Nabucco kao drama naroda

Obilježavanje 65.Splitskog ljeta 2019. započela je dosta naporno- izvođenjem triju Verdijevih opera: premijerom Rigoletta, reprizom Aide i Nabucca. Svaka opera po dvije izvedbe, posljednje dvije bez dovoljno termina za različite probe, razumije se ne bez posljedica. Nabucco na Peristilu 1.kolovoza zaključuje spomenuti ciklus, uvijek dočekan sa znatiželjom i nekim posebnim nagnućem kojeg Splićani i gosti gaje prema toj operi nakon šest premijera i brojnih izvedi. 

Na sceni zatočenih Židova, tamo gdje su obale dugog Eufrata natopljene povijesnim znamenjem, zgarište je snova i mjesto čekanja smisla i životne nade. Nabucco nije priča o sudbini pojedinaca, ma koliko one bile potresne, već je to drama naroda. Verdijeva priroda te godine (1842.) slika je osamljenika koji u boli zbog gubitka najbližih prolazi kroz spiralu pročišćenja, ali koji se ne da zavesti površnošću i intimnom ljubavnom arabeskom već vapi za risorgimentom, ujedinjenjem koje će zbaciti austrijskog okupatora i postati lekcijom svima onima koji ignoriraju povijesne lanterne. Nabucco je politički zov uskiptjela bola, himna slobodi (Va pensiero), ali već od uvertire rudimentarna drama koja se razvija u svim pravcima pa se u nekim suvremenim  verzijama motri kao suvremeni politički triler! Potaknuti različitim motivima redatelji često ugrađuju suvremeni duh nekadašnjim mitološkim dimenzijama i božanskim zamislima, od religijskih sukoba na Bliskom istoku, tragedije iseljenika, autokratskih vladavina, nuklearnih ugroza i dr. pa se čini da je Nabucco relevantniji nego li ikad ranije! Štoviše, ima izvedbi koje nemaju veze s Verdijevim vremenom, daleko su od Babilona (u Veroni redatelj Bernard sve prebacuje u Milano inspiriran Viscontijevim filmom 'Senso' ili  nekad slavni tenor J.Cura koji u Pragu prošle godine postavlja Nabucca kao obiteljsku dramu!) i vremena koje više opisuje nego li pokazuje. Mi smo se lani više bavili splitskim Nabuccom (red.G.Paro i Jelena Bosančić), a ove godine ćemo se zadržati na glazbenoj izvedbi koja je bila, kao što smo kazali, hendikepirana nedostatnim probama što je utjecalo na kvalitetu izvedbe, da i ne govorimo koliko smo se približili usuglašenoj kolektivnoj igri, stvaralačkoj fantaziji i umjetničkoj slobodi.

Danak nepripremljenosti

Ravnatelj Hari Zlodre čekao je dva desetljeća svog Nabucca i ništa ga nije toliko uzbuđivalo do želje da glazbena slika bude uvjerljiva, izbalansirana, tonski iscizelirana i točno reproducirana. Može se kazati da je dobar dio tih zadataka Zlodre s uspjehom ostvario, muzikalno, sugestivne geste i jasnom koncepcijom, ponekad naglašeno ekspresivan, no s pouzdanom podrškom pjevačima. Uvertira operi koja sintetizira glazbenu dramu bila je gotovo sjajna, dobro odabranih tempa, prozračna i umjetnički zrela. Neke nedorečenosti koje su se javile tijekom napornih izvedbi, iscrpljen orkestar i zbor, ukazuju na ozbiljan problem nedostatnih proba, pojedinačnog rada, neuvježbanosti (scenska glazba podbacila), da se u miru dočeka predstava koja je prošla sve od urednog prosviravanja do istinskog nadahnuća. Sve je to dohvatljivo, ali ponekad i druge okolnosti (vanjski članovi i dr.) diktiraju tempo rada i ostvarene rezultate.

Naslovu ulogu Nabucca s promjenjivim uspjehom, ponovo je ostvario Devid Cecconi, koji je više baritono lirico nego li eroico, kultiviranog tona i fraze, ali bez neophodne ekspresije i karakterizacije nužne za složeni naslovni lik. Abigaille je lik kojega je usvojila dobro nam poznata Daniela Schillaci koncentrirana na vokalnu izvedbu snažnih i oštrih tonova koji su njezin tour de force, dok je suptilna karakterizacija pasionirane nesuđene kraljice ostala u drugom planu (odnos s ocem, prizor smrti i dr.). Čini se da je Zaccaria za splitskog basa u usponu Božu Župića malo ranije pokucao na vrata, bez adekvatnih proba i nakon autoriteta jednog I.Čikeša. Bilo je tu straha, slabije koncentracije, ali ipak je riječ o umjetniku koji posjeduje prodoran, zvučan i pun ton baš ono što se traži za dostojanstven i plemenit lik velikog svećenika. Ljubavna priča između Fenene i Ismaelea Antonije Teskere i Bože Jurića Pešića svakako nije u prvom planu, ali pokazuje što Verdi može učiniti u melodijskom smislu za mladi par. Fenena je izvorno pisana za mezzo, ali je Teskera zadatku prišla oprezno i suzdržano, premda se pokazao da njezina glavna  arija bolje zvuči u bržem tempu i zvučnijim visinama. Jurić Pešić je tenor lirico spinto snažan i prodoran, ali još uvijek nestabilan i neizjednačena registra. U manjim ulogama čuli smo sasvim adekvatne Matu Akrapa, Vinka Maroevića i Branku Pleštinu Stanić. 

Zbor HNK (zborovođa Frane Kuss) napreduje polako, ali još uvijek s promjenjivom dinamikom. Ne treba zaboraviti da je kod Verdija boja glasa važnija od raspona. To se posebno osjetilo u poznatoj 'Va pensireo' koja je ostala bez dinamičkog i kolorističkog mijenjanja tona, gotovo ravno.

Konačno, ode još jedan Nabucco s nizom poruka o tomu kako naša zbilja nije ništa manje realna, manje mučna od one u Palači. Strasti kojom su ispunjeni likovi mladog Verdija, kao i patnja cijelog naroda  nisu fikcija već opomena, a to nam stalno izmiče. Ostaju tako u nama niz scenskih prizora koji su ogrnuti glazbenom kulisom u magli koja skriva ljubav, ljubomoru, borbu za vlast, pohlepu, progone, nezasitnost… Verdi vjeruje, unatoč zlosreći koja ga progoni, da su dobrota i plemenitost moćniji od podlosti, ljubav je uvijek nadvladala mržnju,  hrabrost strah, istina laž….