Miro Nikolić ocjenjuje dugometražni program 17. FMFS-a

Sedamnaesto izdanje Festivala mediteranskog filma Split u programskom je smislu bilo najbogatije dosad. Tako je u deset dana trajanja festivala na četiri lokacije prikazano preko 100 filmova iz čak 41 zemlje, a ovogodišnja je berba najznačajnije dalmatinske filmske manifestacije bila i na zavidnoj kvalitativnoj razini. Također, natjecateljski program kratkih filmova od ove je godine poprimio međunarodni karakter pa su se za popularne „Ješke“, osim domaćih, natjecali i naslovi iz Grčke, Albanije, Španjolske, Francuske i Portugala.

Glavni natjecateljski program dugometražnih filmova u Ljetnom kinu Bačvice otvoren je projekcijom debitantskog uratka španjolskog redatelja Miguela Fausa 'Tiha sluškinja' o Kolumbijki Ani koja tijekom ljeta radi kao spremačica u luksuznoj vili na Costi Bravi. Premijerno prikazana na prestižnom Black Nights Film Festivalu u Tallinnu, 'Calladita' je prilično intrigantan spoj društveno angažiranog filma na temu ogromnog jaza između privilegiranih i potlačenih, odnosno kompleksne socijalne dinamike klasnih odnosa i društvenog odbacivanja te intimističke drame s elementima komedije o nevidljivim ljudi koji rade bijedne najamničke poslove. Satiriziranje ljudske ispraznosti, lažnog glamura i iluzija ovdje je, dakako, neizbježno premda zna djelovati klišejizirano.

Klasnim uvjetovanostima, bogataškoj fiksaciji na novac, kao i svim beskrupuloznostima i ekscesivnosti ekstremno bogatih ljudi na manje suptilan način od 'Tihe sluškinje' bavi se i crnohumorno intonirani austrijski film 'Veni Vidi Vici' redateljskog dvojca Julia Niemann i Daniel Hoesl koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Sundanceu. Trend snimanja filmova čiji su satirični žalci upereni protiv moćnih i bogatih očito je još uvijek postojan, ali već uvelike deplasiran zbog čega nije teško steći dojam kako su pojedine provokativne sekvence u 'Veni Vidi Vici' zapravo samo prvoloptaško posezanje za strategijom šoka. Ipak, Niemann i Hoesl su pod producentskom palicom znamenitog Urlicha Seidla snimili film koji se, na svu sreću, ne shvaća preozbiljno.

U svijet suvremenih rimskih buržuja splitska je publika mogla uroniti s talijanskim filmom 'Enea' 32-godišnjeg redatelja i glumca Pietra Castellitta. Stilski razmetljiv, ponegdje i sorrentinovski kitnjast, film nesumnjivo ima fascinantnih dijelova, međutim, kao cjelina, Castellittovo ostvarenje nije dramaturški izbalansirano niti je psihološka motivacija likova uvijek osobito uvjerljiva. Doduše, filmu je teško zanijekati mjestimičnu poetsku sugestivnost. Drugim riječima, ako mu i fali pameti, 'Enea' nije film bez duše i srca.

Vrijedan pozornosti svakako je recentni film darovitog Francuza Xaviera Legranda naslovljen 'Nasljednik', drugi dugometražni uradak redatelja koji je 2017. godine bljesnuo moćnim 'Julienom u sredini'. Legrand ponovno isporučuje psihološki triler s natruhama horora, film koji može podsjetiti na Hanekea, ali i Chabrola kada je posrijedi seciranje konformizma na kojem počiva uljuđeno građansko društvo, odnosno mračnog naličja iza savršene fasade (više) srednje klase, kao i grijeha predaka koji se nasljeđuju. Zbog umješnog dočaravanja osjećaja nelagode koji se provlači kroz čitav film, 'Le Successeur' se – unatoč Legrandovom povremenom posezanju za stereotipnim užerežijskim rješenjima što rezultira scenama nepotrebne dužine – gleda s punom pažnjom.

FMFS je zatvoren projekcijom filma 'Uvijek postoji sutra' talijanske glumice Paole Cortellesi kojoj je ovo redateljski prvijenac. Snimljen u crno-bijeloj tehnici, 'C'e ancora domani' ujedno je i najveći prošlogodišnji kino hit u Italiji, film kojeg je na matičnom tržištu vidjelo više od pet milijuna ljudi i kojem je talijanska kritika bila vrlo naklonjena. Treba odmah kazati, s punim pravom budući da je debitantski uradak 50-godišnje Rimljanke vjerojatno najbolji film prikazan na ovogodišnjem FMFS-u. 'Uvijek postoji sutra' dirljiv je, pametan i zabavan miks poetike neorealizma, društveno- političkog podteksta, komedije i obiteljske freske. Isto tako, radi se o filmu koji mediteranski patrijarhat rastače kroz ležeran, gotovo vodviljski humor i nepresušni optimizam.