Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
MLADI IZLAŽU Mak Hubjer: Split posjeduje otvorenost koju Sarajevo nema

MLADI IZLAŽU Mak Hubjer: Split posjeduje otvorenost koju Sarajevo nema

'Sama atmosfera u umjetničkim krugovima je dosta drugačija'

Kroz ciklus 'Mladi izlažu' u Klubu Zona, u organizaciji Info zone publici je razvoj svog istraživačkog projekta pod nazivom 'Čista savjest' predstavio sarajevski umjetnik Mak Hubjer

U Split je došao prošle godine nastaviti školovanje kao student diplomskog studija na UMAS-u. Mak je svestrani umjetnik - uz vlastiti umjetnički rad, godinama radi i kao kustos, te je pokrenuo galeriju Brodac u Sarajevu. Popričali smo o njegovom umjetničkom putu, performansima, cancel kulturi, situaciji u Bosni i Hercegovini, te perspektivi umjetnosti i galerija u digitalnom dobu.

Kako si se odlučio predstaviti upravo ove radove u Klubu Zona?

- Imao sam priliku u Splitu, otkada sam tu, izlagati nekoliko puta, u nekoliko galerija. Sve što sam radio u Splitu proteklih godinu dana sam već na neki način imao priliku predstaviti, a radovi koje sam izložio u Klubu Zona su dio istraživanja koje radim od 2014. godine, i koje sam nazvao 'Čista savjest', a odnosi se na propitkivanje odnosa sa spomeničkim vrijednostima u Bosni i Hercegovini. Tako da, ovo je bila svojevrsna prilika da predstavim publici radove koji su bili preteča istraživanja koje sam radio u Splitu i u Hrvatskoj. Nadam se da je publika stekla bolji uvid u moju metodologiju rada, a prostor Kluba Zona je savršeno odgovarao, i produkcijski, i na svaki drugi način, upravo ovom vidu predstavljanja.

Ovom se izložbom predstavljaš kao vizualni umjetnik i performer, no pregledom tvoje biografije, jasno je da ti je područje interesa mnogo šire. Koje te tehnike zanimaju, koje vještine želiš razvijati i u kojem se smjeru želiš razvijati kao umjetnik?

- Moja težnja je da ostanem interdisciplinaran, u svakom smislu, i da se nikad ne odredim medijem, da nisam samo slikar, samo kipar, samo performer. Neko bogatstvo koje u tome vidim je upravo ta raznolikosti kojom, kroz taj neki tehnološki pristup, možemo ovladati, a onda koristiti upravo medij baš onako kako čovjeku treba, a ne robovati mediju i biti zatvoren u njega. Moja edukacija, koju sam do sad stekao, me uvijek usmjeravala u slikarstvo, i uvijek sam kroz tu slikarsku vizuru i slikarski medij promatrao svijet. Tako i ostale tehnike koje koristim u svom radu uvijek imaju slikarsku podlogu, i uvijek se vraćam slikarstvu. Ako izađem iz studija i radim performans, i bavim se video produkcijom i fotografijom, taj slikarski manir je ostavio dosta u svemu tome. Što se tiče moje neke želje prema budućnosti i radu, upravo je to da iskoristim što više vremena i prilika da upoznajem tu raznolikost medija.

Imao si iskustvo rada na filmu, kako je do toga došlo, i možeš li usporediti rad na igranom filmu, i rad na performansu kojeg snimaš, te koja je razlika u finalnom rezultatu?

- Što se tiče mog iskustva na filmu, to je nešto što je popratno došlo mom performansu i nekim akcijama koje sam ranije radio. Upravo su ti radovi prepoznati od strane producenata koji su me pozvali da sudjelujem u filmu. Sam rad na filmu je iskustvo za sebe i mislim da, što se tiče odnosa performansa i filma, postoji jedna uska veza koja dopušta da performans u nekom određenom obliku uđe u film, i da ga film, ili zahtjev filma, ne narušavaju, što se meni desilo. Eto imao sam tu sreću da su producenti imali zahtjev da rekreiram performans u igranom filmu, iako to nije dojam performansa, i nije ta energija koju bi performans trebao prenijeti, ali ostaje kao svojevrstan zapis. 

Koliko ti je važno sudjelovanje publike u performansu, i kojoj mjeri smatraš da ona oblikuje rad?

- Mišljenja sam da performans isključivo ovisi o publici jer on i jest ustvari odrađen za promatrača, za osobu da ga doživi u momentu kada se događa, i ja težim tome da i ja doživim performans kroz samu akciju i samu konfrontaciju s problematikom ili s publikom. Mislim da su sve ostale forme koje su proizašle iz  toga preslika preslike, ako tako mogu reći. Sam performans je preslika jedne ideje, dok sve ostalo dođe kao određeni zapis, i gubi vrijednost. Što ne mora značiti da gubi i poruku, i nekakvu suštinu koju performans treba prenijeti, jer možda se taj dojam može prenijeti do neke mjere, ali smatram da su uvijek sretnici oni koji dožive performans u momentu kad se on događa. Smatram da je sam čin performansa vremenski određen, i prostorno i vremenski, i da bez te dvije stvari koje su ključne u tom smislu, on ostaje samo kao zapis, bilo to video, bio to zvuk, bila to fotografija, čisto prenošenje nekog dojma ili iskustva.

A što se tiče odnosa s publikom u samom radu, to je nešto što, bar u mom slučaju, uvijek oblikuje rad. Bavim se javnom plastikom i radim u javnom prostoru, uglavnom nisam nikad tražio dozvole i pripremao se za te stvari da bi nešto izveo, već čisto, kad odlučim da nešto trebam napraviti, to i napravim, shodno nekim danim okolnostima. Ali u dosta slučajeva sam imao publiku koja se svjesno ili nesvjesno uključila u rad, i postala dio rada. Smatram da je i za mene kao performera u tom slučaju publika vrlo ključna jer se oboje, i publika i ja, ma ne samo ja, nego umjetnik općenito, nalaze na istom mjestu u isto vrijeme i prolaze kroz istu stvar. Meni se događalo da publika na određeni način usmjerava moj rad i da diktira način na koji ja trebam dalje oblikovati performans, pogotovo kod radova koji traju određeno vrijeme. Ako se nalazim na nekom mjestu više od 4, 5 ili 6 sati, i nešto radim, sigurno je da će publika imati neki utjecaj. Mada to ne mora biti pravilo, postoje sigurno ljudi koji tu sferu drže strogo zatvorenom i ograđenom, premda je to u živim performansom vrlo teško. 

Svjedoci smo pokušaja 'ispravljanja' prošlosti cenzurom i 'cancel' kulturom. Nacije koje su počinile zločine - nedvosmisleno i dokumentirano - kao da se pokušavaju distancirati od svojih predaka i 'oprati krivnju' rušenjem spomenika (Amerika) ili uklanjanjem umjetničkih radova iz ureda kancelarke (Njemačka). Bosna i Hercegovina se, s druge strane, posebno u razdoblju devedesetih, percipira kao žrtva. Od čega, kroz svoj performans, želiš oprati, pročistiti Bosnu i Hercegovinu?

- Mislim da je prije svega potrebna jedna katarza u glavama i dušama i srcima naroda, pogotovo ovih prostora, koji su ne tako davno prolazili kroz sukobe, kroz ratove, kroz genocid, kroz strašne stvari koje su ostavile jako dubok trag. Još više čovjeka nervira činjenica kad promatra istinu s jedne strane, i upravo kao što ste naveli, tu 'cancel' kulturu s druge strane. Mislim da će proći još dosta vremena dok se ne dogodi jedan preporod u glavama ljudi na ovim područjima, nešto što smo imali priliku kroz povijest vidjeti da se dogodilo u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, i načina na koji su se tu ljudi suočili sa svojom prošlošću i prošlošću svojih predaka. Mislim da smo u jednoj jako konfuznoj situaciji, jer svjedoci smo i novih problema koji se stvaraju u atmosferi nekog nemira koji počinje da bukti, a stare probleme još uvijek nismo riješili. I mislim da se taj problem također stvara baš zbog toga što neke stvari opstaju kao laž, i jednostavno na krivi put navode svu budućnost. Sustavi su u svemu tome uvijek radili samo za sebe, uvijek su tražili način da operu ljagu sa svog imena i to je prisutno ne samo u našoj kulturi, nego i u zapadnoj kulturi, vrlo izraženo pogotovo u proteklo vrijeme uklanjanjem spomenika. To razumijem s jedne strane, ali s druge strane sam mišljenja da, kolika god sramota bila određenog vremena, ili osobe, ili sistema, ako ta sramota bude uklonjena, ili neki reprezent te sramote bude uklonjen s ulice, iz javnog prostora, upravo je to, po meni, način na koji određeni sustavi žele da neke stvari uvuku u totalni zaborav, prošlost pokušavaju na taj način izbrisati. Upravo takve stvari, koje predstavljaju sustave koji su podržavali robovlasnike, koji su podržavali ratne zločince, na neki način trebaju ostati vidljive ljudima, jer istina je uvijek ta koja će izaći na vidjelo kad-tad. Možda ne u 10, 20, 50 godina, možda izađe na vidjelo za 100 godina, ali će izaći. I kad-tad će taj prikaz prikazivati uistinu tu sramotu koju treba predstavljati. Kad krenemo od, evo, u zadnje vrijeme vrlo je aktualno bilo bojanje, i taj neki ulični rat s likom Ratka Mladića u Beogradu, ne samo u Beogradu nego i u Bosni i Hercegovinu, mislim da se stvara jedna bespotrebna cirkulacija oko te teme - da se to kreči, da se skida… samo se daje povod ljudima koji to podržavaju da budu još glasniji, još bučniji. Smatram da koliko god mi bili glasni protiv toga, moramo biti svjesni da postoji još glasnija suprotstavljena strana. Tako da bih ja sve to ostavio - i Ratka Mladića, i Praljka, i Karadžića, i čiji god mural da urade, nek' stoji, mislim da će vrijeme ispred nas pokazati i dokazati, i bez nas - koliko god mi mislili da je nešto u našim rukama, i nije - da će pokazati pravu stranu povijesti.

Što se tiče mog performansa i Bosne, u tom odnosu sam shvaćao svoje radove, i dandanas ih shvaćam, kao jednu frustraciju koju sam dugo vremena osjećao dok sam živio u Bosni - osjećam je i dan danas, ali možda iz nekih drugih uglova. Dosta sam rano uvidio neke stvari i odnose koji su od politike i društva kružili i kruže u Bosni i Hercegovini, i da nisam se bavio time čime se bavim, mislim da bi vjerojatno poludio, ili bi napravio nešto loše po sebe. Osjećao sam strašni pritisak i anksioznost zbog same situacije u Bosni i Hercegovini, zbog te nemoći koju kao građanin i kao čovjek osjećam, i nepravde koja je u svakom ćošku, momentu… Čovjek je svjestan te nepravde, osim ako nije zatvoren u neku svoju kutiju, kakva god ona bila, a ja nisam mogao da se zatvorim, i pronašao sam upravo filter, radi sebe u tom radu. Simbolički sam promatrao te spomenike, i dan danas ih promatram, kao jednu nakupinu jedne povijesti, jedne memorije, dosta skrivene i zatvorene u neke forme, koja je meni poslužila kao platno u momentu, po kojem sam slikao. Upravo ta gesta čišćenja i pročišćavanja je nešto što je za cilj imalo da na neki način razloži taj jedan povijesni narativ koji je dosta konfuzan u Bosni i Hercegovini, i vuče na tri strane, i upravo su ti spomenici neki nijemi svjedoci postojanja i nas samih, i svog vremena koje je do sad prošlo, i svih problema. To čišćenje je na jedan način trebalo da pomogne i meni samom da razložim neke stvari u glavi, da ih bolje poredam, da bi  stekao što bolju sliku neke društvene problematike, ali eto, i simbolički da se bave pitanjem čiste savjesti.

Prije više od pet godina pokrenuo si galeriju Brodac, s ambicioznom misijom edukacije publike i afirmiranjem lokalnih umjetnika. Krajem 2020. konstatiraš da je publika prilično neselektivna i da ustvari ne razlikuje dobre radove od loših, te ju je relativno jednostavno zadovoljiti. Uz pretpostavku da si tu opasku iznio iz iskustva kustosa, smatraš li da nedostatak prave kritike dovodi do stagnacije umjetnosti? Koji bi, prema tvome mišljenju, mogao biti relevantan korekcijski faktor, ako već publika nije educirana za to? Je li uopće potreban? 

- Vrlo je kompleksno pitanje i nije ga lako odgovoriti, jer, stekao sam dosta iskustva i prije same galerije kroz kustosku praksu, koju sam samoinicijativno radio organizirajući umjetnička događanja, izložbe, akcije, performanse u Sarajevu i dosta sam bio upoznat i povezan sa scenom i s mladim ljudima koji su imali ambiciju ostvariti se kao umjetnici. U Sarajevu je drugačija problematika, imamo veliki problem sa strukturom koja bi trebala stajati iza umjetnika i vrlo je mali broj galerija i poticaja za rad u kulturi i umjetnosti, i ako ih ima, čudno su usmjereni - radije će Vlada dati 100.000 eura za, recimo, Dane kosidbe u Posušju, nego ostvariti budžet za funkcioniranje muzeja ili gradske galerije. To je jako kompleksna situacija koja je rezultat godina, i godina, i godina nemara, i nerada na polju kulture, što se vrlo jasno odrazilo na produkciju i samu publiku. Taj umjetnički krug je vrlo, vrlo, mali, i on se uglavnom odnosi na ljude koji se bave umjetnošću, njihove obitelji, uži krug prijatelja, i nekih dvjestotinjak ljudi koji ostvaruju neki interes, ili su zaljubljenici u umjetnost, entuzijasti. Vodeći galeriju kroz 5 godina, imao sam priliku realizirati blizu 70 izložbi i steći uvid što je to publika u Sarajevu, i što ta publika očekuje od umjetnosti. Naravno, postoje ljudi koji prepoznaju određene vrijednosti ili nevrijednosti, koji daju kritiku, i od kojih je ta kritika dobra da se čuje, ali velika većina ljudi apsolutno ne mari za to. Mislim da je situacija dosta drugačija nego u Hrvatskoj gdje se dosta toga više razvilo, što mislim da tek čeka Bosnu i Hercegovinu. Sve, opet, dolazi i od nas samih, koji se trebamo više angažirati u svemu tome, ali i od vlasti, države, koja, ako ne prepoznaje kulturu kao nešto bitno za svoj identitet, onda džabe nama da radimo koliko god želimo, nikad nećemo postići taj neki nivo.

Živimo u vremenu kad se nikada nije bilo jednostavnije umjetnički izraziti, i umjetnost nikad nije bila dostupnija. U tom kontekstu, koja je uloga galerija danas, prema tvom mišljenju?

- Mislim da svijet nikad nije imao više umjetnika. Od 7,7 milijardi ljudi ima toliko sadržaja, ima toliko ljudi koji se nečim bave, koji žele da se izraze... Otvorite Instagram, Facebook, sve žive mreže, sve je pretrpano umjetnošću raznoraznom, sad je stvar u tome - kome to treba, 'ko to gleda, i gdje će sva ta umjetnost na kraju završiti. Šta uloga galerije kao fizičkog prostora u tome predstavlja? Je li ona uopće u svemu tome zauzela svoje mjesto, je li važnije izlagati stvari on line ili offline? Je li ovo upravo vrijeme u kojem se umjetnost ustvari na neki način preusmjerava iz fizičke u neku virtualnu, izmišljenu sferu? Iskreno, to je pitanje koje sam sebi često postavljam, pitajući se što je uopće svrha umjetnosti danas, da li je to samo stvar trenda - da bi čovjek bio umjetnik i bavio se nečim - ili postoji način kroz koji ta umjetnost može naći svoj pravac i smjer, da ispuni svrhu, osim estetske. Iskren da budem, ostaju mi uvijek upitnici u glavi. Mislim da će tek vrijeme pred nama pokazati je li ovaj sav sadržaj koji se konstantno, evo dok mi ovo pričamo i pišemo, proizvodi, hoće li će taj sadržaj uopće imati smisao.

Kako je pandemija utjecala na rad galerije i općenito život u Sarajevu? U kolikoj su te mjeri restrikcije osujetile u umjetničkom razvoju i karijeri? 

- Pa svi su kad je krenula korona počeli kukati 'Aaa, trebao sam biti u New Yorku', 'Trebao sam izlagati u Tate galeriji' i slično. Sad je to… I ja mogu reći da sam trebao ostvariti suradnju s Metropolitan muzejom, ali, eto, korona. 

Šalu na stranu, galerija je vrlo dobro funkcionirala do pandemije, i imala je jako aktivan i raznovrstan sadržaj, uglavnom baziran na domaćim umjetnicima iz Bosne i Hercegovine i regije, ali vremenom je galerija postala dosta atraktivna kao mjesto za umjetnike koji su dolazili u Sarajevo iz neke znatiželje, ili su željeli da u svom CV-u imaju Sarajevo navedeno kao mjesto izlaganja svojih radova, tako da je galerija imala tu komunikaciju internacionalnog karaktera i često smo imali priliku da vidimo strane umjetnike - od Čilea, Brazila, Kanade, Australije, pola Europe smo tu mapirali. A sad, što će se u budućnosti događati, ne znam. Galerija trenutno funkcionira pod smanjenim kapacitetom, možda 30 posto od kapaciteta kojeg je prije imala, ali nisam pesimist, već jednostavno, u određenom trenutku bitno se prilagoditi okolnostima, i ne ići glavom kroz zid. Ni Sarajevo trenutno nije najzahvalnije mjesto za kulturne aktivnosti i rad, iako ih stvarno ima, druge inicijative stalno nešto proizvode, ali iz moje perspektive, vrijeme je za zimsku pauzu, i planiranje za neizvjesnu budućnost. 

Možeš li dati usporedbu mogućnosti i perspektive mladog umjetnika u Splitu i Sarajevu? Koje su prednosti, a koji su izazovi?

- Godinu i par mjeseci živim u Splitu, upoznao sam kompletnu scenu i ljude koji tu cirkuliraju. Svaka atmosfera je za sebe, svaki grad ima svoje prednosti i mane, ali mislim da je zahvalnija atmosfera u Splitu, više iz razloga neke otvorenosti koju Split posjeduje, a Sarajevo nema. Za početak geografske - Sarajevo je jedno slijepo crijevo u koje ljudi uglavnom idu s razlogom rijetko kad samo prolaze kroz taj grad, dok je Split dosta uzburkan, dosta živ u svako doba godine. Sama atmosfera u umjetničkim krugovima je dosta drugačija. Ovdje nije prošlo dva dana da nisam otišao na neko otvaranje, neku izložbu, događanje… Dosta sam iznenađen količinom aktivnosti, i ali i kvalitetom koju Split posjeduje.

Vaša reakcija na temu