Majin život čudesni je ples duše

Fotogalerija (5)

O Maji Srbljenović Turcu (1941.-1995.), uz 25. obljetnicu smrti 6. lipnja 2020. može se govoriti s više stajališta jer je ova umjetnica zanimljiva i kao balerina/plesačica, pedagog i koreografkinja i kao sudbina koja je intenzivno plovila različitim kulturnim slojevima otkrivajući ples kao najuzvišeniju umjetnost čiji je dragocjeni predmet ostala do kraja svog kratkog života. Za Maju je ples bio obred, borba za postizanje takvog tijela koje teži savršenstvu.

Cvijet iz patnje

Maja Dijaković je od ratnog djetinjstva u obitelji, koja zbog očevog zaposlenja u rudniku boksita živi u Širokom Brijegu (pored roditelja još dva mlađa brata - Aleksandar i Slobodan), pokazivala interes za ples koji je pojačan dolaskom u Split i završetkom Srednje umjetničke škole. Kratko školovanje u tada vrsnoj Baletnoj školi 'Lujo Davičo' u Beogradu, koja je među profesorima imala Ninu Kirsanovu, Dimitrija Parlića i mnoge druge ugledne umjetnike, a među diplomiranim polaznicima Miljenka Štambuka i kasnije Dunju Njegova i dr., bilo je presudno. Već na programima Narodnog kazališta u Splitu iz 1957. nalazimo Maju Dijaković u baletnom ansamblu kojega vode Ana Roje i Oskar Harmoš, da bi od 1959. do 1968. bila stalnom članicom i solisticom splitskog corps de balleta. 

Unatoč velikom slikarskom talentu, Maji upravo balet postaje životnom opsesijom, kazalište kućom u kojoj slobodno diše, sve izvan toga bilo je ispunjeno panikom i vrtoglavicom koja niže neočekivane događaje. Splitski je balet nakon naglog odlaska Ane i Oskara 1959. tek okupljanju generaciju mladih nada (Internacionalna baletna škola u Kambelovcu 1953.-1958.) doveo u nezavidnu situaciji bez programskih ideja i planova, levitira s nizom gostujućih umjetnika i velikog napora Franje Horvata da osnuje Baletni studio. U to vrijeme Maja, premda na margini, uporno radi na sebi i uspijeva dobiti poneku značajniju ulogu kao što je zahtjevna Odila u drugom činu Labuđeg jezera (uz favoriziranog Nedeljka Vojkića kao Princa), zatim manje uloge u Šeherezadi Franje Horvata, Silfidama, nekoliko baleta S. Bombardellija, Licitarskom srcu i dr. Kasnijih godina Maja je često gostovala u Splitu sa suprugom Marinom Turcuom, prvakom baleta HNK u Zagrebu (npr. Romeo i Julija, Đavo u selu i dr.). 

'Đavo u selu' 1986., Maja Srbljenović i Marin Turcu

Sasvim je izvjesno da atmosfera u kazalištu i u sam gradu nije mogla mladoj i temperamentnoj umjetnici lirski profiliranoj ponuditi mnogo, bez prave komunikacije i kreativnih poticaja talent je suvišan, tjelesni  pokret bez energije. Ako se tomu dodaju i neki neugodni refleksi stvarnosti koji su znali obeshrabriti, nije odlučnoj ženi umjetnici ostajalo ništa drugo do vjere u svoj aktivistički duh, skriveni intelektualni intimizam koji će je voditi u tajne zagonetnih prostora u kojemu će njezine nabujale energije rasti kao cvijet iz patnje.

Brzo sazrijevanje i nova identifikacija

Poziv iz zagrebačkog Baleta dolazi u pravo vrijeme sedamdesetih godina kada vrijedna koreografkinja i ravnateljica baleta Sonja Kastl otvara vrata brojnim mladim balerinama i sjajnom koreografu W. Orlikovskom. A kada se 1985. iz svijeta s bogatim ruksakom znanja i duha u Zagreb vratio svestrani Milko Šparemblek započinje pravi baletni preporod koji će otvoriti nove kanale, dodirnuti univerzalni jezik emocija, fantazije i filozofije. Prvi kontakti koreografa Šparembleka s Majom Srbljenović, koja se u međuvremenu udala za rumunjskoj plesača Marina Turcua i s njim 1974. dobila kćerku Valentinu, imali su veliko umjetničko opravdanje. Kao da su u njoj progovorili neki unutarnji glasovi, otvorilo se ugaslo sunce i psihološke nijanse koje su čekale sudbinskog detonatora. I Maja i Milko proputovali su razne gustiše života, koreografu je jasno da pred sobom ima zreli talent koji se više ne da obmanuti prividom, jačaju razlozi za vedrinu i optimizam, u njima žive raskošne slike i metafore, nekad fantazmagorične, a nekad tako infantilne, nekad nježne i melankolične, a nekad iracionalne, nikad mržnja nije jača od ljubavi, nikad zlo ne obvezuje… 

Kako je Šparemblek utjecajni koreograf i estetičar suvremenog plesa, on zna da klasični plesači posvuda koriste nove elemente koji obogaćuju doživljaje i emocije i da zaokupljenost fizičkim i tehničkim sposobnostima (broj okretaja ili skokova i sl.) treba obrnuti u korist analize ljudskog tijela i plesa koji donose nove ideje i osjećajnost. Suvremeni ples (contemporary  dance) je eklektični zbir raznih stilova koje koreograf, svaki na svoj način, crpi iz klasičnog baleta, modernih i postmodernih formi plesa uključujući i jazz, jazz dance, hip hop elemente i dr. Poznato je da Šparemblek uzima u obzir brojne poznate umjetnike koji su rano (od kraja 19. st.) probijali granice suvremenog plesa od Isadore Duncan, Marthe Graham, Mary Wigman, Doris Humphrey, prema Merce Cunninghama, Gorgea Balanchinea do Antony Tudora, Maurice Bajarta i dr. ali njihovim iskustvima i poetikama dodaje svoj originalni biljeg koji promatra cjelinu, traži bit, esenciju ljudskog dodira, integritet struktura. Razumije se, sukobi ne prestaju oko pitanja izraza: treba li se boriti za čistoću stila ili za prevagu emocija, karaktera, narativa? Priča u baletu ili balet bez priče okrenut samom sebi i koreografiji.

Šparemblekov put do totalnog teatra 

Ako se vratimo plesaču (Maji) i Šparembleku, onda je njegov koreografski učinak originalan i logičan. Dobro poznavanje ideje, napose kako se dolazi do kraja  i kako se grade mostovi, strpljiv rada s izvođačima koji se potiču na konkretni angažman i imaginaciju. Plesačevo tijelo 'modelira' se tako da može odgovoriti realizaciji postavljene ideje, svaki put drugačije. Važno je da umjetnik nastupa iz slobode i da ne robuje nijednoj školi nego slijedi svoju istinu koja izvire iz autorove intuicije što određenim djelom želi poručiti publici. Postizanje tzv. totalnog teatra pretpostavlja intelektualnu, intuitivnu i emocionalnu komponentu koje čine jedinstvo bez kojeg nema cjelovitog umjetničkog djela, uz vrlo poman izbor glazbe što je njegova opsesija. Konačno, Šparemblek se nije bojao kritičara i raznih objekcija, posezao je za svim izvorima koji će bolje komunicirati emocije i biti lakše prihvaćeni od publike. Maja je vrlo brzo postigla plesni osjećaj koji je izlazio iz njezina tijela što je bilo tako vidljivo an act. Njezin se ples pretvarao u obred, mit ili psihoterapiju, nekad i mimo mišljenih umjetničkih poruka bile su to tek male, osjećajne i često potresne istine koje su dugo živjele u sjećanjima posjetilaca. Gledajući sa strane, kao da su prošli loši dani ljekovito djelovali u otvaranju i spoznaji novih praksi u koreografiji, gotovo filozofskom razumijevanju odnosa tijela i pokreta koji su u stalnoj promjeni. To znači da ples određuje tko smo i u tom procesu su uključena sva naša osjetila. Majina svakodnevica bio je work in progress, pojačana je koordinacija, svijest o prostoru i uvažavanje svakog glazbenog tona.

U razgovoru kojeg sam vodio s uglednim koreografom Milkom Šparemblekom u povodu 25. obljetnice smrti Maje S.T. bio sam iznenađen njegovom svježinom i pamćenjem, obvezama koje se jedva smanjuju, ali ne više i radom na novim projektima. Kvalitet plesačica poput Maje ne mjeri se brzinom okretaja en pointe, visinom skokova i drugim virtuozitetima, već prije svega plesačkom interpretacijom kojom nadograđuje koreografske zamisli, tumačenjem pojedinih duševnih raspoloženja, izgradnjom nečega što se zove osobni stil plesa po čemu je postala prepoznatljivom. U interpretaciji zahtjevnih Šparemblekovih koreografija njegove ideje mogu izgledati sasvim drugačije u izvedbi neke druge plesačice koja se posvetila tehničkoj perfekciji, bez osjećaja za ritam i uvažavanje glazbe i njezine slojevitosti, bez 'unutrašnjeg ludila'. Kod Maje je bila još jedna prednost, ona je sretna kombinacija klasičnog baleta, neoklasike, modernog i suvremenog plesa a to je važno jer ima više varijanti modernog plesa koji povezuje tehniku klasičnog baleta sa suvremenim plesom. Pravilne poduke i metode koje razvijaju bazičnu snagu, fleksibilnost i izdržljivost  pokazuju se korisnim za snagu ramena i nogu što utječe na harmoniju i veću ekspresiju tijela. Kada se ne koristi špice, njezina sigurna stopala mogu su kretati slobodno u svim pravcima i izvoditi pokrete koji su puni iznenađenja i simbolike. Pred nama je umjetnica spremna na cjelovitu, iskrenu, strasnu, energičnu borbu koja je ispunjena emocijama, konfrontacijama, velikom dozom hrabrosti i vjere, licem kojim teku rijeke znoja i suza, disanjem  koje ubrzano juri prema emotivnom vrutku i adrenalinskoj groznici koji se u high energy movementu  prelijeva na publiku na čijim obrazima ostaje blijedi trag. Ovakvi nestvarni prizori događali su se na gotovo svim Majinim predstavama, kao da su bili tjerani refulima bure i zalutalim kracima lanterne s otoka kojega je voljela…

Zanimljivo je ovdje se prisjetiti velikog britanskog estetičara Robina Georgea Collingwooda koji kao da analizira plesački učinak Maje S.T.: 'Tjelesni ili otjelovljeni  rad umjetnika ( u slučaju plesa pravi tjelesni rad plesača) omogućuje mu  stalan osjetilni sadržaj, objekt, izvor impresija, u dodiru s kojima njegova svjesna  imaginacija nastavlja kreirati nove ideje  koje naposljetku  vode k stvaranju potpunog  imaginativnog doživljaja   koji i jest prava umjetnost. Teoretski, umjetnik je osoba koja spoznaje sebe, koja spoznaje svoj vlastiti osjećaj'. Nije li i Šparemblekov put do opsesije u Pjesmama ljubavi i smrti prošao dug kreativan put ispunjen istom imaginacijom koja dobiva svoju vizualnu kreaciju u nagrađenoj koreografiji 1981.godine. Ono što se pokazalo kao konstanta u Majinoj plesnoj tehnici (balans, monumentum, energija, izdržljivost, tjelesna artikulacija i dr.) nije pokret sam po sebi, koliko njegov raspon, ne zaboravljajući da i ta plesna tehnika služi samo kao alat, otvaranje prema idejama koreografa i osposobljavanje tijela da prihvati, prepozna i podrži njegovu ideju. To je egzemplarno došlo do izražaja upravo u radu s Šparemblekom, reklo bi se na početku njihove jedinstvene suradnje koja, gle čuda, započinje plesnim dodirima ljubavi i smrti, složenim lamentacijama koje se oblikuju u duetima, tercetima i solima potresnih odjeka uz nadmoćne Mahlerove pjesme i fragmente iz Druge simfonije Uskrsnuća u c-molu.

Maja je u suprugu Marinu našla sjajnog partnera u brojim baletnim predstavama koje su na repertoaru u NHK Zagreb do 1987. premda je u suvremenom plesu bila najviše cijenjena  po svom individualnom stilu i tehnici napose u koreografijama Milka Šparembleka. Sve je počelo 9. XII. 1975.u HNK Zagreb na autorskoj večeri s tri baleta: Opus 43 Ludwiga van Beethovena, Sonata2 Claudea Debussyja i Trijumf Afrodite Carla Orffa; slijedio je balet na glazbu Simfonije psalama Igora Stravinskog koja je prvi put scenski izvedena; zatim 1976.Plesna skica na Beethovenov Opus 43, Sedam smrtnih grijeha  Brechta i Weilla i Lica Luciana Berie u postavi M. Šparembleka; do Baletnog triptiha u kojemu istražuje nove plesne izraze u Wagnerovoj Sigfridovoj idili i Mathilde te Beethovenovoj Šestoj simfoniji u F-duru nazvanoj Pastoralna. Konačno kao kruna svega su Pjesme ljubavi i smrti… Šparemblekova i Paraćeva Krležijana iz 1985. multimedijalni je projekt i malo remek djelo koje u 14 slika pomno i razložno prati opus velikog pisca, odabire teme i raspone otkrivajući svoje velike interpretativne kapacitete.

Posljednja utvrda - Maribor

Odlazak u Slovensko narodno gledališče u Maribor 1987. označio je novi početak, intenzivniji pedagoški rad i samostalne projekte, u suradnji s Marinom Turcuom. Brojna nova iskušenja i sjajna suradnja s velikim  redateljem Tomažom Pandurom (Faust, Carmen). Suradnja s Baletom HNK u Splitu zapravo nikad nije bila potpuno prekinuta, posebno gostovanja s Marinom u više različitih baleta. Slično je bilo i sa Šparemblekom koji je na Splitskom ljetu 2004.premijerno postavio Plesove erosa s odabranim skladbama Wagnera (Pjesme Metilde) i Carla Orffa (Trijumf Afrodite) u kojima se na svoj način prikazuje  dramu jednog ljubavnog trokuta i svatovsku igru  koja slavi ljubav i tjelesne zanose. 

Maja je 1990. prihvatila poziv novog splitskog intendanta HNK da bude ravnateljica Baleta u jednom zlosretnom vremenu koje nije polučilo značajnije uspjehe. Na Splitskom ljetu 1990. Milko Šparemblek na Majin poziv premijerno izvodi svoja tri baleta pod nazivom Tri biblijske freske na glazbu Stravinskog, M. Ruždjaka  i J.S. Bacha. Posljednje gostovanje u Splitu bilo je na 58. Splitskom ljetu 2012. s novim čitanjem neodoljivog Čudesnog mandarina velikog Bele Bartoka.

Zatvaranje kruga

Konačno pravo malo remek djelo teško oboljele Maje -  glazbeni kolaž Isadora Duncan, u koreografiji Drage Boldina, 1992. Maja tu pleše svoj posljednji ples, kao da je sama duša isplovila iz tijela, tiho i sabrano poput svećenice u velikom obredu dodirnula je svoju nutrinu, otvorila neka unutarnja vrata i pokazala sve nijanse ekspresije tijela, sjajan port de bras, plesnu dinamiku, šarm i uvjerljivost, nevjerojatne transformacije lica i sjajnih očiju koje pokazuju što se rađa u duši. Poput velike plesačice Isadore Duncan, koju je Maja neobično cijenila, vjerujem da se i ona na kraju upitala: „ Gdje mogu naći istinu? Kako se može stvoriti prava slika ljudskog života? Mislim da bi svatko bio u neprilici. Usred svih muka i zanosa, pokraj loših mirisa i divne čistoće-isto tijelo iz mesa i kosti, prožeto paklenom vatrom, hrabrošću i jasnoćom!“ Vjerujem da je i njezina hrabra i jedinstvena Valentina, koja majku voli uspoređivati s Marijom Callas ne samo zato što su obje izgarale na sceni i nestale u istim godinama prerano,  već i zbog toga što su se plesom i glazbom zahvalile nimalo lakom životu, smrti i umjetnosti, ostalo je tako malo vremena za ljubav...

Ispunila je svoju zadaću kao umjetnica, osvjetljavala je prostore scene i života, svjesna zlatnih kupola i uskih kamenih ulica grada kojega je sanjala. Slijedeći poduke Béjarta i Šparembleka poštovala je tradiciju, bila je kritična prema konvencionalnosti i imala jasnu viziju prema budućnosti i posebnoj ulozi kazališta u njoj, plesača koji nije željan popularnosti već ispunjenja svoje osnovne zadaće-biti vjeran onom što radiš i čemu pripadaš kao i drugi sasvim „obični“ ljudi.

Suveniri

Tolike memorije, anegdotalne uspomene, toplina kada se spomene njezino ime…O njoj su mi pričali brojni ljudi koji su je poznavali, njezini prijatelji, kolege među kojima je i Dinko Bogdanić, koji je s Majom plesao i divio joj se kao prvoj dami našeg suvremenog plesa, sjetna Ljiljana Gvozdenović kao balerina izbliza je promatrala njezin brz uspon, čudesnu ekspresiju i senzibilitet. Poznata splitska balerina Anči Kaliterna brzo je osjetila Majinu sklonost suvremenom plesu i pokretu tijela, Dunja Njegovan je Maju dočekala u Baletnoj školi i s interesom pratila njezin rad u Splitu i kasnije, dok je redateljica Neni Delmestre pamti kao do kraja požrtvovnu, premda teško bolesnu, koreografkinju u predstavi 'Zona sumraka' koju je početkom 1995. postavljala u Mariboru. Kostimografkinja Margita Gavrilović i operna pjevačica Mirjana Donadini Perić živo se sjećaju njezinih splitskih dana, druženja i temperamenta drage prijateljice. Moglo bi se tako nabrajati još dugo, ali zaključimo jednim događajem iz Pečuha gdje je, za obilježavanje predratnog Krležina boravka u tom gradu, pozvan i koreograf Šparemblek koji se odlučio prikazati jedan ulomak De natura feminae iz njegove Krležijane u kojemu je tekst govorio glumac Božidar Boban, a plesala Maja Srbljenović Turcu. Po završetku tog performansa odjednom su doletjela pitanja tko je ta žena, ljepotica, odakle je, tako rafinirana, tajanstvena, uzbudljivo senzualna, a opet profesionalna... To je naša Maja… prva figura Baleta HNK Zagreb, ponosno je odgovarao veliki maestro! 

Maja je obožavala Split, radoznalo pratila sva zbivanja u gradu a napose u Baletu i HNK, glasno se zalagala za bolji tretman kulture, a svuda na gostovanjima, diljem Hrvatske i Slovenije i dr. bučno se ponosila njezinim Splitom i Dalmacijom kao prostorom slobode, umjetnosti, energije, samosvijesti, ponosa, prkosa, tolerancije i ljubavi. Mislimo da bi velikoj umjetnici Maji Srbljenović Turcu naš grad trebao odati priznanje nekim javnim obilježjem kojim bi se trajno izrazila zahvalnost za promicanje ugleda Splita i najviše domete koje je postigla u baletnoj umjetnosti Republike Hrvatske.