučuje na taj korak. Možda tako žele sačuvati dostojanstvo, i poštedjeti svoje najdraže tereta te nezahvalne odluke. I na kraju, kada sve zbrojiš, ostaju ti samo uspomene i naborana koža. Treba li tako biti? Zar se sve ono što smo tijekom života radili svede na to da postajemo teret? Nadam se da nije, i da se iza svega onog 'što moramo' i na što smo primorani, nalazi ljubav i zahvalnost. Ipak, u pitanju je naša krv, oni koji su nam dali život i sve ono što su mogli. Ne podcjenjujmo starije ljude. Oni su mlad duh zarobljen u nemoćnom tijelu. Oni ne bi trebali biti teret, nego blagoslov. Oni su institucije mudrosti, i život ih je naučio svemu. 

Što se korone tiče, doista trebamo biti odgovorni prema sebi, ali i prema svima ostalima. Pored svega, ne trebamo na sebe natovariti krivnju za nečiju smrt. Ionako je već previše tereta u našim životima. Korona ne dozvoljava ljudima da se oproste od svoje obitelji. Umiru sami u svojoj agoniji, i sam Bog zna koliko bi im značila nečija riječ podrške, ili nečija ruka koja će obuhvatiti njihovu. Svaki život je dragocjen. Nije bitno koliko nam je godina, bitno je koliko smo voljeni. Volite svoje starije. Nemojte se kasnije kajati zbog onog što ste mogli, a niste uspjeli reći i pokazati. Znam, uvijek će ostati neke stranice prazne, ali neka većina tih životnih stranica bude ispunjena. Ponašajmo se prema njima onako kako bi voljeli da se netko prema nama ponaša, i nikada nećemo pogriješiti. 

Najviše me ljute komentari kad se spomene da je umrla osoba od osamdeset ili nešto više godina. Pokazuju društvenu neosjetljivost većine ljudi. A ne bismo trebali takvi biti. Ta osoba je ima djecu, unuke, ta osoba je sigurno voljena. Na bilo čiju smrt se ne možemo pripremiti, čak ni na smrt osobe koja je teško bolesna. Smrt pogađa, što je i normalno. Lako je ostavljati komentare kad nitko od naših nije umro. Ako nemamo nešto pametno za reći, onda radije ne komentirajmo. 

Trebamo se truditi da budemo što bolji ljudi. Zato, živimo sa spoznajom da je svaki život dragocjen, jer je to doista jedina istina. 

Budite mi dobri i odgovorni!

#ostanikući