Miro Nikolić: U Matanićevom 'Egzorcizmu' se perfektno zrcali shizofrenost suvremene Hrvatske

Daliboru Mataniću vrag očito ne da mira. U ionako pretrpan raspored sastavljen od priprema druge sezone televizijske serije 'Novine' i predprodukcijskih aktivnosti vezanih uz 'Zoru', nastavak tzv. trilogije Sunca čiji je prvi dio hvaljeni 'Zvizdan', najagilniji hrvatski filmaš uspio je ugurati i rad na predstavi u Istarskom narodnom kazalištu po kojoj je zatim snimio istoimeni 'no-budget' psihološki horor s temom egzorcizma. Točnije, film sa izuzetno niskim budžetom te prvi pravi horor u užem žanrovskom smislu riječi koji je hrvatska kinematografija iznjedrila od neovisnosti naovamo; i kao takav rijetko odvažan režijski eksperiment na domaćoj filmskoj sceni.

Kazališna predstava i film 'Egzorcizam' inspirirani su pričom o djevojci iz Vodnjana Maši Artuković čiju je tijelo i dušu navodno obuzeo sam vrag. Matanić u svom desetom dugometražnom filmu, naravno, ne tematizira isključivo obred istjerivanja đavla, već 'Egzorcizam' koncipira na način da ga se može iščitati i u kontekstu snažnog alegorijskog prikaza društveno-političke situacije u današnjoj Hrvatskoj. Drugim riječima, redatelj pokušava raskrinkati znani malograđanski moto o javnim vrlinama i tajnim porocima, etičko licemjerje Katoličke crkve, negativna obilježja utjecaja masovnih medija na društvo, sputanost religijskim dogmama, kao i falše ljevičarstvo te određene ateističke floskule.

Ukratko, hororičnost same teme u pojedinim trenucima zadobiva stvarnosni sloj u kojem se perfektno zrcali shizofrenost suvremene Hrvatske. Ipak, filmu je teško ne zamjeriti neujednačenost, povremena narativna pretjerivanja (posebice u zadnjoj trećini ), slabo profiliranje likova i nerijetko traljava režijska rješenja.
Stilski koncept 'Egzorcizma', doduše, za tuzemne je filmske prilike prilično zanimljiv. Obilato koristeći 'found footage' estetiku po recepturi 'Projekta: Vještice iz Blaira' ili 'REC-a', ali i varirajući žanrovske obrasce slavnog 'Istjerivača đavola' Williama Friedkina, Matanić je u izravnom dosluhu s daljom ili bližom baštinom filma strave.  

Također, redatelj je podršku našao u mladim glumačkim snagama, naročito u fenomenalnoj Niki Ivančić u glavnoj ulozi, odnosno suverenim izvedbama Helene Minić Matanić koja uvjerljivo tumači Mašinu vjerski fanatičnu sestru Veru i Marka Braića u ulozi kamermana konzervativne Obiteljske televizije Borisa.

'Egzorcizam' otvara neka ozbiljnija pitanja, ali mu za pravu dramu, nažalost, konstantno fali dublji uvid u karakter likova, čemu nipošto ne pomaže posve nepotrebno posezanje za 'flashbackovima' koji bi trebali podcrtati psihološke tenzije i mijene likova, a kojima se zapravo ističe svojevrsno dociranje. 

Premda se radi o tek djelomice uspjelom djelu kojem se može puno toga spočitavati, u Matanićevom 'Egzorcizmu' - osim što predstavlja važan doprinos hrvatskom žanrovskom filmu - svakako ima nekog vraga. Bolju preporuku za film koji se ionako bavi samim nečastivim vjerojatno nismo mogli ispisati.