MAJKA SVIH GRADINA Kozjački Biranj otkriva kako se nekad živjelo na ovom području

Fotogalerija (8)

Arheološki lokalitet Biranj koji se prostire na čak 73 tisuće metara četvornih duž zapadnog grebena Kozjaka, najveća je otkrivena gradina u Dalmaciji. Istraživanje ovog iznimnog nalazišta započelo je još 2006. godine pod vodstvom dr.sc. Tončija Burića, tadašnjeg kustosa Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita.

Kroz desetak godina i deset sondi arheolozi su došli do niza novih spoznaja koje su upotpunile saznanja o životu na ovom području. Biranj je korišten kao veliki obor za stoku, a kroz neka razdoblja je i napuštan.

- Imamo velike praznine u materijalu i slojevima. Zastupljeni su stariji prapovijesni slojevi, od kasnog mlađeg kamenog doba, preko bakreno-brončanog i to ne cijeloga. Nedostaje u potpunosti željezno doba i rano rimsko razdoblje, a tek od kasne antike se tamo ponovno intenzivira život i traje sve do pada antičke civilizacije na ovim prostorima, početkom 7. stoljeća.

Pokazalo se da je njegova funkcija u gospodarskom smislu diktirala te praznine, jer Biranj je zapravo jedan veliki tor u kojem se stoka čuvala od prapovijesti. U ta nemirna vremena stoka je bila puno sigurniji resurs s kojim možete i pobjeći, za razliku od poljoprivrednih kultura koje ne možete ponijeti sa sobom. To je bila vrsta stočarstva tipična za Mediteran kroz dugi niz stoljeća, takozvano transhumantno stočarstvo sa sezonskim izgonima stoke; na ljetnu ispašu u planine, a zimi vraćanje u niže predjele, a Biranj se koristio kao zimski tor.

U to vrijeme se čuvala uglavnom stoka sitnog zuba, ovce i koze, tipične za Mediteran, a proizvodilo se i mlijeko, sir i maslac, kojim su se snabdijevale i druge gradine, a kasnije i šira područja - priča o svojim otkrićima Burić.

Najranije nalaze, još iz mladog neolitika, istraživao je arheolog Ivan Šuta, trenutni ravnatelj Muzeja Grada Kaštela, koji je Birnju posvetio velik dio svoje dosadašnje karijere.

- Prvo naseljavanje tog položaja se datira u polovici 5. stoljeća prije Krista. Tada je ovdje izgrađena neolitska ograda, odnosno naselje. Kod Birnja je posebno da su ti datumi dosta rani u odnosu na ostala visinska naselja, koja mi ovdje u Dalmaciji zovemo gradine. Egzaktne analize sačuvanog organskog materijala, a uglavnom je riječ o ostacima životinjskih kostiju i ugljenu, pokazale su da se radi o razdoblju oko 4400 do 4200 godina prije Krista, što nam je bila dodatna potvrda da se radi o kasnom neolitu, od vremena prije gradina. Proteže se na 73 tisuće metara četvornih i što se tiče branjenih gradina, radi se o najvećoj na području istočnog Jadrana. Po tome je Biranj značajan, ne samo da imamo najstarije nalaze, nego je i najveća, pa možemo reći da je to majka svih gradina - objašnjava Šuta.

Najveću ulogu u određivanju razdoblja je odigrala keramika, a u Muzeju Grada Kaštela upravo su izloženi primjerci pronađeni na Birnju - keramika s ukrasima ljubljanske kulture, amfora u kojoj su siromašniji slojevi pokapali svoje mrtve, ali i posuda koja je služila za pravljenje maslaca, što je pomoglo dokazati da se na ovom području razvijalo stočarstvo. 

Pronađeni keramički, metalni, kameni i stakleni nalazi pokazuju da se gradina kao stanište koristila do kraja brončanog doba, nakon čega se napušta. U antici se na Biranj ponovno vraća život, a u dotad isključivo stočarskoj gradini, razvija se i vojna utvrda.

- S početkom kasne antike obnavlja se život na ovom području u gospodarskoj funkciji, ali i taj vanjski niz bedema u istoj suhozidnoj tehnici kao u prapovijesti, tako da dugo vremena istraživači nisu ni prepoznavali kasnu antiku na ovom prostoru. 

Ono što Biranj izdvaja od niza takvih lokaliteta je unutarnji, gornji dio bedema nastao nešto kasnije, koncem 6. stoljeća. To je ranobizantska utvrda koja ima jedan poseban obrambeni element, takozvanu proteihizmu - platformu pred bedemom desetak metara široku koja služi da se neprijatelj, kada izbije iza nje, nađe na udaru onih koji su na bedemu. Od tu ga mogu relativno lagano gađati, a ostati zaštićeni. Isti takav sistem je uočen na niz lokaliteta oko Salone - priča Burić, koji je istraživao i ovo razdoblje. 

Osim bedema, na Birnju je pronađena i zanimljiva stambena arhitektura. 

- Kuće su nanizane uz sami bedem koji ih čuva od jakih sjevernih vjetrova koji su gore izraženiji, dok na vanjskom dijelu nema nikakvih ostataka arhitekture, pa zaključujemo da su bile drvene, odnosno pastirske kolibe. Na vojnom bedemu su se nalazili vojni objekti u suhozidu ili zidani malterom i također su nanizani poput saća uz bedem. Pronađena je i jedna gustirna, a jedna kuća je imala gustirnu unutar objekta, tako da uz to i željezne, keramičke i druge nalaze, imamo dosta dobro dokumentiran svakodnevni život u to vrijeme. Uz donji bedem je pronađeno i jedno malo groblje od desetak grobova koje smo po materijalu datirali na kraj 6. i početak 7. stoljeća. To su posljednji Rimljani na ovom tlu prije dolaska naših predaka Slavena na ove prostore - otkriva Burić. 

Slaveni na ovo područje donose novi religijski sustav i svoje božanstvo - Peruna.

- Trag toga imamo u nazivu toponima. I u kasnim mletačkim kartama iz 18. stoljeća taj se kraj naziva Monte Borun i Monte Perun, što je nedvosmislena potvrda toga kulta, baš kao što imamo u Poljicima brdo Perun. I dan danas se zemlje ispod Birnja nazivaju 'boruna'. Ima još cijeli niz toponima na prostoru Lukšića koji nam dalje govori priču o toj slavenskoj mitologiji, ali to je jedna šira priča koju je jako dobro razradio pokojni akademik Radoslav Katičić, naš uvaženi jezikoslovac - ističe Burić.

U 9. stoljeću franački misionari po drugi put na Biranj donose kršćanstvo, a u 12. stoljeću gradi se i poznata crkva svetog Ivana Krstitelja koja i dan danas krasi najviši vrh zapadnog dijela Kozjaka.

- Biranj je dio srednjovjekovnog Ostroga, sela slobodnih seljaka, takozvanih 'didića' koji su izvan vladarskih posjeda. Oni krajem 12. stoljeća tamo grade svoju zadužbinu, crkvu svetog Ivana Krstitelja od koje je danas ostao tek oltarni dio. U 15. stoljeću je obnovljena od baštinika i opremljena natpisom na vratima, a u 19. dodatno nadograđena i produžena. Upravo zahvaljujući tom proširenju, danas imamo sačuvane ove ranije arhitektonske faze.

Najveća posebnost ove crkve u odnosu na druge iz tog vremena, su očuvana četiri posvetna konsekracijska natpisa, koja se blagoslivljaju prilikom stavljanja crkve u funkciju. Na cijeloj našoj obali takve sačuvane natpise imamo samo u Italiji i na Birnju - ponosno će Burić za kraj.

Iako je pronađeno jako puno značajnih nalaza, istraživanja na ovom lokalitetu nisu gotova, napominju arheolozi. Obrađeno je tek pet posto ili kako je kazao  Tonči Burić: 'Ima tu posla za još dvije, tri generacije'.

Sva dosadašnja otkrića izložena su u Nadbiskupskoj palači Muzeja Grada Kaštela na izložbi 'Biranj-utvrda i svetište na Kozjaku' koju možete pogledati do 15. travnja 2022. godine, nakon čega je planirano gostovanje u Splitu i Zagrebu.

Uz Burića i Šutu, na istraživanjima su radili povjesničari Mladen Domazet i Krešimir Kužić. Kamene rukotvorine, keramičke, metalne i staklene nalaze obradili su Vedran Katavić, Ivan Šuta, Božana Maletić, Anamarija Bralić i Ana Sunko Katavić. 

Iz Muzeja su mislili i na one koji nisu u mogućnosti fizički doći, pa se izložbu može pogledati i na njihovom službenom YouTube kanalu.