MIRO NIKOLIĆ O NOLANOVOM 'TENETU': Puno buke ni za što

Još od početka svibnja najnoviji i nestrpljivo iščekivani akcijsko-špijunski SF spektakl 'Tenet'  slovio je za film koji će spasiti ljetnu kinosezonu, a samim tim i posrnulu filmsku industriju jednom kada se  multipleksi napokon otvore poslije gotovo šestomjesečne pauze uslijed pandemije koronavirusa. U režiji  jednog od najprestižnijih redateljskih imena današnjice, Britanca s dugogodišnjom kalifornijskom adresom Christophera Nolana, 'Tenet'  - s budžetom koji zajedno s marketinškim troškovima navodno prelazi 240 milijuna dolara -  jedan je od najskupljih filmova uopće, definitivno najambiciozniji blockbuster nesretne 2020. godine i, na koncu, naslov u čije su box-office rezultate trenutačno uprte oči svih holivudskih producenata i šefova studija. 

S izuzetkom svojeg predzadnjeg ostvarenja 'Dunkirk', Nolan je u zadnje vrijeme izgradio reputaciju filmaša koji snima isključivo basnoslovno skupe filmove u trajanju od najmanje dva i pol sata koji zahtijevaju ponovljeno gledanje kako bi publika mogla pohvatati sve konce pomalo zbunjujućih zapleta. Također, Nolan se još od svojeg probojnog filma 'Memento' nerijetko bavi temom koncepta, odnosno paradoksa vremena, ali i prostora, kao i poigravanjem granicama između iluzije i stvarnosti. Dobar dio kritike voli mu stoga tepati kao svojevrsnom vizionaru, štoviše ponegdje je prozivan i uistinu revolucionarnim redateljem, no svakako ima i onih koji ga smatraju tek neupitnim tehnokratskim meštrom čiji se filmovi ipak samo doimaju pametnijima nego što to zapravo jesu. 

U palindromskom 'Tenetu' naprosto ima svega. U zapetljanoj priči o dvojici tajnih agenata (John David Washington i Robert Pattinson) koji ruskog oligarha (Kenneth Branagh) moraju spriječiti u njegovom zlokobnom naumu pri čemu će im pomoći oligarhova supruga (Elizabeth Debicki) ima dostatno materijala za najmanje dva filma iz serijala o Jamesu Bondu zbog čega nije suvišno napomenuti da tu imamo i podzemne nuklearne pokuse, entropiju, algoritme, spominjanje Trećeg svjetskog rata, eksploziju jednog Boeinga, globtrotersko jurcanje Mumbaijem, Tallinnom i Amalfijskom obalom s ciljem spašavanja svijeta koje, naravno, frapantno podsjeća na filmove o najpopularnijem tajnom agentu, a zatim i ono što je Nolanovom autorskom habitusu očito najsvojstvenije - inverziju protoka vremena.

Budući da sadrži nekoliko uistinu briljantno režiranih akcijskih sekvenci, 'Tenet' zbilja zahtijeva gledanje na velikom platnu, međutim čini se kako Nolan nakon prvih i obećavajućih sedamdesetak minuta filma odustaje od pažljivijeg razrađivanja prilično intrigantnog koncepta. Vizualne atrakcije u drugoj polovici filma doimaju se tako sve istrošenijima, pripovijedanje nakrcano digresijama postaje sve nerazgovjetnije dok ionako jednodimenzionalni likovi počinju izgovarati pretenciozne kobasičaste replike te voditi sve banalnije dijaloge, pri čemu je još otužnije iste slušati iz usta preglumljenog i preteatralnog Branagha. 

Glazbena podloga za koju je zaslužan Ludwig Goransson uglavnom je vrlo efektna mada na trenutke postaje neizdrživo zaglušujuća što posebno dolazi do izražaja u nepregledno režiranoj završnoj pucačini koja ostavlja dojam repetitivnosti. Kako do finala naprosto ne uspijeva održati napetost niti 'Tenetu' u konačnici podariti metafizičku dimenziju superiornijih, ali svejedno prerazvikanih filmova poput 'Početka' i 'Interstellara', gledatelji bi prema kraju filma jednostavno mogli prestati razbijati glavu oko svih konfuzija koje im je Nolan servirao. 

Uglavnom, krajnji rezultat može se opisati kao Bond za tobože zahtjevniju publiku. U prijevodu, oni koji nisu nasjeli na Nolanove mjestimice teško probavljive kvaziintelektualne, a u samoj završnici i spielbergovski patetične eskapade, vjerojatno će s guštom pričekati novog Bonda čija je premijera najavljena za studeni.