Foto: Maja Prgomet / Studio Testudo Miro Nikolić ocjenjuje prva tri dana FMFS-a s rekordnim brojem publike
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

Miro Nikolić ocjenjuje prva tri dana FMFS-a s rekordnim brojem publike

Grad Split je u 2015. godini značajno smanjio sredstva festivalu koji je ostao zbog toga bez nekih popratnih sadržaja, ali i stručnog žirija

Za splitske ljubitelje sedme umjetnosti početak je lipnja omiljeno doba godine. U gustoj borovoj šumi ljetnog kina Bačvice, naime, već je odavno svakog lipnja nastanjen Festival mediteranskog filma Split, kulturna manifestacija koja je zadnjih nekoliko godina prerasla okvire lokalnog filmskog festivala. S okusom mora i mirisom soli na Bačvicama se tako, nakon filmskih projekcija, svaku večer ostaje kvalitetno družiti i partijati. Iako se filmovi prikazuju na još dvije lokacije, Galeriji umjetnina i Kinoteci Zlatna vrata, Bačvice su još uvijek kod publike najprepoznatljivija festivalska mikrolokacija.

Odmah treba naglasiti tužnu činjenicu da je Grad Split u 2015. godini značajno smanjio sredstva FMFS-u zbog čega je Festival ostao bez radionica, stranih gostiju i predavanja, pa tako i žirija sastavljenog od inozemnih filmskih djelatnika. Organizatori su stoga odlučili ulogu sudaca prepustiti publici. Drugim riječima, kad već gradske institucije nemaju sluha za razvoj i prosperitet ovog sad već splitskog brenda, Splićani i njihovi gosti odmah su prve večeri pokazali koliko vole Festival.

Osmo po redu izdanje Festivala mediteranskog filma Split vrlo je vjerojatno najposjećenije do sada, barem ako je suditi po brojnosti publike u prva tri dana. 


Festival je petog dana lipnja u programu dugometražnih filmova otvorila hvaljena talijansko-albansko-švicarska drama 'Zakleta djevica' Laure Bispuri, prikazana u službenoj konkurenciji Berlinskog festivala.  U filmu se radi o albanskoj djevojci Hani koja pristaje biti virdžina, žena koja se u potpunosti ponaša i odijeva kao muškarac, što je i danas u albanskoj zabiti nerijetka pojava. 

'Zakleta djevica' tematizira odnos patrijarhata i općenito agresivnog balkanskog mentaliteta prema osobama ženskog spola s antropološkog i sociološkog aspekta. Onog trenutka kada Hana odlazi sestri u Milano, film pored takvog pristupa počinje koketirati  sa žanrovskim obrascima. Ima tu, u dramaturškom smislu, ponešto praznog hoda, ali film do kraja ostaje artistički artikulirano djelo o prigušenim emocijama i kao takav svakako zaslužuje preporuku.


Drugog dana festivala splitska je publika mogla vidjeti najnoviji film razvikanog francuskog redatelja Francoisa Ozona 'Nova prijateljica'  koji se također, na drugačiji način, bavi razlikovanjem spolova. Dokazani eklektik sklon stilizacijama, Ozon važi za jedno od respektabilnijih imena suvremene francuske kinematografije, međutim radi se o redatelju koji u povećoj filmografiji do današnjeg dana ipak nema nijedan zbilja dobar film. 'Nova prijateljica', nažalost, nije nikakav izuzetak. U priči o ženi koja nedugo poslije smrti najbolje prijateljice otkriva mračnu tajnu muža pokojnice Ozon ponovno uskače na teren svojeg uzora Douglasa Sirka, a samim tim i na teren filmaša koje su opčinjavale melodramatske sastavnice Sirkovih filmova poput Fassbindera ili Almodovara. Nadalje, ovoga puta Ozon kopa i po poticajnoj baštini psihološkog trilera, posebno onoj frojdovskog  predznaka o zamjeni, odnosno poremećaju (spolnog) identiteta, te transseksualnosti,  gdje strši ime Briana De Palme, ali ni približno dobro kao De Palma u svoje vrijeme po nasljeđu Alfreda Hitchcocka. Kostimografska i scenografska rješenja u 'Novoj prijateljici' su impresivna, očarava i redateljev raskošni kolorizam, međutim film zorno pokazuje koliko je Ozon u isto vrijeme dobar i loš autor. U jednu je ruku razvidno kako je posrijedi nesumnjivo moćan vizualist, a u drugu je film - baš kao i prethodna Ozonova ostvarenja -  bezobrazno površan i narativno proizvoljan. Ipak, još slabiji su dijelovi u kojima Ozon pokušava biti smiješan - 'Nova prijateljica' raskrinkava ga kao izuzetno bezidejnog komediografa.

Ozon bi mogao nešto naučiti, o karakterizaciji likova posebno, od srpskog kolege Vuka Ršumovića, čiji je prvijenac 'Ničije dijete'  zaigrao trećeg dana Festivala. Ršumovićev film pripovijeda o dječaku kojeg lovci pronalaze među vukovima u bosanskim planinama. Poslan u beogradski Dom za nezbrinutu djecu, dječak kojeg činovnica u Bosni slučajno nazove Haris s godinama postaje pismen i socijaliziran mladić u čiju će se sudbinu uplesti rat. 


'Ničije dijete' naslanja se na onaj niz klasičnih naslova o odrastanju, nepripadanju i asimilaciji kao što su Truffautovo 'Divlje dijete', Herzogova 'Tajna Kaspara Hausera' ili 'Specijalni odgoj' Gorana Markovića. Osim što je vrlo suvislo režiran i blistavo odglumljen, pogotovo od strane šesnaestogodišnjeg Denisa Murića u naslovnoj ulozi, 'Ničije dijete' osvaja i humorom, senzibilnošću i inteligencijom.  Zanimljiv je i društveni aspekt filma kojeg će ipak ponajbolje moći detektirati gledatelji s ovih prostora.

Premda je prepun dugih statičnih kadrova, Ršumovićev je film lako gledljiv i nimalo hermetičan. Čini se, doduše, kako u posljednjoj trećini pomalo gubi na ritmu i kako nije bez logičkih propusta, ali je zato gotovo u potpunosti lišen svake patetike i prenemaganja. 

U svakom slučaju, publika je s punim razlogom s oduševljenjem dočekala 'Ničije dijete' i gromoglasnim pljeskom ispratila malog Denisa Murića koji se nakon projekcije popeo pred gledatelje.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(5187, "");
Pregledaj komentare