MLADI IZLAŽU Mihael Frančić: Specifičan trenutak me potaknuo da upišem srednju umjetničku školu

Fotogalerija (11)

Sedmi ciklus izložbi autora mlađe generacije 'Mladi izlažu' u Klubu Zona nakon ljetne pauze nastavio je Mihael Frančić, apsolvent slikarstva na UMAS-u, trima serijama radova pod zajedničkim nazivom 'Obezglavljenost'. Mihaelu ovo nije prva samostalna izložba - još 2020. se predstavio društveno angažiranom izložbom 'Satnica', a ovaj put je kroz radove odlučio ogoliti i analizirati, osim društva, i samoga sebe. Zbog neplaniranog preklapanja u kalendarima, na zidovima Kluba Zone dogodila se nesvakidašnja situacija da se postav usred trajanja izložbe - promijeni. Serija 'Sustavi' otputovala je na izložbu u Finsku, a na njeno mjesto postavljene su tri slike velikog formata iz nezavršene serije psiholoških autoportreta. Popričali smo s mladim autorom o razvoju njegovog interesa prema slikarstvu, o važnosti i terapijskim djelovanjima umjetnosti, prihvaćanju prošlosti, te o planovima za budućnost.

Sjećaš li se kada si se i kako zainteresirao za umjetnost? Što te potaknulo da upišeš srednju umjetničku, i kako si se odlučio studirati baš slikarstvo?

- Od vrlo rane dobi zainteresiran sam za crtanje i izražavanje crtežom. Crtao sam puno, i kod kuće, i za vrijeme nastave. Jedan od razloga zašto me crtanje privlačilo je taj što nisam imao puno prijatelja u osnovnoj, rekao bih čak ni u srednjoj školi. Dosta sam vremena provodio kod kuće i gledao crtane filmove. Kako nisam imao puno prilika za društvene aktivnosti, okrenuo sam se kreativnim aktivnostima. 

Dakle, na sirovoj, početnoj razini razloga interesa za crtanje, je fascinacija animiranim filmovima i serijama. U početku mi je bilo interesantnije precrtavati što vidim, a kasnije sam više ulazio u vlastite svjetove. Cartoon network je vjerojatno jedan od razloga zašto danas dobro govorim engleski. Bili su mi u početku privlačniji postojeći svjetovi jer sam se osjećao kao da je to nešto čemu mogu pripadati, ostvariti neko pseudoprijateljstvo bez potrebe za dvosmjernom komunikacijom. Jednosmjerna komunikacija je bila super, jer mi je bilo teško komunicirati s ljudima. 

Jedan vrlo specifičan trenutak me potaknuo da upišem srednju umjetničku školu. Na satu likovnog smo trebali od kolaža dizajnirati stolicu, nastavnici se svidio moj rad i izložila ga je u vitraju u razredu. To je možda u meni usadilo ideju da sam stvoren za ovaj oblik umjetnosti. Ista nastavnica mi je pomogla i s pripremama za prijamni ispit, posebno s Mojsijevom glavom. Da pojasnim, pred kandidate se na prijemnom postavi replika u gipsu glave Michelangelova kipa 'Mojsija', i kandidati trebaju pokazati sposobnost da tu formu prenesu na papir. Nastavnica mi je pokazala svoj primjerak replike i demonstrirala kako ga ona crta. 

Studij mi je došao više-manje kao produžetak srednje, već sam znao da mi se sviđa slikarstvo. Neki profesori su mi preporučili restauraciju, s obzirom na to da sam u srednjoj imao reputaciju preciznog i detaljnog slikara, pa su mislili da bih bio idealan restaurator. Odabrao sam ipak slikarstvo. Mislim da sam se na studiju puno oslobodio u odnosu na srednju školu. U srednjoj sam bio puno rigidniji. Sad me nije strah povući slobodnije linije.

Smatraš li da je umjetnost dijalog s okolinom ili je više doživljavaš kao svojevrstan razgovor umjetnika sa samim sobom, neku vrstu terapije i suočavanja s neugodnim mislima i osjećajima?

- Mislim da umjetnost može biti štogod je potrebno da bude - istovremeno i dijalog s okolinom, i razgovor sa samim sobom. Oba pristupa su jednako vrijedna i mogu se ispreplitati, i oba jednako doprinose umjetnosti.

Serija slika u akrilu 'Sustavi' više nije izložena u Klubu Zona, ali je zanimljiva njena poruka i način na koji je nastala, možeš li reći nešto više o njoj?

- Kad se organizirala grupna izložba 'Rad tekst kontekst' zadana tema je bila Greška. Počeo sam razmišljati o ideji greške unutar sustava obrazovanja. To je jedan dosta rigidan sistem. Postoji jedno točno rješenje, odgovori se moraju naučiti napamet, treba pratiti udžbenik bez pitanja, nema previše mjesta za individualnost i kreativnost. Bila mi je zanimljiva ideja da se sve što odstupa od kurikuluma smatra pogreškom, i da kurikulum nije dizajniran tako da izvuče puni potencijal od svakog učenika. Imamo kruti program koji neće pomoći nekome da realizira sve ono što bi htio ili mogao raditi. 

Dublje sam proučavao početke obrazovnog sustava za mase, koji je potaknula industrijska revolucija i potreba da se ljudi obuče za rukovanje strojevima. Mislim da je, unatoč tome što je doživio hrpu promjena kroz vrijeme, sama jezgra tog sustava još uvijek prisutna u današnjem sustavu obrazovanja. Metafora kokoši kao učenika/studenta mi je došla iz uzrečice 'lutaš kao kokoš bez glave' i događaja kad se kokoš odrezane glave nastavila kretati i pokušavala kljucati po podu. Ideja instinktivnih i automatiziranih pokreta mi se činila dosta prikladna. 

Kokošje glave na slikama predstavljaju školske portrete u godišnjaku. Kroz rad se provlači ideja dječje iskre, identiteta i neograničenog potencijala, koja je zarobljena u vremenu provedenom u školi. Glave ostaju u školi, a tijelo se nastavlja kretati na automatizirani, instinktivni način. Slike imaju željezne okvire, njih sam odabrao da prikažem rigidnost sustava, i nisam ih zaštitio protiv hrđe. Širenje hrđe se može također smatrati dijelom rada, povezujem je s arhaičnošću sustava. 

Ljudi me znaju pitati zašto su boje na slikama tako lagane, pastelne. Do te sam odluke došao tako što sam u ranijim fazama rada razmišljao samo fotografirati kokošje glave, ali sam zaključio da bi se tako previše povezao s temama nasilja prema životinjama i mesne industrije. Na ovaj način je promatraču naglašeno da rad ne treba doslovno shvaćati.

Koja ideja stoji iza serije u tehnici sitotiska 'Procesi'?

- Serija se sastoji od pet radova, sitotisak mozga u prirodnoj veličini, prikazanog u različitim materijalima - spužva, metal, drvo, beton, staklo. Inspiracija mi je došla iz usporedbe mozga sa spužvom. Htio sam naglasiti raznolikost načina funkcioniranja mozga – da ne može jedan pristup odgovarati svakoj osobi.

Kad i kako si se zainteresirao za temu identiteta? 

- Relativno nedavno. Mislim da je to došlo kao rezultat nakupljanja svih negativnih iskustava i osamljenosti koju sam iskusio kao mlađi. Većinu vremena sam to ignorirao, a u zadnje vrijeme mi se nakupilo. Počeo sam se osjećati loše, depresivno, počeo sam se preispitivati, kritizirati, pitati se je li problem u meni. Htio sam to preispitivanje prebaciti na platno i tako ga doživjeti, kao osjećaj katarze. Izbacio sam osjećaje na vidjelo, da ih mogu sagledati i preispitati. 

Tako je nastala serija psiholoških autoportreta u kojima sam pokušao vizualizirati te osjećaje i podijeliti ih s javnosti. Svaki portret se bavi određenom tematikom. Nisam od početka znao što koja slika predstavlja, radio sam intuitivno, osjetilno, naslikao sam ono što mi se činilo prikladno. Nakon što sam portret postavio na platno, morao sam ga i sam interpretirati, i ostvariti komunikaciju sa samim sobom. 

Možeš li nam reći nešto više o psihološkim autoportretima, a posebno o radovima koje nismo imali priliku vidjeti na otvorenju izložbe?

- Psihološke portrete sam napravio u dvije dimenzije, tri rada su u manjoj dimenziji, a pet ih je formata 150x100 cm. Veći radovi samom dimenzijom komuniciraju velike teškoće i osjećaje koji su me preplavljivali. Ideja je da i promatrača preplavi slika, da ga uvuče u sebe. Manji formati su u akrilu, pozadina je plošna, dok su veći formati u kombinaciji akrila i ulja. Ulje je korišteno na likovima, da bi se dodatno istaknuli i odvojili pod pozadine. Također, za veće formate sam koristio fotoreference s oštrim, ekstremnim kadrovima koji distorziraju okoliš. 

Kad smo dogovarali izložbu, prvotna ideja je bila da izložim tri rada manjeg formata - 'Bez glasa', 'Bez budućnosti' i 'Bez osobnosti'. Kroz 'Bez glasa' sam istraživao vlastitu nemogućnost komunikacije i uspostavljanja dijaloga s drugim ljudima, nemogućnost formiranja rečenica. Znao bih se osjećati kao da nisam prisutan, ili kao da ne postojim, automatizirano. Na tom je portretu umjesto glave samo bijela linija koja daje obris, a niz vrat se slijevaju linije koje simboliziraju nekontrolirano baljezganje. Ružičasta boja se općenito povezuje s pozitivnim osjećajima, a ovdje sam istraživao negativne asocijacije i povezao je s bojom mesa, plahosti, i ranjivošću.

'Bez budućnosti' prikazuje formu naboranog starca čija glava isparava, nestaje u plavetnilo, i kroz taj rad sam iskazao ideju da neću uspjeti nadvladati probleme, da ću u starosti ostati sam i zaboravljen. Plavu boju sam odabrao jer me ta ideja preplavljivala osjećajem tuge.

Radom 'Bez osobnosti' istraživao sam osjećaj da nemam što ponuditi drugima, da nemam nikakav zanimljiv element osobnosti, i zašto bi se itko zainteresirao za tako praznu osobu. Promatrao sam se kao neživi objekt.  Na mjestu glave je kamen, za što me inspirirala uzrečica „tup si kao kamen“. Narančasta pozadina dolazi iz frustracije sa samim sobom, predbacivanja samom sebi zašto ne bih mogao biti nešto više, zanimljivija osoba.

Kad je serija 'Sustavi' poslana u Finsku, otvorio se prostor na zidovima, pa sam odlučio izložiti i radove iz nedovršenog dijela serije. 

Slika 'Glad' predstavlja frustraciju sa samim sobom u borbi s viškom kilograma. U osnovnoj školi sam bio deblje dijete i dosta vršnjačkog zlostavljanja je dolazilo iz toga. Dugo se nosim s tim problemom, a prije godinu dana sam bio teži nego ikad, što me frustriralo. Potreba za hranom je dolazila bez obzira na to jesam li gladan, dolazila je iz osjećaja praznine i neispunjenosti. Kad bih u trgovini uzeo novčanik da platim hranu, bio bih ljut na samog sebe. Te osjećaje sam predočio kroz grotesknu formu crne glave s crvenom rupom, koja predstavlja bezličnu potrebu za konzumiranjem koja nadvladava sve. Crvena pozadina komunicira frustraciju i sirovost tog poriva. Plavi dio slike mogao bih povezati s nedavnim napretkom koji sam doživio. Kad sam počeo raditi na slikama, one su predstavljale moje trenutno stanje, ali danas za neke, a posebno 'Glad', mogu reći da se odnose na prošlost. Preko ljeta sam trebao naći prostor za rad, s obzirom na to da kod kuće nemam uvjete, a Akademija je bila zatvorena, i svaki dan sam šetao po gradu. Izgubio sam preko 10 kila bez da sam razmišljao o tome i bez da sam radio išta s tom namjerom. Mislim da je katarza rada na ovim slikama imala i fizičku manifestaciju. 

Rad 'Sedimentacija' komunicira ideju naslaganih slojeva. Ideja da su me negativna iskustva formirala, da su postala ključni dio mene, i najbolje što mogu napraviti je nastaviti se kretati, nadati se da će negativne slojeve prekriti novi, pozitivni, a te stare slojeve mogu koristiti kao sredstvo auto refleksije. Tu bih upotrijebio metaforu drveta - probleme nisam gledao kao grane koje mogu ispilati, već ih moram prihvatiti kao nešto duboko ukorijenjeno.

U radu 'Percepcija' prikazujem formu kiklopa i analiziram kako percipiram da me drugi promatraju. Na akademiji sam počeo više komunicirati i družiti se s ljudima, počeo sam otvorenije komunicirati o teškoćama koje sam imao ili imam, i unatoč tom napretku su se pojavile sumnje - možda me pozivaju iz formalnosti, pristojnosti, sažaljenja, možda nemam što ponuditi zauzvrat, pa sam se i dalje osjećao samotno i izmoreno. Zato ova forma leži umrtvljeno, jer sa sumnjama koje je iscrpljuju, može samo ležati. Ovo je posljednja slika koju sam završio, pa su mi neki njeni elementi još nejasni, trebam je dodatno proanalizirati.

Privodiš kraju diplomski studij na Akademiji - koji su ti planovi za budućnost? Koje su mogućnosti za mladu osobu u Splitu, iz tvoje perspektive?

- Odužio sam realizaciju diplomskog rada i upisao završni rad po drugi put. Sada se ne moram nositi s drugim predmetima, dobio sam zasebni prostor za rad, i cilj mi je izvući što više iz toga, realizirati što više radova i prijavljivati se na izložbe. Ne bih rekao da sam ikad bio dobar u određivanju unaprijed što ću raditi, ali razmatrao sam odlazak u inozemstvo, s obzirom na to da u Hrvatskoj umjetnička scena nije toliko razvijena i robusna, niti ima jaču podršku. Postao sam član Hrvatske udruge likovnih umjetnika, ići ću vjerojatno u smjeru da probam zatražiti status slobodnog umjetnika, prijavljivati se na natječaje, raditi honorarno ilustracije… To je smjer u kojem ciljam. Mislim da mogućnosti za mladu osobu ovdje nisu obećavajuće, i vjerujem da sama činjenica da se planiram okušati u inozemstvu dovoljno govori.

Mihaelova izložba u Klubu Zona može se pogledati do 19. listopada ove godine.