Lombardijci u okvirima konvencije

Otvaranje 66. Splitskog ljeta 14. srpnja 2020. na Peristilu obilježeno je izvođenjem Verdijeve opere Lombardijci u prvom križarskom pohodu, koja je trebala biti prikazana u travnju u zgradi HNK ali je zbog epidemije dočekala novi termin. Peristilsko uprizorenje Lombardijaca dolazi nakon 26 godina od splitske i hrvatske praizvedbe koja je ostavila nezaboravan dojam fokusiranjem na poznato Verdijevo razdoblje 'gli anni di galera' (1843. - 1850.), kada se neviđenim dahom niže 12 novih naslova mladog skladatelja predvođenih tamnim sjajem Lombarda. Mogli bismo se odmah zapitati koji su sve razlozi utjecali na izbor baš ovog djela koje angažira veliki zbor, probrane soliste, spreman orkestar i dr. osim važne tridesete obljetnice bogatog umjetničkog rada našeg nacionalnog prvaka 'basso cantante e nobile' Ivice Čikeša, čemu se pridružio osječki redatelj Robert Bošković koji bilježi i svojih 20 godina kazališnog djelovanja. Odgovor na postavljeno pitanje našao sam u jednoj zabilješki s tiskovne konferencije 1994. kada je dr. Petar Selem, redatelj prvih Lombardijaca, upozorio da je važno za grad Split da se odlučuje za nove projekte, a ne permanentne obnove. Naš pristup svijetu mjeri se impostiranjem grada prema civilizacijskim tekovinama Europe.

Sudbina Lombardijaca

Ne znači li to istovremeno da u jednom maloj tranzicijskoj zemlji koja se bori za osamostaljenje i svoj autentični identitet borba za duhovne vrijednosti ima prvorazrednu ulogu, a kazališta nisu tek mjesta izvedbe već i odraz društvene stvarnosti, izraz društvenih prilika i sustava vrijednosti kulture koja se svojim izvedbama stalno kritički propituje i potvrđuje (C. Geertz). Konačno, put Lombardijaca prema nebeskom Jeruzalemu popločan je nizom figurativnih postaja, metaforički to je i naš put prema nekim novim obalama, prema sreći koja ni pod koju cijenu nije uvjetovana vjerskim ratovima. Stoga, kako udahnuti život i smisao plemenitih ideala, zaboraviti na rascjepkane interese, lažne ciljeve i svjetovne varke? Jeruzalem pred kojim stoje križari raširenih očiju nije tek laki plijen, kupola od zlata, već stanje svijesti, traganje za smislom života i mogućim trenucima nekog novog rođendana.

Kako to obično biva u nizu rasutih izvora koji prepisuju jedan drugog a svi talentiranog Verdijevog biografa Juliana Buddena, ulomci koji dodiruju Lombardijce zadržavaju se na ocjenama da je riječ o 'aglomeraciji raznorodnih ideja, nekih izvanrednih, nekih nevjerojatno banalnih', da operi 'nedostaje središnja vizija koja daje svrhu i jedinstvo' ili da je riječ o žustrom 'katkad perverznom povijesnom putovanju' itd. Istina, prvotna popularnost opere nije poslije praizvedbe u Milanu 1843. zaostajala za nešto starijim Nabuccom, štoviše Verdi je za Parišku operu 1848.priredio adaptaciju Lombardijaca koji postaju Jerusalem,  ali će izvedbe gotovo iščeznuti nakon ujedinjena i stvaranja Kraljevine Italije 1861. Postoje čak precizne statistike da se Lombardijci izvode sasvim rijetko na nekim provincijskim pozornicama (1861. i 1864.), a posljednji put u veljači 1913. uz obrazloženje da su se promijenili skladatelji i publika, sve do vala koji će povratiti interes za ranog Verdija sedamdesetih godina uz seriju snimaka od kojih neke s uglednim umjetnicima.  Novi pogledi na preporodne zanose ottocenta i Verdijevu blistavost koja ponekad upravo u Lombardijcima ostavlja dojam ishitrenosti i  forsirane veze nacionalizma i pobožnosti, poticanja političkih inspiracija i neke nove nacionalne svijesti, nedorečenosti dijaboličnog Pagana ili natprirodne vizije Giselde, donose niz novih znanstvenih istraživanja umreženog dosluha koji mijenjaju sliku politikom zagušljivog svijeta Risorgimenta (posebno Mary Ann Smart, UC Berkeley) Analiza političke drame Italije pod Habsburgovcima razotkriva subverzivne političke mehanizme i pozive na protunapad kojega i Verdi osjeća kao dužnost, štoviše kao akter ujedinjenja i neovisnosti Italije. Bliže poznavanje nove literature koja promovira Verdija kao političara čija glazba poprima karakter mita, sve do formiranja novog 'Risorgimeno kanona' ili nacionalističkog glazbenog sindroma, pokazuju koliko je važnih činjenica o ulozi opere u društvenom životu Italije neutemeljeno ili preuveličano. Otvaraju se problemi estetike i osjećaja, ideje napretka i tradicije, mijenjaju se reakcije na glazbu, nitko nije čekao Verdijeve opere da bi reagirao na horor situaciju u urbanim sredinama, posebno u Milanu. Slučaj s Lombardijcima utoliko je zanimljiviji jer je riječ o prvoj Verdijevoj obradi teme iz nacionalne povijesti, lombardske snage u križarskom ratu do Svete zemlje po libretu Temistoclea Solera koji je brzopleto veću pozornost posvetio dramskim situacijama i sukobima koji su se pokazali kao magnet za nevolju. Motivacioni potencijal oslonjen na dio spjeva Tomasa Grossija, dao je mašti i nadrealnim sekvencama dovoljno prostora čemu se nije mogao suprotstaviti kipteći imaginarij mladog Verdija.

Redateljske vizije

Udahnuti scenski život i pronaći smisao složenoj operi Lombardijci nije nimalo jednostavan zadatak za redatelja Roberta Boškovića. Moglo bi se pomisliti da se radi o 'očajničkom kazalištu', da se poslužimo jednom Brookovom figurom, u kojemu je redateljski posao ne toliko u otkrivanju novih vrijednosti koliko u nadograđivanju više nego neizvjesnih vrijednosti  i spretnom izbjegavanju beznačajnih stvari. Kako se održati na tankoj žici raspetoj iznad provalije? Koliko god da su prove bile dugotrajne, teško bi se moglo kazati da je riječ o koherentnoj i prostudiranoj predstavi koja počiva na unutrašnjoj logici, psihološkoj autentičnosti i ritmičkoj osmišljenosti. Nezahvalni i rastrgani libreto koji računa sa stalnim promjenama ne nadoknađuje se estetikom koja je bliska moguće lirskoj naravi redatelja, već se istine i tajne kriju u neslućenim metafizičkim raspletima. Pribjegavanje stilizaciji, urednim slikama koje se oratorijski nižu jedna za drugom pokazuje se kao ledena površina, statičnost koja je lišena mašte i vrtoglavica bez kojih nema ratova i skidanja maski. Pokušaj da se slijedi Selemov eksperiment s nizanjem tabloa uspio je samo u opčinjenosti slikom i njezinim razlistajem, drama koja slijedi gotovo je apartna i gubi strasnu i žestoku neposrednost koju libreto sadrži. Pjevači umjesto razigrane raznovrsnosti  kao da nude malu čašicu povjerljiva razgovora. Redateljeva moguće ključna ideja da se skupine ljudi okupljaju oko odabranog pojedinca (lidera) i tako stvaraju jezgre  dramskog razvoja nisu se pokazale  dovoljno jasne  i nisu vodile osjećaju organskog jedinstva cjeline. Čini se da redatelj u svakoj prilici, kako bi kazao Camus, nađe neku filozofiju za nedostatak hrabrosti. Da bi u ukupnom dojmu sačuvao stvaralačku fantaziju Bošković neočekivano umeće nove likove Smrt i Život koji nisu intenzivirali dramaturški luk, premda je hladna bjelina plesača  na crnoj pozadini Vestibula mogla povremeno imati estetski raison d'etre kojega nije trebalo suviše forsirati ili umanjiti u turskim scenama (koreograf Igor Kirov, asist. Korana Bilan).

U suvremenom teatru scenografija ne predstavlja ništa sama po sebi, već slijedi stvaralačke napone redatelja. Srećom prostorna scenografija ostvarena je kao igra blagih kaskadnih površina čime je umnožen prostor za kretanje i donekle naglašena monumentalnost scenske slike na peristilskom prosceniju (scenograf Ivan Lušičić, asist. Nikolina Kuzmić). Bijele kamene fasade na Peristilu impresivne su same po sebi,  dobro su za zborski nastup iskorišteni prostori  crkvica uz rotondu, premda nije jasno zbog  čega je na kameni ulaz u Vestibul priljubljena nova zaobljena ovratnica s tri plava reflektora koja se pale i gase kao semafori. Pojedini dijelovi Peristila  svjetlosnim su bojama reflektora izvlačili iz tame protagoniste i dramske akcente, projektorom bogatili ugođaje fasada,  premda je ukupni dojam da je svijetla bilo malo i koncentriranog na središte protirona (oblikov. svjetla Srđan Barbarić i Ivan Lušičić).  Ako je puritanska mizanscena dovodila do monotonije, optički aspekt glazbeno-scenskog djela dobrim dijelom je ovisio o kostimografiji i izboru boja. Kostimograf Mladen Radovniković (asist. Jakov Sladojević) opredijelilo se za stilizirane kostime najčešće koristeći crveno platno kao osnovno kojemu se radi sklada ubacuju muški crni ili srebrni brokatni  kostimi izrazito pogodni pod svijetlima reflektora. Harmonija sklada na bijelog kamenoj pozornici dovedena je ponekad u pitanje prevagom crvenila sve do pojave turskog harema i  naleta nježnih i svilenih tonova koji dramskoj ekstazi nude dašak zlosretnog sevdaha. Boja prostorne atmosfere bila bi još zanimljivija  da su uključeni i kostimi puka svih boja i stilova, svakako bez bijelog vunenog kostima Pagana koji se baš ničim ne uklapa u zanimljiv okvir.

U grupi suradnika redatelja za razna pitanja našli su se Željko Mravak (zvuk), Alen Čelić (mačevanje), Bruna Bebić (glumačka pedagogija) i dr.

Ostaje pitanje kako svoj emocionalno-empatijski svijet graditi na postojećim tradicionalnim žanrovskim opredjeljenjima? Kako doći do ključa za rasplet muka u ovom neljudskom svijetu? U vremenu postmoderne valja nam tražiti novi jezik komunikacije i znakovlja. Teško da bi to mogla biti mrtvačka glava zarobljena u staklenoj crvenoj kocki koja se nalazi na plakatu Lombardijaca (I. Lušičić)

Glazbena raznolikost

Glazbena izvedba Lombardijaca ponovo je pokazala svu delikatnost partiture koja obiluje sjajnim harmonijskim bogatstvom. Kao i prije 26 godina dirigent Ivo Lipanović ostavio je dosta vremena za pripremu orkestra, dobio na kraju koliko je mogao, više od lirskih zanosa  i  strasnih u pravilu pokajničkih ispovijesti i vizija nego li od dramatskih akumulacija i široke povijesne panorame. Lombardijci su glazbeno heterogeni, nejednakih glazbenih dosega s gotovo rutinskim prizvukom, ali i s vodopadima zborske glazbe, duetima, sjajnim  arijama koje nemilosrdno otkrivaju stvarne domete solista. Lipanović je izgrađenom vizurom polako gradio suptilni arsenal orkestralnih potencijala iskreno i predano. Mislim da je premijerna izvedba bila ujednačenija, poletna i uredna, što ne znači da se ponekad ne osjete oscilacije i pad koncentracije. Preciznom gestom ravnatelj je pratio nastupe solista i Zbora, a napose pouzdani i  umjetnički zreo nastup koncert majstora Valtera Lovričevića u velikom violinskom solu što je pridonosilo ukupno dobrom utisku kod nažalost prorijeđene publike.

Veliki udio u uspjehu premijere i reprize Lombardijaca imali su solisti bez većih posrtaja i s dobro nastudiranim ulogama. Casting je predvodio bas Ivica Čikeš koji je složenu ulogu Pagana donio precizno i sonorno, ulazeći u intimu i psihološke promjene koje prate ovaj paradoksalni lik uskiptjelih emocija i bolne sudbine, uvijek dramatski dojmljiv, profinjena i nosiva tona. Splićanima već dobro poznata talijanska sopranistica Daniela Schillaci prvi put je pjevala zahtjevu ulogu Giselde čiji život nije nimalo monoton, štoviše sav je u zamršenostima, košmaru grijeha i sablazni priviđenja. Od eterične 'Salve Maria' preko 'No, Dio non vuole', vizije,  do završnih taktova opere Giselda postaje tour de force cijele opere. Vokalno lirico spinto Schillaci posjeduje potrebnu gipkost, izražajnost i dinamičko sjenčenje, ali  zbog forsiranja visokih tonova i forte pjevanja ton gubi na kvaliteti i intonaciji što nije ugodno čuti (posebno na reprizi). Za tenora zahvalnu ulogu Orontea interpretirao je naš česti gost Max Jota, čija je poznata arija 'La mia letizia infondere', a potom i duet s Giseldom pokazao da se radi ugodnom lirico spinto glasu, zaobljenoj vokalnoj liniji i finoj frazi, ali ne baš uzornoj izdržljivosti. Druga tenorska uloga Arvina, ne manje slojevita i obvezujuća, pripala je Boži Juriću Pešiću koji se dobro snašao i svojim  nosivim i snažnim glasom ostavio ugodan dojam. Ulogu Viclinde, manju, ali delikatnu, angažirano je i zvučno donijela Antonija Teskera, dok je Sofia Branke Pleštine Stanić ostavila brižljiv i tonski plemenit dojam majke. I Pirro Mate Akrapa i Acciano Joška Tranfića obavili su dobar i brižljiv basovski zadatak, jednako kao i Vinko Maroević u ulozi Poglavara.

Ne treba na kraju zaboraviti da su Lombardijci opera koja slavi zbor, čak i više od Nabucca. Oni su zapravo krvotok opere, lanterna koja prati unutrašnje sukobe, ljudsku klaonicu ali i proljeće neke nove duše. Moćni Zbor HNK(zborovođa Frane Kuss) iskazao se u dobroj formi, moguće muški zbor konkretniji i jači, ali  još uvijek svi udaljeni od piano pjevanja i jasnog izgovora.

Umjesto zaključka

Pred dugo vremena pronašao sam jednu staru zabilješku tada poznatog njemačkog pisca i prevoditelja Adolfa von Winterfelda, koji je u proljeće 1883. posjetio 69-godišnjeg Verdija koji se netom uselio u vilu Sant' Agata. Razgovarali su o Verdijevu životu, uspomenama iz mladosti, niz nepoznatih detalja. Kada je posjeti došao kraj Verdi je insistirao da gosta prebaci do stanice u svom 'gigu' (neka vrst dvokolice). Na povratku su usput susreli grupu seljaka koji su se u suton dana umorni vraćali sa svojih polja. Spazivši Verdijev gig stali su uz put, nabili kape i zapjevali lijepim glasovima ariju muškog zbora iz Lombardijaca. Ta je spontana počast oduševila maestra koji im se zahvaljivao više nego ijednoj slavnoj osobi koje je inače izbjegao  kada god je to mogao. Zapanjeni Winterfeld upoznao je konačno velikog umjetnika kao plemenito i simpatično ljudsko biće (Deutsche Revue, Stuttgart, XII, 1887.)