MILETIĆEVE MISLI DOK ČISTI GROB 'Momci, muževi, nemojte da radi vas žene plaču'
'Danijela se uvijek smijala'
Marin Miletić, Mostov saborski zastupnik, redovito dijeli svoje emocije s pratiteljima na društvenim mrežama. Danas im je otkrio što mu je prolazilo kroz glavu dok je čistio grob nedavno preminule supruge Danijele. Pritom je poslao i poruku muškarcima - zamolio ih je ne čine one stvari koje će rasplakati njihove djevojke ili žene.
Miletićevu objavu prenosimo u cijelosti:
'Koliko je puta plakala?
I tako ulovio sam se čišćenja groba. Bacam vijence i cvijeće koje su mnogi naši dragi prijatelji donijeli na Danijelin sprovod. Osušili su se. Slušalica je u uhu, lagano plačem, slušam Amorose i Moj je ljubljeni (Yeshua). Donio sam cvijeće i perem ploče. Malo suze, više voda pa ide. I razmišljam koliko puta sam ražalostio moju Voljenu da je radi mene plakala? Razmišljam koliko puta sam ju tako ražalostio i što sam učinio da je moja Danijela radi mene plakala. Dobro, na početku veze smo plakali često, ali poslije, barem zadnjih 20 godina zajedničkog braka mogao bih na prstima jedne ruke izbrojati kada sam toliko pogriješio da je radi mene plakala. Ništa na ovome svijetu ili izvan njega me nije moglo slomiti jače nego kada sam gledao svoju Voljenu, srce srca moga da plače radi mene. Mrzio sam tada svoj habitus, sebe kao takvoga što sam u ranama vlastitim dopustio si - to nešto - što je nju tako ožalostilo.
I odjednom... samo mi krene u glavi stotine slika. Paf, paf, paf, paf. Zajedničkih putovanja, hodočašća, glupiranja po krevetu, smijanja i smijanja, dočeka Novih, izleta, planinarenja, valjanja od smijeha s našim kćerima, prijateljima... Jučer sam stao s Martom i Lucijom kod punice i punca, u Zadru su par tjedana na starini... I tako priča Rada kako se Danijela uvijek smijala. Danas te slike proživljavam dok joj čistim ploče gdje se nalazi samo tijelo. I obuzme me mir. Kao da mi je šapnula (ah, znate mene s tim glasovima padre Pija): ne budali, Marine, dobro ti znaš da smo se mi najviše - smijali. Bože, kako ja volim tu svoju ženu. Bože, kako je volim.
Proći će i ovo moje putovanje, Voljena moja. Pa kada se svidje Kralju Svemira i mene pozvati, vidimo se gore. Pored velike rijeke...
Momci, muževi... nemojte da radi vas plaču.
Molim vas, nemojte.'
