Miro Nikolić: Usporedba 'Iskupljenja u New Yorku' s 'Taksistom' nije bez osnove, svakako pogledajte film Lynne Ramsay
Dio kritike filmu je spočitavao podređenost sadržaja stilu. Ako u takvim opservacijama ima istine, a nesumnjivo ima, onda definitivno treba naglasiti kako je stil zaista fascinantan
Iako joj opus broji tek četiri cjelovečernja igrana filma, Lynne Ramsay jedno je od najcjenjenijih redateljskih imena današnjice. Snimivši svoj prvijenac 'Ratcatcher' još krajem devedesetih, otprilike u vrijeme kada se na svjetskoj sceni afirmirao novi naraštaj redateljica (Sofia Coppola, Lucrecia Martel...), škotska filmašica do danas se, doduše, nije prometnula u veliku žensku redateljsku zvijezdu poput kćeri Francisa Forda Coppole niti postala festivalska miljenica kao starija francuska kolegica Claire Denis, ali u kritičarskim i mnogim filmofilskim krugovima uživa poseban status.
Nakon posve zasluženog uspjeha s prethodnim uratkom 'Moramo razgovarati o Kevinu', Lynne Ramsay na prošlogodišnjem se festivalu u Cannesu predstavila ostvarenjem 'You Were Never Really Here' koji je na Croisetti nagrađen za najbolji scenarij i mušku ulogu, a kojeg je hrvatski distributer u domaća kina pustio s prijevodom 'Iskupljenje u New Yorku'.
Njezin recentni film odmah je po canneskoj premijeri okarakteriziran kao 'Taksist' za 21. stoljeće. Doista, usporedbe s besmrtnim klasikom Martina Scorsesea nisu bez osnove - i ovdje njujorški ratni veteran pomračena uma spašava maloljetnicu iz ralja prostitucije; i ovdje se urbane neuroze betonske džungle miješaju s implozivnošću i traumatičnim iskustvima. Ipak, 'Iskupljenje u New Yorku' nije intimistička drama niti moralistički esej o katarzi već svojevrsna studija o maskulinitetu, odnosna stilizirana noćna mora, film koji je suštinski puno bliži, primjerice, Nicolasu Windingu Refnu negoli Scorseseu i scenaristu 'Taksista' Paulu Schraderu.
Razmjerno konvencionalna priča nipošto ne odiše svježinom, međutim Ramsay iz takvog predloška - film je, inače, nastao po romanu Jonathana Amesa - uspijeva izvući maksimum. Naime, scenarij je svakako mogao biti dorađeniji, možda i mrvicu manje pretenciozan, ali čini se kako je autorica toga apsolutno svjesna te kako joj poneka nategnuta i stereotipna fabularna rješenja zapravo služe kako bi demonstrirala sjajan osjećaj za atmosferu tjeskobe i izmjenjivanje naglašeno poetičnih kadrova zastrašujuće ljepote u kojima je prikaz nesmiljenog nasilja i krvoprolića stiliziran do te mjere da počinje graničiti s nadnaravnim.
Dio kritike filmu je spočitavao podređenost sadržaja stilu. Ako u takvim opservacijama ima istine, a nesumnjivo ima, onda definitivno treba naglasiti kako je stil zaista fascinantan. Kod Ramsay pojedine scene nemaju toliko narativni, koliko stilistički i ritmički karakter zbog čega redateljica u najvećem dijelu filma inzistira na snazi slike i zvuka pa su čudesne vizualne ekshibicije i impresivno poigravanje zvukom, u kombinaciji s opčinjavajućom glazbom Jonnyja Greenwooda iz Radioheada, ono čime 'Iskupljenje u New Yorku' ponajviše plijeni pažnju.
Također, hvalospjeve zaslužuje i briljantni Joaquin Phoenix u glavnoj ulozi ratnog veterana Joea na čiju je (pod)svijest Ramsay usredotočena, a pohvaliti treba i redateljičinu pametnu odluku da film sažme na ekonomičnih 90 minuta. Najkraće rečeno, 'You Were Never Really Here' jedan je od onih filmova koji nisu besprijekorni, ali svejedno zaslužuju svesrdnu preporuku.