Miro Nikolić o filmu Tar: Glavna snaga filma briljantna je Cate Blanchett

Prije negoli se početkom dvijetisućitih kao redatelj afirmirao svojim dugometražnim prvijencem 'U zamci' ('In the Bedroom'), Todda Fielda pažljiviji su gledatelji eventualno znali tek po epizodnoj ulozi pijanista u Kubrickovom posljednjem filmu 'Oči širom zatvorene' premda je u užim filmofilskim krugovima još sredinom devedesetih slovio za iznimno talentiranog autora kratkometražnih filmova od kojih su neki osvajali nagrade na prestižnim festivalima kao što je Sundance. 

Pet godina nakon uspjeha sa svojim cjelovečernjim debijem koji je dobio pet nominacija za Oscara i ponegdje bio proglašavan najboljim američkim filmom 2001. godine, Field će potpisati 'Malu djecu', još jednu uspjelu obiteljsku dramu čija je radnja ponovno smještena u srednjestaleško predgrađe. Taman kada se učinilo da je pred njim velika redateljska karijera, režijsku je palicu objesio o klin da bi se punih 16 godina kasnije iznebuha pojavio s filmom 'Tar' kojeg je kritika nakon premijere na Mostri dočekala više nego entuzijastično, a izvrsno je prošao i kod Akademije osvojivši čak šest oskarovskih nominacija, među kojima su i one za najbolji film i režiju, najbolji scenarij te najbolju glavnu žensku ulogu.

Fieldovo povratničko ostvarenje priča je o fiktivnoj dirigentici i muzikologinji Lydiji Tar pred kojom je, kao prvom ženom u povijesti, ravnanje Berlinskom filharmonijom. 'Tar' započinje razgovorom Lydije i novinara 'New Yorkera' Adama Gopnika u kojem će titularna (anti)junakinja iznijeti svoja zapažanja o umjetnosti, točnije apsolutnom umjetničkom savršenstvu, proučavanju tradicionalne peruanske glazbe, doktoratu iz muzikologije, ali i dirigentskom kontrolom nad vremenom svake skladbe koju izvodi. Upravo će se kontrola nešto kasnije pokazati ključnom u Lydijinom karijernom i osobnom sunovratu. 

Hana Samaržija izvrsno je u tekstu za 'Jutarnji list' primijetila kako redatelj suptilno razmatra cijenu istinske izvrsnosti i pritom propituje trebamo li kvaliteti svojega rada podrediti esencijalnu humanističku vrednotu tretiranja drugih ljudi kao svrhe, a ne kao pukih sredstava našeg uspjeha. Fieldov 'Tar' uistinu jest o tome, ali i o još puno toga, možda i previše toga. 

Field će se u filmu čije trajanje prelazi dva i pol sata tako dotaknuti pitanja zloupotrebe pozicije moći, ogromnih umjetničkih ambicija, seksualnog zlostavljanja, umjetničkog autoriteta i karizme, (ne)mogućnosti odvajanja djela umjetnika od njegovog privatnog života, društvene nepravde, političke korektnosti, narcizma, čak i mizoginog Johanna Sebastiana Bacha u kontekstu suvremene rodne politike.

Netko je jednom rekao da najveća umjetnička djela zapravo samo postavljaju pitanja, a nikada ne daju odgovore, već pružaju jedinstvenu priliku publici da donose vlastite zaključke. Field je u svojem trećem filmu, čini se, jednostavno postavio previše pitanja. Drugim riječima, zagrizao je više nego što može sažvakati. 

Nepošteno bi, doduše, bilo kazati kako se šesnaestogodišnje čekanje na novi Fieldov film nije isplatilo, međutim 'Tar' je ipak bolji kao studija karaktera, odnosno psihološka drama nego kao društveno angažirano djelo s temama usko povezanima kako uz #MeToo pokret, tako i uz sveprožimajuću cancel-kulturu. A bolji je prvenstveno zbog Cate Blanchett u još jednoj naprosto briljantnoj ulozi koja bi joj trebala donijeti i trećeg zlatnog kipića. Uloga Lydije Tar možda je najjača glumačka interpretacija jedne od najvećih glumica današnjice i u tome je glavna snaga Fieldovog filma. 'Tar' je njezin one (wo)man show.