Miro Nikolić ocjenjuje 20. Splitski filmski festival
Izdvojio je filmove 'Nasilje', 'Fassbinder: Ljubav bez zahtjeva', 'Vlog', 'Sirene i krikovi', 'Rakijaški dnevnik', 'Rika'...
Najstarija međunarodna filmska manifestacija u Hrvatskoj ide dalje. Jubilarni je dvadeseti rođendan Splitski filmski festival - međunarodni festival novog filma dočekao s neznatnim povećanjem sredstava od strane Grada Splita, što je nastavak maćehinskog odnosa nadležnih gradskih institucija prema kulturi. Neshvatljivo je, naime, da se u zemlji s preko šezdeset filmskih festivala u problemima financijske prirode iz godine u godinu nalazi manifestacija koju se može smatrati pionirskom. Bilo kako bilo, najstarijem i najžilavijem domaćem filmskom festivalu za dvadeseti rođendan želimo da potraje još najmanje ovoliko godina.
Zadržavajući svoj gerilski status te nastavljajući borbu protiv trivijalizacije cjelokupnog medijskog prostora, STFF njeguje finu tradiciju afirmiranja čitavog niza novih imena hrvatske i svjetske kinematografije. Ove je godine program bio podijeljen na čak osam sekcija, pri čemu je, recimo, u konkurenciji dugometražnog filma prikazano devet naslova, a u konkurenciji kratkometražnih 41 film. Također, okosnicu ovogodišnjeg izdanja Splitskog filmskog festivala činili su filmovi iz - hrvatskoj publici nedovoljno poznatih - kinematografija poput afganistanske, peruanske, marokanske ili tajlandske.
Festival je otvorio dugometražni igrani prvijenac Kolumbijca Jorgea Forera 'Nasilje' koji je ranije ove godine prikazan na Berlinaleu. Kroz tri naizgled nepovezane priče, Forero pokušava celuloidno esejizirati o nasilju kao sklonosti koja je urođena ljudskom rodu, međutim, izuzev tek dvije ili tri sekvence u kojima uspijeva kreirati sugestivnu atmosferu, 'Nasilje' je film duboko uronjen u prosječnost i, što je najgore, film koji je lišen onog najvažnijeg - ozbiljnijeg promišljanja o jednoj od najpoticajnijih suvremenih tema.
O nasilju, odnosno dolasku Hitlera na vlast, imao je zato što kazati veliki njemački redatelj Rainer Werner Fassbinder, koji je svoje stavove artikulirao u kameru svom prijatelju Christianu Braadu Thomsenu čiji je dokumentarac 'Fassbinder: Ljubav bez zahtjeva' prikazan drugog dana festivala.
Premda u nešto više od sat i pol trajanja nije uvijek najdorađeniji, Thomsenov film jasno pokazuje kakav je razbarušeni genij Fassbinder bio. Čak se i u redateljevim pijanim trkeljanjima nazirala doza subverzivnosti i snažna sklonost prema seciranju društvenih i socijalnih boleština.
Kad je dugometražni hrvatski film u pitanju, publika je mogla vidjeti 'Vlog' Bruna Pavića, 'Sirene i krikove' Ivana Perića, 'Svinjare' Ivana Livakovića, 'Rakijaški dnevnik' Damira Čučića i 'Imena višnje' Branka Schmidta.
Pavićev film prati skandal s prošlogodišnjeg Pulskog festivala kada je 'Vlog' izbačen iz nacionalnog programa zbog navodnog kršenja autorskih prava, odnosno korištenja glazbe grupe The Doorsa, Janis Joplin i Davida Bowieja. Crno-bijeli 'Vlog' sadrži političku notu i društvenu pozadinu kojima pristupa na krajnje domišljat način, dok se Pavićev režijski stil odlikuje jasnoćom filmskog izraza i virtuoznim baratanjem snimateljskim trikovima.
'Sirene i krikovi' isto su tako prilično potentan formalni eksperiment. Režiran u jednom jedinom kadru, što je više nego impresivan pothvat, film Ivana Perića hibrid je žanrovskog i angažiranog filma s primjesama apsurdističkih i nadrealističkih elemenata. Drugim riječima, Perić se iskazuje kao izniman stilist čije uspješno dočaravanje ugođaja tjeskobe u 'Sirenama i krikovima' već od uvodnih kadrova asocira na znamenite 'Svete motore' Leosa Caraxa, kao i na Davida Lyncha i Carpenterov 'Bijeg iz New Yorka'. Filmu, doduše, manjka dramaturške koherentnosti i narativne uravnoteženosti, ali zanimljivo je vidjeti ostvarenje koje prikazuje Split kakav je možda mogao biti da mu se nije dogodio turistički bum, odnosno kako bi grad u zimskom periodu izgledao da je nastavio neslavnim stazama 'grada slučaja' iz devedesetih.
U vizualnom i auditivnom smislu, premda su na tom planu itekako zadovoljili i Pavić i Perić, najbolji dojam ostavio je 'Rakijaški dnevnik' Damira Čučića, priča o Mariju Haberu, profesionalnom tonskom snimatelju i proizvođaču rakije. Čučić dojmljivo spaja neobične kutove snimanja, poigravanje sa svjetlosti i sjenom i tehniku stop animacije s meditativnim Straussovim partiturama.
I 'Svinjari' se mogu pohvaliti hrabrim vizualnim eksperimentiranjem, ali film Ivana Livakovića u konačnici je najmanje dobar od prikazanih u konkurenciji dugometražnog hrvatskog filma. Naime, koncept na kojem počivaju 'Svinjari' gotovo je u potpunosti progutao priču i likove. Film pokušava ironizirati sveprisutnu estradizaciju tuzemne medijske scene s oslanjanjem na prosede Johna Watersa, Pedra Almodovara ili Emira Kusturice, međutim 'Svinjari' su film bez čvrstog zapleta u kojem bauljanje antipatičnih likova, bez ikakve karakterizacije istih , zajedno s ekscesivnim bombastičnim stilom i nemušto režiranim oniričkim sekvencama gledatelju počinje izlaziti na uši. Nije da Livakovićev satirički žalac nijednom ne pogađa suštinu, ali u svom najvećem dijelu redatelj svoj film, nažalost, bazira na prvoloptaškoj provokaciji.
'Imena višnje' veterana Branka Schmidta, redatelja žanrovski raznovrsnog opusa, priča je o starijem bračnom paru koji se nakon rata vraća na svoje seosko imanje. Dok su Schmidtovi prethodni radovi 'Metastaze' i 'Ljudožder vegetarijanac' bili gotovo neodvojivi od konteksta u kojem su nastali i miljea kojeg se dotiču, 'Imena višnje' uglavnom nemaju bližih poveznica s hrvatskom stvarnosti, s obzirom da patrijarhalna dominacija koju redatelj propituje ipak nije specifikum hrvatskog društva. Schmidtov je aktualni film ponegdje anemično režiran, premda scene u kojima umješno dočarava ruralni ambijent spadaju među najbolje u novijoj hrvatskoj kinematografiji.
U posebnom programu prikazan je jedan od najneobičnijih američkih naslova ikad, jedinstvena kombinacija pustolovnog i dokumentarnog filma, sniman punih 11 godina u režiji uglednog producenta Noela Marshalla, inače supruga Tippi Hedren i oca Melanie Griffith. 'Rika' iz 1981. nakrcana je scenama u kojima neukroćeni lavovi, tigrovi, gepardi i slonovi progone slavne hollywoodske glumice negdje u afričkoj pustopoljini. Na snimanju filma ozbiljnije su ozlijeđeni gotovo svi akteri, među kojima i snimatelj Jan De Bont kojem je 'Rika' poslužila kao izvrsno zagrijavanje za filmove koje će kasnije snimati s Paulom Verhoevenom, kao i za samostalne redateljske uratke.
Marshallov film izuzetno dobro funkcionira dok je akcija sa životinjama u prvom planu, ali sve, uvjetno rečeno, statičnije scene otkrivaju redateljev nemar u pripovijedanju, zanatsku traljavost i očajne glumačke interpretacije.
Ipak, takvih dijelova u filmu srećom nema previše pa se 'Rika' - kako ona otrcana distributerska krilatica kaže - gleda u jednom dahu.
Zadnjeg dana festivala publika STFF-a mogla je vidjeti peruansku 'Videofiliju' Juana Daniela F. Molera kojoj je žiri dodijelio Grand Prix u konkurenciji dugometražnog filma. Film koji kroz priču o cybersexu, amaterskoj pornografiji, video-igricama i ostalim, kako sam podnaslov 'Videofilije' glasi, internetskim sindromima zapravo ocrtava život peruanske omladine pritom se poigravajući s tehničkim mogućnostima medija, što na trenutke fenomenalno izgleda, ali najčešće narušava dramaturšku cjelovitost filma.
(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)