Koncert 'Za Điđija' - nezaboravan glazbeni događaj!

Deseta obljetnica smrti maestra Vjekoslava Šuteja obilježena je 22. prosinca 2019.u HNK Split Gala koncertom 'Za Điđija'  (1951.-2009.). Izvedbom je ravnao njegov student maestro Ivan Repušić, a glavne zvijezde bili su njegovi inozemni prijatelji i poštovaoci tenor Ramón Vargas i bariton George Petean. Nedvojbeno večer za pamćenje, realizirana uz podršku starih prijatelja Zvone Mihanovića i Zvone Radića, koja je podsjećala na one glazbene fešte koje je Šutej pripremao dok je bio u Splitu (1979. do 1989. najprije kao dirigent, a od 1984. i umjetnički ravnatelj glazbenog programa HNK i Splitskog ljeta) dovodeći velike operne umjetnike poput Denyce Graves, Placida Dominga, Lea Nuccia, Svetle Vassileve i brojnih drugih. 

Splitski suveniri

Ostalo je toliko živih uspomena na Điđijeve prve godine u Splitu, osamljenost, tjeskobu i ljudske nedaće, uznemirenost i klonuće, ali ne i predaju površnosti i prividima. Njegov je aktivistički  duh i čitav registar osjećajnosti pod ravnodušnim zvijezdama primio na sebe tadašnji intendant HNK Ivica Restović. Gotovo čarobnom snagom iznenađenja Restović se pokazao ne kao bešćutni promatrač i nezainteresirani navijač, kakvih je bilo mnogo u Splitu i Zagrebu, već i sam pokretač svih kazališnih zbivanja, smjelog traženja i osvajanja, osoba koja je mogla Šuteju ponuditi nadrealni svijet glazbe i krakove lanterne koja će ga odvesti daleko. Na tu presudnu kartu Điđi je krenuo va banque, furiozno s operom, koncertima, festivalima, gostovanjima, snimanjima, trošio je život naoružan maštom, glazbom koja oslobađa i radošću koja se oko njega rađa posvuda gdje je nastupao. Bio čovjek individualne note, specifične geste, gotovo melankolik i sanjar čak i onda kada je osjećao slom svojih iluzija i čvrstih principa. Imao sam zadovoljstvo mnogo puta razgovarati s Điđijem, promatrati ga tijekom proba i predstava,  to su uvijek bile prave male čarolije…. Šutejeve ruke, lice, cijelo tijelo u neprestanom su pokretu, grču koji kipti, prstima koji mole, ustima koje viču ili naglas pjevaju, zahvalim pokretima glave ili podignuta palca nakon svake uspješnije arije ili instrumentalnog sola, smješka ohrabrenja nakon neuspjeha ili povratka u pravi tonalitet, discipline koja zaustavlja ekstatično prenaglašenu dinamiku ili sklapanje očiju da bi se osjetila mekoća suze ili uzdaha… Šutej vidi, osjeti glazbu na poseban način, on zna njezine tajne prolaze, propušta je kroz svoje prste, filtrira kroz dušu…I sve to ne radi da bi se dopao, da bi njegova 'tjelovježba' ostavila vanjskoga efekta, već je njegova namjera proniknuti u dubinu, dotaknuti agense koji pokreću dramsko događanje i oslobađaju zapretene energije. 

Odakle ona čudesna energija koja izbijala iz čovjeka koji slavi iskustvo, koji je stalno živio u kovitlacu mučnog ritma zbilje i mističnih spirala glazbe? Nije li možda tajna u srcu, ukusu, toleranciji, smirenoj mudrosti, osjećanju ljepote, pustolovini umjetnika koji na glazbenom zemljovidu s ponosom ucrtava i naš grad? O svemu tome razmišljam i poslije deset godina zamišljajući maestra kako se u zatamnjenoj kazališnoj dvorani 'ukopava' u zid ili spušta u čučanj ne bi li od orkestra dobio vibrantni piano dok je s neba titrao čudesni mir…..

Prvi dio koncerta koncepcijski nejasan

Nakon pozdravne riječi novog intendanta HNK Split Srećka Šestana, koncert je započeo briljantnom i veselom uvertirom Mozartova Figarova pira koji je dao priliku Ivanu Repušiću da brzo pokaže što se od njega može očekivati. Uslijedio je niz lirskih arija koje zahtijevaju vrhunsko vokalno umijeće, lijep i plemenit ton uz virtuoznu primjenu piana. Takva je bila antologijska arija don Ottavia iz drugog čina Don Giovannija Il mio tesoro intanto (B-flat major, Andante grazioso) koja je  lirskom glasu Ramona Vargasa rano otvorila vrata svjetskih pozornica koje ne napušta preko trideset godina. Prvi nastup u Splitu George Peteana započeo moćnom i živahnom arijom Largo al factotum (C-major) iz Seviljskog brijača koja je otvorena šansa baritonima da pokažu kako stoje s visokim tonovima (G4 i A4) i koloraturnim pasažima, bravurama koje su mnogima nedostižne. Petean je prodrmao zgradu zasluženim aplauzima. U dugom i elokventnom recitativu i duetu Figara i Almavive iz prvog čina Rossinijevog Seviljca All' idea di quel metallo  Vargas i Petean s lakoćom variraju bogate teme i glazbene ideje, fuziju dva različita glasa i osoba koji jure prema izvorima nimalo jednostavnih prepreka. Zajednički nastup u delikatnom i lijepom duetu Nadira i Zurge Au fond du temple soint Bizetovih Lovaca na bisere zaključuje priču o prijateljstvu koje nadvladava sklonost istoj odabranici. U prvom dijelu koncerta čuli smo još Zbor sluga iz Donizettijeva Don Pasqualea i Marš Toreadora iz Bizetove Carmen, koji je ostavljalo dojam udaljenosti i sjenke umora ali je to nestajalo u gromoglasnom forteu koji je pokrivao manje nesigurnosti.

U prvom dijelu koncerta akcent bio na lirskim arijama, onima koje su odgovarale više svijetlim i manje prodornim tonovima, mekim i lakšim visinama, što se posebno odnosi na Vargasa, koji je imao smjelost vratiti se na same početke kada je rođen njegov hvaljeni don Ottavio 1983. prepun gracije, slatkog tona i lake intonacije (23godine). To tim prije što je upravo Vargas u mnogo navrata govorio o lakšoj tehnici pjevanja, čistoj i nimalo opterećenoj interpretaciji. Svjestan je toga da njegova velika karijera počiva ne na snazi, već na eleganciji i stilskoj čistoći pa nije čudo da je u šali govorio o svom glasu koji je 'sličan Bentleyu, ne Ferrariju'.  Kada se pomno istraži životni put rumunjskog pjevača George Peteana (44) otkriva se umjetnik rijetkog znanja, velike kulture i spremnosti da se upozna sa svim okolnostima koje su odredile reakcije likova koje je do sada pjevao. Ne slučajno odabire  Simon Boccanegru kao najomiljeniji operni karakter, suradnja s velikim talijanskim baritonom Giorgiom Zancanarom ili maestrom R. Mutijem učvrstila je spoznaju da je pjevačka tehnika bitna, ne veliki ton koliko intenzitet u zvuku, psihološko nijansiranje, nikakvo preskakanje faha i forsiranje koje bi omelo jedinstveni registar. Sve se to moglo osjetiti na splitskom koncertu koje je protjecalo bez vidljivog fizičkog naprezanja, pedantnim tumačenjem likova i glasovnim potencijalom visokog dometa.

Svi zadovoljni

Drugi dio koncerta započeo je sjajnom uvertirom Verdijeve opere  Moć sudbine u kojoj su Orkestar HNK Split i dirigent Repušić postigli zavidan spoj dinamike i ritma, spiritualnosti i balansa koji amalgamira tajnovite dramske drhtaje i  istinski potresne introspektivne molitve. Ne samo ovo izuzetno djelo, već i cijeli program, zahtijevao je dirigenta izuzetne vještine i snage, logičnog poleta i sugestivne geste, staloženog pristupa svakom djelu, dakako u besprijekornom dosluhu s orkestrom koji nije, osim kod pojedinih krivih upada, imao izvedbenih posrtaja. Na tragu svog profesora Šuteja, maestro Repušić duže je vrijeme bio angažiran u Splitskoj operi i festivalu Splitsko ljeto (2002.- 2009.) obnašajući sve rukovodne dužnosti, bio je i angažiran kao profesor na Umjetničkoj akademiji,    realizirajući kroz to vrijeme niz opernih i koncertnih izvedbi za što je  primio brojne  nagrade i priznanja. Repušić se ovim koncertom iskazao kao vrstan organizator, tehnički uzorit, stilski dosljedan i interpretativno uvjerljiv. Ostaje samo pitanje što poslije jednog ovakvog koncerta u duhovno skromnom splitskom  miljeu, vraćamo li se u našu sivu glazbeno-kulturnu stvarnost i dominaciju estrade do eventualno jedne nove obljetnice?

U drugom dijelu koncerta koji je u cijelosti posvećen poznatim opernim arijama dominacija baritona George Peteana postala je očiglednom. Njegove umjetničke kreacije grade se dugo i rezultat su temeljitog studija koji ne podrazumijeva tek glas i njegov raspon i stil. Lakoća i izjednačenost registra podloga su za uvjerljivu poruku i prenošenje fabule, razumijevanje teksta i ekspresiju ljudskog stanja. Do ljepote tona i boja a time i drame s temama ljubavi, prokletstva, mržnje, osvete ili ljubomore ne dolazi se tek tako, Verdi je skladatelj genijalne intuicije  koja stvara prostor da se i najljepša melodija podčini zakonima drame. E kada bi se stvarno shvatila istinitost u kojoj jesmo, ona 'istina istinitosti' kako kaže Verdi , onda više i ne bi bilo 'glazbenika budućnosti ni glazbenika prošlosti, ne bi bilo ni verističkih, realističkih ili idealističkih slikara, ni pjesnika klasičnih ili romantičarskih, nego bi bilo samo istinskih pjesnika, istinskih slikara, istinskih glazbenika' (Verdi u pismu grofici Carli Maffei 24.svibnja 1867.). 

Bljesak baritona iz Cluja-Napoca

Kreativni plamen interpretacije nalazimo u hvaljenom i ekspresivnom Cortigiani vil razza dannata iz Rigoletta, jedinstvenom govornom prologu Si può, Signore iz Leoncavallovih Pagliaccia i posebno dilemama rastrganog Gerarda u Nemico della patria iz Giordanovog Chéniera. Pripremajući se na niz novih uloga Petean je svjestan da još nije našao vremena za recitale i lieder koji zahtijevaju veliki emocionalni ulog i repertoar koji ne trpi simulacije. Konačno, pred nama je lirski umjetnik koji ne žuri nepoznatim labirintima prema novim dramskim ulogama, koji je radije predani istraživač pojedinačnih sudbina i istinski potresne ljudske zbilje, životnih reminiscencija koje su poput krika oduševile zamagljenu splitsku publiku.

Iskusni tenor Vargas ostajući u razumnim prostorima svojih interpretativnih dosega donio je iznenađujućom ekspresijom ariju Rodolfa iz Luise Miller Quando le sere al placido, raspjevanim tonovima i unutrašnjim doživljajem kakvog imaju samo umjetnici njegovog iskustva i sjajne vokalne tehnike. Nešto blaži utisak ostavio je Cileain Lamento di Federico prelijepi san o izgubljenoj ljubavi kao indikator čiste i prefinjene emocije jednog 'tenore di grazia'. Zajednička himna Vargasa i Peteana na kraju koncerta u duetu Carla i Rodriga Dio, che nell’alma infondere amor iz Don Carlosa G.Verdija nije postigla dramatski intenzitet i dinamički akcent kakav se mogao očekivati od uvaženih umjetnika da su imali vremena za zajedničke pripreme.

Zbor HNK u drugom dijelu izveo je Zbor zvona Don din don, gotovo dražesni dodir ljubavi i veselja mladosti, koji nije ostavio željeni efekt zbog neusklađenosti s orkestrom, dok je Zbor Židova Va, pensiero iznenadio suzdržanošću i profinjenošću, lijepim homogenim zvukom (zborovođa Frane Kuss).

Treba spomenuti da je u glazbenoj pripremi cjelovitog programa bio angažiran maestro Jure Bučević, dok su u realizaciji  pojedinih arija sudjelovali i solisti splitske opere pridonoseći uspjelim izvedbama: Mate Akrap, Marko Lasić, Ivona Bosančić Lasić i Branka Pleština Stanić. 

S nekoliko prigodnih Božićnih napjeva, uz učešće gostiju, zaključen je Gala homage Vjekoslavu Šuteju u potrazi za  novim glazbenim prijateljstvima i koordiniranim koncertima koji će pokazati više osjećaja za prave vrijednosti i publiku koja bi se veselila osmišljenim i visoko profesionalnim kriterijima.