Autor brojnih bestselera i jedan od najproduktivnijih američkih književnika današnjice Stephen King ujedno je i svojevrsna zlatna koka za Hollywood još tamo od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kingovih predložaka prihvaćali su se neki od najuglednijih filmaša svoga vremena poput Kubricka, De Palme, Cronenberga i Carpentera, ali i manje zvučna imena kojima su upravo filmske adaptacije Kingovih rukopisa ostale najsvjetlijim trenucima u karijeri.
Osim što ga smatraju jednim od najvećih američkih majstora horora, ovaj je planetarno popularni pisac vrstan pripovjedač kojemu ni romani od petstotinjak stranica ne gube ritam.
U središtu Kingovog zanimanja najčešće je mitska borba dobra i zla, provučena nerijetko kroz intimistički intonirane priče o odrastanju, odnosno prijelazu iz djetinjstva u zrelost, a njegovu literaturu karakterizira i izraženi interes za nadnaravno.
Podijeljen u dva dijela, Kingov opsežni roman 'Ono' objavljen je 1986. godine i prvu je ekranizaciju doživio četiri godine kasnije u istoimenoj mini-seriji s Timom Curryjem u glavnoj ulozi. Storija o jezivom klaunu Pennywiseu koji svakih 27 godina terorizira provincijski gradić stoga nije potpuna nepoznanica široj publici. Pennywise je personifikacija zla, biće s onoga svijeta kojem su glavna meta djeca iz Kluba gubitnika, kako ih u školi nazivaju. Njihov predvodnik Bill uvjeren je kako je za tajanstveni nestanak njegovog mlađeg brata Georgieja kriv upravo Pennywise. Sva ta pametna i draga, ali od vršnjaka i(li) roditelja nevoljena djeca likovi su kojima je King zaokupljen još od svog debitantskog romana 'Carrie'.
Filmska verzija u fazi je pretprodukcije još od 2009. kada je kao redatelj figurirao Cary Fukunaga kojeg su producenti naposljetku zamijenili njegovim argentinskim kolegom Andyjem Muschiettijem. Ubrzo po objavi na internetu, trailer za novi 'It' postao je jedan od najklikanijih foršpana uopće dok je sam film, dakako, već u prvom vikendu prikazivanja počeo rušiti sve rekorde gledanosti.
Muschiettijev 'It' došao je na golemom valu nostalgije za 80-ima na kojem je zajahala i prošlogodišnja uspješnica, serija 'Stranger Things', s kojom 'Ono' dijeli čitav niz sličnosti. Neizbježna asocijacija - pogotovo u kontekstu tinejdžerskog filma osamdesetih - svakako su i 'Ostani uz mene' ( još jedna uspjela ekranizacija romana Stephena Kinga ) te 'Goonies'.
Premda bolje funkcionira kao film o odrastanju nego kao horor, 'Ono' ipak ne dostiže razinu 'Stand by Me' niti sadrži dozu dirljivosti iz Reinerova filma, a, u drugu ruku, kao horor gotovo u potpunosti podbacuje. Izuzev dvije ili tri zbilja zastrašujuće scene, Muschietti - pogotovo u zadnjoj trećini - poseže za reciklažom općih žanrovskih mjesta što ostavlja dojam bezidejnosti.
Bolje ekranizacije Kinga nudile su uvjerljivo pretapanje melodramskih sastavnica i elemenata filma strave dok Muschiettijevom filmu definitivno nedostaju čvršća dramaturška okosnica i veći stupanj koherentnosti.
Također, novi Pennywise u interpretaciji Billa Skarsgarda nesumnjivo je dojmljiv, ali nema onu istinsku zlokobnost nenadmašnog Tima Curryja.
'Ono', doduše, nije nižerazredna holivudska bofl roba, ali je, u svakom slučaju, film za jednokratno gledanje i brzi zaborav.