MLADI IZLAŽU Anton Davidović: Nema novca koji može kupiti taj osjećaj ispunjenosti u kreiranju rada

Fotogalerija (5)

Ciklus 'Mladi izlažu' u Klubu Zona nastavila je izložba 'Subjektivni Fenomeni 2', mladog akademskog slikara Antona Davidovića. Nastavak je to njegovog diplomskog rada 'Subjektivni fenomeni' iz 2019. godine. Popričali smo s Antonom o procesu rada, izložbi, odnosu prema umjetnosti, i perspektivi mladog umjetnika. 

Kako izgleda tvoj proces rada na nekoj slici? Kako se odlučuješ na tehniku kojom ćeš realizirati ideju?

- Uvijek se prvo pokušavam sjetiti neke dobre ideje kroz 'naprezanje' svojih misli, no, kao i kod puno drugih stvari, ništa ne ide na silu. Uvijek se ideje slučajno 'pojavljuju' niotkud, no mislim da se to ne bi dogodilo da nema ovog prethodnog "naprezanja". Mogu se pojaviti dok čitam knjigu, dok gledam film, kada se sjetim nečega iz svoje prošlosti... Nakon toga, cilj je 'objektivizirati' ideju tako da je zapišem. Tada mi je jasno vrijedi li ideja, jer je moj ego više ne štiti subjektivnim mislima. Nakon toga pokušavam objektivizirati vizualni dio subjektivne ideje kroz grube skice. Tu vidim odgovara li kompozicija, treba li nešto oduzeti/dodati itd. Kada sam zadovoljan, slijedi malo kompletnija skica gdje tražim paletu i miješam boje. Kada sam napokon zadovoljan svim skicama i idejom, krenem u realizaciju finalnog rada. Većinu toga realiziram iz glave, no kad mi nešto nije sasvim jasno, primjerice anatomija mrava, malo proučavam unaprijed.

Trenutno koristim akrilne boje na platnu za realizaciju svojih radova. Nisam osoba koja želi glorificirati ni romantizirati slikarstvo, no taj mi je medij kao 'jezik', koji donekle neloše 'govorim'. Akril je dosta praktičan - ne smrdi, nije toksičan, brz je, čist, i mogu raditi s njim u mojoj spavaćoj sobi koja mi trenutno služi kao atelijer. On je posredno sredstvo kojim manifestiram svoje ideje ili koncepte u taktilni artefakt. 

Što za tebe znače 'Subjektivni fenomeni'? Što želiš prenijeti publici?

- Subjektivni fenomeni u suštini znači - 'Osobne pojave'. Kako sam spomenuo ranije, svaka mi se dobra ideja 'pojavi'. Uvijek kažem da su moja osobna iskustva i viđenja najveći poticaji za ideje mojih radova. 

Što se tiče gledatelja, nije mi pretjerano važno da shvati točno temu svakog rada, važnije mi je da 'dobije' barem nešto, makar to bio samo nekakav 'osjećaj' u promatranju. Tu su određene naznake u samim radovima i njihovom naslovu, iz kojih se može zaključiti o čemu se radi. Volim izbjeći doslovnosti i eksplicitnosti kod prezentacija radova. 

Jako me zanima dihotomija kod jukstapozicije nevinih prizora iza koje stoje složenije i teže teme, mislim da takva prezentacija može imati snažniji efekt u doživljavanju koncepta, odnosno, urušavanju svih očekivanja koje prizor ponudi na prvu. Za takav pristup su me najviše inspirirala djela slikara Philipa Gustona. 

Što te privuklo slikarstvu? 

- Cijelo djetinjstvo sam crtao u slobodno vrijeme, no nikad to nisam shvaćao kao nešto više od hobija. S 20 godina ispisao sam se s Informatičkog studija, jer sam tamo bio nezadovoljan i nezainteresiran za gradivo. Nakon toga, moja pokojna baka je imala ideju da pokušavam slijediti svoj afinitet za crtanje, te sam se odlučio pokušati upisati studij slikarstva. Za prijemni ispit su me na tečaju za slikanje i crtanje pripremili akademski slikari Marin Baučić i Ivan Svaguša, te sam uspješno upisao studij Slikarstva u Splitu 2014. godine. Želja da razvijam svoje crtačke sposobnosti su me doveli do Akademije, no na Akademiji su mi se proširili interesi na umjetnost svih vrsta i medija.

Diplomirao si 2019. godine, malo prije nego što se svijet kojeg poznajemo potpuno promijenio. U kolikoj mjeri su ti događaji u protekle dvije godine poremetili planove; kako si se snašao nakon završetka studija, čime se baviš?

- Ti su događaji kompletno urušili sve moje planove u tom periodu. Upao sam u jamu letargije koja je trajala malo više od 3 mjeseca. Nije mi bilo važno hoću li živjeti ili ne, pusti strahovi koji su došli uz pandemiju su me totalno štufali, no nikad nisam prestao razmišljati o umjetnosti. Da sam raskinuo vezu s umjetnosti čak i u mislima, vjerujem da bi do sada kompletno izgubio interes za nju. Jedan od mojih bivših profesora s Akademije, Vedran Perkov, me je vratio u život kad me pozvao da mu pomognem postaviti izložbu u Zagrebu, kratko nakon prvog lockdowna. 

Da budem iskren, imam 'love/hate' odnos s umjetnosti dan danas. Volim je zato što sam pronašao svoj životni 'smisao' u njoj, no mrzim je jer samo oduzima od mene: vrijeme, novce kojih nemam, sigurnost… Ponekad me više razočara nego što me usrećuje. 

Što se tiče posla, često 'uleti' neki poslić; nekoj galeriji treba pomoć u postavljanju izložbe, nekom umjetniku treba pomoć u ateljeu, studentima ili profesorima treba pomoć u nošenju/transportu nekih radova itd.

Koje su ti ambicije za budućnost?

- Da vam budem iskren, samo želim izlagati i paralelno uz to nekako preživljavati. Svi koji upišemo Umjetničku akademiju znamo da vjerojatno neće bit 'kruva od toga', kako bi nam rekli neki članovi obitelji. Plan je uvijek bilo raditi neki posao i u slobodno vrijeme baviti se umjetnošću. Nije mi jako važno da jednog dana 'živim' od svojih radova (no ne bi bilo uopće loše da se to ostvari). U konačnici, sam proces realiziranje djela je najvažnija stvar. Nema novca koji može kupiti taj osjećaj ispunjenosti u kreiranju rada. 

Što se tiče mog umjetničkog izražaja, ne mogu predvidjeti kako će se mijenjati u nadolazećim godinama. Imam još puno ideja koje bi volio realizirati u novo-otkrivenom stilu, a koliko će ovaj 'stil' trajati, ne znam. Cilj mi je uvijek slijediti i slušati ideju, ideja regulira kakav će stil biti.