Košulja bila pokrstila Litavce

Prije nego šta ću poć u Litvu malo san istraživa povijest i naletija na zanimljiv podatak - Litavci su bili zadnji pogani u Europi. Simpatično, rekoh, ali tad mi nije bilo sasvim jasno šta to zapravo znači za društvo danas. 

Kad san napokon stiga stvari su postale jasnije. Ne, ne žrtvuju Litavci telad i janjad po planinama ništa više nego šta to mi radimo u Dalmatinskoj zagori za vrime praznika. Oni su zapravo vrlo predani svom katolicizmu. Iako ih je službeno nešto manje religioznih nego šta je to u Hrvatskoj, prilično su ekstravagantni u pokazivanju svojih vjerskih uvjerenja. 

Već san pisa o brdu s 200.000 križeva, a drugi primjer koji možda još plastičnije prikazuje njihov religijski stil je i činjenica da Vilnius, grad od oko pola milijuna stanovnika, ima više od 50 crkava. 

Ipak, od samih crkvenih zdanja meni je puno interesantnija priča kako su se Litavci pokrstili, odnosno kako ih se pokrstilo. 

Još negdi u 13. stoljeću su oni orgijali sa svojim bogovima piva, kiše, ljubavi i lipote tik pod nosom 'pravovjernim' narodima Europe. Onda su Britanci odlučili da tako više ne može i odlučili im otvorit oči. Poslali su par stotina fratara da ove nesritnike malo pogurnu prima raju. Zapadna Europa je još bila pod dojmom križarskih ratova pa su odlučili ne primijenit američku taktiku uvođenja novih uvjerenja nasilnim putem, već su odabrali put potkupljivanja budućih kršćana. Ovi nisu bili spremni tek tako zaminit svoje liberalne bogove pa stvari nisu išle glatko, no sve u svemu posljedice su bile prilično simpatične. 

-Fratar bi doša u selo i kako bi uštedija na vrimenu s pokrštavanjem, podilija bi ljude u dvi grupe. Muškarci na jednu stranu, žene na drugu. S obzirom da tadašnje svećenstvo nije obilovalo kreativnošću, svim ženama bi dali ime Marija, a svim muškima Josip, na primjer. Onda bi ih pokrstili i dali svakome po jednu bilu košulju... Nakon toga otišli bi u drugo misto i ponovili postupak - priča simpatična litavska vodička.

Litvanska plemena u to vrime su bili sirotinja. Kako i ne bi bili, kad ništa ovde na ovoj zimi ne raste. Ali svakako nisu bili glupi. Palo in je na pamet da bi mogli iskoristit ove svećenike za obnovu garderobe. Tako su neki od seljana pratili 'krstitelje' na turneji i u svakon selu se ponovo pokrstili samo kako bi dobili košulju. Podsjetilo me to na priču šta san je čuo prije par godina kad su mladi zagrebački rukometaši gostovali na nekom turniru u Švedskoj. Domaćini im dilili sendviče iz kućice. Kako su sendviči bili mali, a tinejdžeri gladni, oni bi odma opet stali u red i sve tako dok domaćin nije svatija da ima posla s vražijin Balkancima. Nekom košulja, nekom sendvič.

Moran priznat da  ne znan jesu li fratri skužili da ih budući Litavci zajebaju niti mi je jasno kako su toliko košulja pribacili na ove prostore. Ipak, naposljetku taktika im je bila uspješna, jer je danas ovaj baltički narod jedan od pobožnijih u Europi usprkos dugoj sovjetskoj hegemoniji.

Bilin košuljama su pokrstili Baltik, a eto meni nikad ne bi palo na pamet da je Hajduk već u 13. stoljeću ovako daleko na sjeveru ima svoju vojsku navijača.