Miro Nikolić ocjenjuje drugi dio FMFS-a

Nastavak FMFS-a donio je još nekoliko ugodnih iznenađenja. Splićani su četvrtog i petog festivalskog dana mogli vidjeti zapažene španjolske naslove 'Cvijeće'  i '10.000 km' . Prvi, doduše, nije oborio s nogu, premda neobična drama Jona Garana i Jose Mari Goenaga o misterioznom pošiljatelju buketa cvijeća povremeno zna odisati efektnim spojem realizma i začudnosti. Potonji je film, međutim, poprilično uspjela priča o mladom paru koji pokušava održati ljubavnu vezu na daljinu, i to na relaciji Barcelona - Los Angeles. Debitantski uradak Carlosa Marquesa-Marceta u svojoj narativnoj strukturi nije bez slabijih mjesta, posebno u trenucima kada redatelj opterećuje film sekvencama koje koče osnovni tijek radnje i bez kojih '10.000 km' ne bi puno izgubio, ali film je zato natopljen dozom nepatvorenih emocija i sijasetom životnih istina kakve se u suvremenim ljubavnim dramama rijetko mogu čuti. Carlos Marques-Marcet, isto tako, sjajno propituje stvarnu prednost i funkcionalnost društvenih mreža poput Skypea i Facebooka te analizira interakciju između čovjeka i računala.

Vrijedan je pažnje i talijanski 'Klor', prvi dugometražni film Lamberta Sanfelicea, u kojem redatelj vješto miksa psihološku nijansiranost glavne junakinje, sedamnaestogodišnje Jenny, sa živahnim stilskim i narativnim postupcima.

Jedan od najiščekivanijih filmova u drugom dijelu Festivala mediteranskog filma Split bez ikakve je sumnje bio dobitnik čak deset nagrada Goya, španjolski triler 'Močvara' o dvojici detektiva koji u provincijskom mjestu južne španjolske pokrajine  istražuju ubojstva mladih tinejdžerki. Premda bi se dalo raspravljati o zasluženosti tolikog broja filmskih nagrada, 'Močvari' se nikako ne mogu osporiti jasnoća fabularnog tijeka, izuzetno tečna režija i bravurozna vizualna rješenja.  Sa žanrovskog aspekta, film Alberta Rodrigueza više je nego uzoran, međutim, s dobrim dijelom filmova o serijskim ubojicama dijeli slične slabosti. 'Močvari', naime,  definitivno nedostaju ingenioznije razrješenje i veća posvećenost logici. Povrh žanrovskih elemenata, ima nešto što u Rodriguezovom filmu uistinu oduševljava i što asocira na briljantna 'Sjećanja na ubojstvo' Joon-Ho Bonga, a to je - na podtekstualnoj razini - uvjerljivo oslikavanje društvenih prilika. 

Izvan konkurencije, u suradnji sa Zagreb Film Festivalom, prikazano je recentno ostvarenje Roya Anderssona 'Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju', film koji je na lani osvojio venecijanskog Zlatnog lava i kojeg je i domaća kritika nakon hrvatske premijere nahvalila. 

Među znalcima, Andersson slovi za redatelja s pedigreom, premda mu biografija broji tek pet dugometražnih filmova. Švedski je autor, međutim, cijenjen i zbog režiranja reklama koje su garnirane apsurdističkim crnim humorom i neviđenim osjećajem za sintetiziranje apstraktnog, bizarnog i svakidašnjeg. Ni igrani mu filmovi nisu ništa manje pomaknuti; sastoje se najčešće od kraćih epizoda u kojima Andersson na krajnje ekscentričan, ali višeslojan način secira suvremeno švedsko društvo, odnos prema nacionalnoj povijesti i općenito besmislenost ljudskog života.

'Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju' u svojih 100 minuta možda nije uvijek jednako zanimljiv i koherentan, ali vidljivo je kako su Anderssonove genijalne režijske dosjetke posve drugačije od svega dosad. Iako se u filmu osjeća utjecaj nadrealističkog maga Luisa Bunuela, posebno njegovog 'Fantoma slobode', Andersson je, prije svega, samonikla pojava i redatelj koji je obdaren talentom kao malo tko. 

Po ničemu se, nažalost, nije istaknula mlada francuska redateljica Mia Hansen-Love, osim što joj je najnoviji film 'Raj', prikazan predzadnjeg dana Festivala, s vremena na vrijeme zaista autentičan u dokumentarističkom smislu. Osnovu radnje njezinog filma čini priča o usponu dvadesetineštogodišnjeg pariškog DJ-a koji postaje jedno od zvučnijih imena francuske elektronske glazbene scene. Slabo razrađena narativna okosnica filma, predugačko trajanje i ritmička neujednačenost rezultat je kojim Hansen-Love nema pretjeranog razloga biti zadovoljna.

Zadnje je večeri u programu dugometražnog filma zaigrala norveška humorna drama o krizi srednjih godina 'Van sebe'. Radi se o filmu koji sadržava pokoji dramaturški klišej i povremeno djeluje kao da je režiran navrat-nanos, ali dobrim ga čini ironijski odmak od zbivanja na ekranu, kao i spretno izbjegavanje moraliziranja i nepotrebnog patosa.

U sklopu Festivala je predstavljena i knjiga 'FILMOteka' daleko najmarljivijeg filmskog kritičara u Hrvata Marka Njegića koju sačinjavaju autorovi tekstovi iz 'Slobodne Dalmacije', 'Hrvatskog filmskog ljetopisa' i pokojnog filmskog magazina 'Hollywood'. 

Kako smo već naveli, ove je godine, zbog pomanjkanja financijskih sredstava, o najboljim filmovima odlučivala isključivo publika. Glavnu nagradu u kategoriji najboljeg dugometražnog filma osvojilo je 'Ničije dijete' Vuka Ršumovića, u kategoriji Ješke - najbolji kratkometražni hrvatski film - debitantsko ostvarenje Jelene Novaković 'Ana trg', te za najbolji međunarodni kratki film 'Guy Moquet' francuskog redatelja Demisa Herengera.

Iz nekog je razloga Festival mediteranskog filma Split još uvijek prilično nevidljiv kad su nacionalni mediji u pitanju, a i dozlaboga je nepravedno što ovako izvanredna manifestacija ne uživa status koji zaslužuje. O tome koliko Festival može biti bitan i za turističku sezonu, koje su gradskim ocima obično puna usta, ne treba ni govoriti. Doslovno svaku večer rasprodane projekcije na splitskim Bačvicama ipak dižu rejting FMFS-u i učinile su ga jednim od najznačajnijih filmskih festivala u Hrvatskoj. Medijskoj i svakoj drugoj blokadi unatoč.