'MALE ŽENE' GRETE GERWIG Humanistička posveta djevojkama koje su odbile robovati diktatu društvenih očekivanja

Bilo je samo pitanje vremena kada će zimzelena priča o četiri sestre March dobiti novu filmsku adaptaciju. Slavni roman 'Male žene' američke književnice Louise May Alcott, napisan 1868. godine, inače ponegdje proglašavan i najvažnijim 'ženskim' romanom uopće, ekraniziran je već nekoliko puta, a u međuvremenu je zaživio i kao mini-serija, opera i mjuzikl. Šira publika vjerojatno ponajbolje pamti dva holivudska uprizorenja - verziju iz 1933. godine s Katherine Hepburn u režiji Georgea Cukora te onu pod redateljskom palicom Australke Gillian Armstrong snimljenu 1994., u kojoj su igrale Winona Ryder, Susan Sarandon i Claire Danes.

U jeku #MeToo pokreta, feminističkog aktivizma i jahanja po sveprisutnoj političkoj korektnosti, nije bilo nikakve sumnje da će najnovija ekranizacija 'Malih žena' postati tražena roba, pogotovo kada se zna da iza filma stoji Greta Gerwig, svježa redateljska nada ženskog dijela suvremene američke kinematografije.

Tridesetšestogodišnja Gerwig, doduše, na filmskoj sceni nije od jučer. Kao scenaristica i glumica bolje upućenim filmofilima poznata je već desetak godina; glumila je, naime, u nizu zapaženih 'indie' naslova, pojavljivala se i u filmovima Woodyja Allena, Pabla Larraina i Todda Solondza dok se usporedo s glumačkom karijerom bavila i pisanjem scenarija, najčešće i najuspješnije u suradnji sa svojim životnim partnerom, redateljem i scenaristom Noahom Baumbachom kojem je koscenaristički potpisala ostvarenja 'Frances Ha' i 'Mistress America' da bi 2017. realizirala samostalni redateljski debi - hvaljeni film o odrastanju naslovljen 'Lady Bird'.

Vjerojatno je bilo onih koji su pomislili kako će kroz stoljeće i pol staru storiju o visprenoj i buntovnoj Jo March i njezinoj obitelji Gerwig pretjerano akcentirati današnju perspektivu 'female power' diskursa i isporučiti radikalnu feminističku fantaziju, no autorica u najvećem dijelu filma zapravo uopće ne izmiče uobičajenoj percepciji 'Malih žena' kao široko obljubljenog klasika kojeg je, doduše, napisala žena, koji se primarno bavi ženama i kojeg je ponajprije čitala ženska publika.

To što nema govora o ozbiljnijoj originalnosti ili subverzivnosti kada je posrijedi redateljičin pristup književnom predlošku nipošto ne umanjuje njezinu autorsku ambicioznost. Štoviše, pored uvjerljive rekonstrukcije duha jednog vremena po uzoru na prethodne filmske verzije 'Malih žena', Gerwig ipak nastoji ponuditi tradiciju u suvremenom ruhu s blagim modernističkim tendencijama tako što će, primjerice, u zanimljivom metafilmskom finalu na virtuozan i dovitljiv način povezati Jo March i Louise May Alcott u borbi za autorska prava nad knjigom pritom suptilno, ali vrlo efektno naglašavajući žensku emancipaciju i samosvjesnost.

Gerwig, k tomu, uvodi još jedan novitet, točnije napušta strogo linearnu radnju neprestano seljakajući iz jedne vremenske razine u drugu što u prvih pola sata filma, istini za volju, ostavlja dojam pomalo nemuštog hvatanja zamaha. Kada se 'Male žene', međutim, zahuktaju, počinju funkcionirati kao film kojem je teško pronaći veću grešku i kojem spomenuta nelinearnost narativne strukture kasnije ne remeti ritam pripovijedanja. Svejedno, čini se kako Gerwig svoje 'Male žene' vidi prvenstveno kao svojevrsnu humanističku posvetu djevojkama koje su odbile robovati diktatu društvenih očekivanja.

Nominiran za šest Oscara u kategoriji najboljeg filma, adaptiranog scenarija, glazbe, kostimografije te najbolje glavne i sporedne ženske uloge, film Grete Gerwig oplemenjena je verzija klasične priče u kojoj je redateljica uspjela dočarati turbulentno unutarnje stanje svojih junakinja, zatim prošarati film toplim humorom te mjestimično postići autentiču dirljivost u čemu su joj zasigurno od pomoći bili iznimno raspoloženi glumački nastupi gotovo cijele postave gdje se posebno ističu Saoirse Ronan u ulozi Jo, Timothee Chalamet kao Laurie Laurence, Laura Dern koja tumači majku sestara March te Meryl Streep u ulozi osebujne tete March.