Miro Nikolić ocjenjuje prvi vikend FMFS-a

Višegodišnje papagajsko ponavljanje i grintanje o nedostatnoj institucionalnoj financijskoj podršci jednoj od najznačajnijih kulturnih manifestacija u gradu pod Marjanom očito nije urodilo nikakvim plodom. Svoje jubilarno deseto izdanje Festival mediteranskog filma Split dočekao je u najnezahvalnijoj poziciji do sada. Naime, budući da za Grad Split još uvijek nije izglasan ovogodišnji proračun, a HAVC je donedavno bio bez ravnatelja, organizatori FMFS-a ove su godine bili prisiljeni raditi bez budžeta.

Ipak, postoji netko tko nije ravnodušan prema Festivalu mediteranskog filma Split i tko mu se već, evo, desetu godinu zaredom vraća u sve većem broju. To su, naravno, Splićani koji su u prva tri dana ovogodišnjeg izdanja, pored uvijek krcatog ljetnog kina Bačvice, dupkom napunili i projekcije u kinoteci Zlatna vrata. U zemlji sa šezdesetak filmskih festivala, od kojih je u drugom najvećem gradu FMFS jedan od dva festivala s višegodišnjom tradicijom, takva hiperprodukcija srećom nije uzela maha i dojam je kako splitskoj publici FMFS naprosto nikada neće dosaditi.

Deseti FMFS na prepunim je Bačvicama otvoren projekcijom 'Meda i mlika' mladog Splićanina Marka Jukića iz natjecateljskog programa hrvatskog kratkometražnog filma Ješke. Jukićev film simpatičan je, ali i u mnogočemu autentičan prikaz besperspektivnosti splitske mladosti koja je, u pauzi od bijednih najamničkih poslova, okrenuta ljetnom besposličarenju po kvartovskim punktovima.  

'Slava', nastala u bugarsko-grčkoj koprodukciji, prvi je dugometražni naslov prikazan na ovogodišnjem FMFS-u, a zajedno ga potpisuju Kristina Grozeva i Petar Valchanov. Film o zaposleniku bugarske željeznice koji pronalazi veliku količinu novca na zabačenom dijelu pruge ponešto je tipiziran izdanak suvremenog europskog festivalskog filma. Od nemirne kamere iz ruke preko očigledno neizbježnog snimanja likova s leđa - što je postupak kojem u zadnje vrijeme neprestano pribjegavaju i prekooceanski filmaši poput Terrencea Malicka - pa sve do nezaobilaznog ocrtavanja manjkavosti (tranzicijskog) društva te kalkulantskog ubacivanja humornih dionica, autori 'Slave' pokušavaju izbalansirati sva opća mjesta koja posljednjih godina definiraju dobar dio europske produkcije. Nimalo iznenađujuće, film je dobitnik više od dvadeset nagrada na respektabilnim festivalima tako da ipak ne treba sumnjati u ukus svih tih članova žirija: 'Slava' nipošto nije slab film, posebno zbog dojmljivih glumačkih kreacija Stefana Denolyubova i Margite Gosheve, kao i ponekog zgodnog detalja bugarske svakodnevnice, ali voljeli bismo iz Sofije vidjeti hrabrije ostvarenje koje se ne uklapa u tolikoj mjeri u recentne trendove.

U konkurenciji Ješki publika je u petak imala prigodu pogledati 'Zvir' Miroslava Sikavice, film koji je na Bačvice došao s posebnim priznanjem popratnog programa filmskog festivala u Cannesu i sjajnim kritikama. Sikavičin film ipak je mrvicu prehvaljeno, premda nesumnjivo sugestivno ostvarenje koje, tematizirajući problem deložacija i bespravne gradnje, ukazuje na neke od aktualnih neuralgičnih točaka i anomalija hrvatske svakodnevnice.

Subota je donijela projekciju dokumentarca 'Moj život bez zraka'  Bojane Burnać o svjetskom rekorderu u ronjenju na dah. Redateljica punu pozornost posvećuje vizualnom aspektu zbog čega njezin film, prije svega, figurira kao album uistinu fascinantnih prizora podmorja.
U kratkometražnom filmu 'Po čovika' koji je, prema kratkoj priči Maje Hrgović, snimila Kristina Kumrić radnja smještena u selo dalmatinskog zaleđa raspršava se na nekoliko perspektivnih planova što je svakako dokaz autoričinog nesvakidašnjeg umijeća kada je u pitanju kratki celuloidni metar, u ovom slučaju u trajanju od 20 minuta. Izvrsno odglumljen, pogotovo od strane desetogodišnje Janje Avdagić, efektno raskadriranih scena i sjajno dočarane sumorne atmosfere po povratku vojnika koji je tri mjeseca proveo u srpskom koncentracijskom logoru, 'Po čovika' još je jedan hvalevrijedan prinos inače potentnoj sceni domaćeg kratkometražnog filma.

Trećeg dana FMFS-a prikazana je i 'Provalnica' izraelske redateljice Hagar Ben-Asher u kojem se prilično traljavo miješaju žanrovski obrasci, (preočita) metaforičnost i društvena angažiranost. Osim što ima ozbiljnih problema s ritmom filma, redateljica konstantno otupljuje potencijalno subverzivan element koji je mogao izvirivati iz gotovo svake sekvence filma o usamljenoj osamnaestogodišnjakinji Alex. Štoviše, da nije upečatljive Lihi Kornowski u naslovnoj ulozi te ponekog primjera dopadljivog kadriranja, 'Provalnicu' bismo mogli proglasiti promašenim filmom.