Lovrin recital kao plima emocija i otvaranje unutarnjih vrata

Fotogalerija (4)

Za Lovru Marušića (1992.) posljednji dan Piano loop festivala, koji se održavao u Splitu od 16. do 21. kolovoza 2015. s promjenjivom srećom i festivalskim učinkom kojemu su biljeg utisnula četiri inozemna profesora među kojima su Kemal Gekić i Grigory Gruzman, nije bio dan opuštanja i spontanog druženja već velike provjere i napetosti pred solistički recital na poziv organizatora. Kao da se ispod nasmiješenog lica dao naslutiti grč, nenadano klonuće ili je to bio veo ushita pred strogim zadatkom, ne samo provjere dosegnutog stanja sviračke tehnike već uvijek i smisla svega što se skriva pod stanjem unutrašnjeg stvaralačkog potencijala. Bilo je i do sada dosta nastupa, upornog rada od Moskve do Zagreba, Splita i Weimera, nagrada od Dubrovnika do Pariza ili Karlovca, spisak planova i želja nije malen. Život umjetnika nalikuje Odiseji, stalno je lutanje i traženje, uzleti fantazije i gubljenje strpljenja, mučenje sumnjama u ispravnost  odabranog puta. Svaki manji uspjeh jačao je Lovrine snage, zagovarao je duh aktivnosti i nošenja s okrutnostima života daleko od rodnog Omiša. Mnogi su odustali, ali on je uvijek nalazio snage da farove okrene naprijed, kao da je slušao neke unutrašnje glasove i diktate svog stvaralačkog duha. 

Pjesnik mekih štimunga

Ako je suditi po dosadašnjim nastupima i svladanim pijanističkim programima, a imali smo prilike čuti dosta toga, moglo bi se zaključiti da je Lovre više lirski profiliran, da je pjesnik mekih štimunga, emocija koje nisu bučne i afektivne koliko intenzivne, kao da je najbliži gotovo impresionističkoj prirodi dovoljno smjernoj da privuče našu pozornost unatoč drhtajima njegova skrivenog senzibiliteta. Splitski koncert pokazao je kakav je Marušićev odnos prema glazbi danas, zbog čega svira onako kako smo čuli, koliko je napora trebalo uložiti da se dopre do poezije koja se krije ispod površine, ali i naglim promjenama i prijelazima iz jedne emotivne krajnosti u drugu, želji da se uklone zapreke i dopre do cilja i jasnih stilskih diferenciranja. Dobrim dijelom mladi pijanist je uspio u odabranim djelima zadovoljiti oznake tempa, dinamiku, artikulaciju, ritmičke podjele i pijanističku spretnost. Zauzeti kritičar mogao bi lako primijetiti da su mlađi pijanisti usmjereni na urednu tehničku izvedbu djela, da su trenuci opuštanja, strasti i zrelog muziciranja, odnosno ljepote tona i fraze, rijetki te da je dobro fokusirana zvučna slika već priličan uspjeh. Tehničke izazove Lovre je većim dijelom vrlo dobro riješio, premda je put do potpunog upoznavanja djela koje će nam, kako u jednom eseju mudro upozorava Alfred Brendel, s vremenom nešto kazati o sebi i tomu što ga čini vrijednim, stvarno dug i fascinantan. Jedno je nedvojbeno, muziciranje mladog pijaniste je iskreno i motivirano, poletno i precizno, uz napomenu da koncertirati na otvorenom znači unaprijed pristati na sve nepogodnosti otvorenog prostora (buka, loše osvjetljenje), pa su time mnogi fragmenti bili više nagovještaj mogućeg.

Odmjereno i intenzivno

Već sam sastav programa upozorio je na skladbe i autore koje Marušiću nisu nepoznate, štoviše izvodio ih je u raznih prilikama pa je bilo moguće pratiti koliko su njihove interpretacije uznapredovale…Možda se Bachova Engleska suita br.3 u G-molu, BWV 808, svojim konstantnim tempom, otmjenošću i emocionalnom raznolikošću koja je bliska uvježbanim specijalistima za glazbu velikog njemačkog skladatelja, učinila dosta zahtjevnom za početak koncerta. Engleske i Francuske suite, uz Partite, svojom složenošću, a opet tako jednostavne, osvježavaju naš duh, sukobljavaju ideje, ornamentima otvaraju zanimljiv tonalni raspon. Lovre u odmjerenom i energičnom Preludiju G-mol suite najavljuje jasan stilski pristup koji će u narednim stavcima dobiti topao, gotovo romantičan prizvuk, ali će složena Sarabanda prepuna ukrasa i barokne ornamentike biti zamka koja će ga voditi gubitku ritmičke preciznosti.

Haydnova Sonata u H-molu, Hob.XVI:32, premda ostavlja dojam jednostavnosti, topline i vedrine, slijedila je sudbinu šezdesetak drugih sonata velikog austrijskog skladatelja koje su se manje izvodile (čak ignorirale) unatoč inventivnoj kreativnosti i fantaziji. Marušić je pronašao pravu mjeru jednostavne predaje trostavačnoj formi u kojoj se od rastućeg intenziteta (Allegro moderato), preko gotovo plesnog raspoloženja (Menuetto) sonata zatvara u virtuoznim pasažima glavne teme (Finale.Presto). Mladi se pijanista nije držao preporuka 'što jednostavnije, zabavljajući se', već je iskreno uronio u glazbu i svoje emocije predao djelu velikog 'Papa' Haydna koji je u turbulentnim vremenima revolucionarno unaprijedio strukturu, harmoniju i melodiju, svaku formu obogatio potencijalom svoje nepresušne ekspresije. Dojmljiva je činjenica koliko se glasovir do tada razvio (1776.) i kakvu je sonornost zvuka mogao ponuditi.

Scriabin i Schumann - ekstremni stilski, impulzivni, žestokih promjena

Složena Scriabinova Sonata br.2, op.19, u gis-molu nazvana 'Sonata fantasie' iz 1892. našla je u Marušiću zanimljivog tumača koji nije tek slijedio akademske uzore već je u punoj koncentraciji dopirao do izvorišta skladateljevih ideja i bujnom glazbenom naracijom postigao zrelu i slojevitu interpretaciju. Sonata br.2 spada u ranu fazu stvaralaštva Alexandera Scriabina pa je kasnoromantični Chopinov i Lisztov utjecaj prepoznatljiv, premda će prijelaz prema više atonalnoj i disonantnoj glazbi brzo uslijediti i voditi ga novom harmonijskom jedinstvu. 'Sonati fantasie' impresionističkog kolorita, nježne melankolije i emocionalnog luka koji vodi do ekstaze, Marušić je prišao oprezno i fino iznijansiranih doživljaja. Već u moćnom Preludiju i reljefnom isticanju glazbenog sadržaja  a napose u dramatskom finalu, mladi je pijanista pomno dozirao nijanse koje su pridonijele da čudesna glazba, senzibilitet i harmonijska rafiniranost neponovljivog Scriabinova duha oživi u autentičnoj bujnosti jedinstvene ljepote.

Nakon odmora Marušić nas je u dobrom raspoloženju poveo u snoviti i intimni svijet Roberta Schumanna u kojemu je sve nestalno, promjenjivo i podložno krajnjim raspoloženjima, a opet tako jednostavno, melodično i po nalogu srca. Njegova se glazba pretvara u stranice dnevnika, pokazuje rastrganu emotivnu sliku u kojoj strast zamjenjuje nostalgiju, bol optimizam, dirljivi refreni fluidnih duševnih stanja. Inspiracija i paralele koje je Schumann našao u portretu i doživljajima čudesnog kapelnika Kreislera i njegovog mačka Tomcat Murra,  o čemu doznaje preko njemačkog književnika, skladatelja i pravnika   E.T.Hoffmanna također osobe velike fantazije i avanture s mladom studenticom pjevanja Julijom Marc, našla je svoju transpoziciju u poznatoj Kreisleriani op.16 [1838]. Schumann prepoznaje u Kreislerovom ludilu i asocijalnosti ne samo poticajne teme za osmostavačnu skladbu već i autoreferencijalne elemente, literarna  podudarnost osvijetlila je delikatan odnos Schumanna i Clare Wieck.Treba li napomenuti da je Kreisler nesretni romantičar koji nikako da iskaže svoje osjećaje, riskira ludilo pa i smrt, baš kao i Schumann koji ne pristaje na ukus publike i gubi vezu s realnim svijetom. Raznolikost glazbenih efekata, uz  preplet  tonaliteta  i dvojbenih doživljaja,  nije lako postići tehnički i interpretativno. 'Kreisleriana' je sinteza gromovite snage,  romantike, misterija, serija doživljaja i asocijacija koji ne skrivaju intenzivne strasti i odnjegovanu ljepotu. Marušić je poklonio više pozornosti intimnoj strani, u brzim promjenama duševnih stanja bliži je pijevnoj i senzitivnoj skali tihih modulacija, tajanstvenim trenucima, romantičnoj poeziji koja Schumannovoj glazbi daje izdvojeni biljeg (Sehr aufgeregt ili Sehr langsam). Momenti strasti i dramatike, pa i unutrašnje dinamike ponekad su utjecali na manju preciznost i koncentraciju, posebno u prelazima pojedinih stavaka koji ostaju bez svježine efikasnijih kontrasta(posljednji stavci). Iz tame kao da se čuje Schumannov savjet pijanistima: 'Ne sviraj skladbu dok je nisi u stanju čuti iznutra.' 

Nakon završenog recitala, lijepo i smisleno zaokružene cjeline, Marušića je oduševljeno pozdravila publika kojoj se zahvalio dodavši pjevnu i lirsku Scarlattijevu Sonatu u D-molu, K.213 iz 1756. pod nazivom 'Ljubavnik'. Najposlije, nastupu mladog umjetnika nije manjkalo čara i svojevrsnog osebujnog učinka. Ako je ponegdje izostalo koncentracije i jasnije interpretativne vizure, pred nama je zasigurno radosni umjetnik čije kvalitete premašuju razinu koncertanta na početku umjetničke karijere. Osebujnih pokreta i nemirna duha, podizao je glavu i zagledavao se u tamne oblake neba, a meni se učinilo da je baš gore zasjala jedna zvijezda koja je prepoznala plemeniti duh svog novog 'ljubavnika'.