NEDJELJNA ĆAKULA Arijana Čulina: Nisam tražila karijeru već je ona mene našla

Splitska glumica Arijana Čulina odigrala je na desetke kazališnih uloga u komedijama, dramama, mjuziklima. Angažirana je u splitskom HNK-u više od trideset godina te je autorica je brojnih izdanja za djecu i odrasle. Od televizijskih joj je možda najpoznatija uloga Milijane u seriji ‘Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo’. Nakon više od tri desetljeća karijere odradila je svoj filmski debi u ‘Ne gledaj mi u pijat’ i osvojila nagradu za glavnu žensku ulogu na prestižnom 45. međunarodnom filmskom festivalu FEST u Beogradu.

- U djetinjstvu nisam precizno maštala kako ću postati glumicom. Sjećam se kada bih bila u bake na selu oblačila bih se u nekakve široke gaze, lutkama bih skidala konfekcijske haljine i krojila neke kakve sam zamišljala. Očito sam htjela biti kreativna na sebi svojstven način.

U splitskom teatru ste već 35 godina. Imate li omiljenu ulogu?

- Radila sam s brojnim redateljima, igrala brojne uloge i predstave ‘Šest lica traži autora’, ‘Ribarske svađe’, ‘Šjora File’, ‘Dujkin dvor’, ‘Mala Floramye’, veliki broj komedija s pokojnim Borisom Dvornikom. Teško je sve nabrojati. Za nas glumce nije to lako pitanje, ali ako baš moram izdvojiti onda bi to bila Desa u predstavi ‘Ptičice’.

Vjerujem kako nakon dugog staža u poslu postoje i brojne anegdote. Možete li neku podijeliti s nama?

- Ima ih milijardu. Znam da smo se prije puno više veselili u kazalištu nego danas. Sjećam se veselih trenutaka s pokojnim Zvonimirom Lepetićem, Vasjom Kovačićem, Ilijom Zovkom, Borisom Dvornikom. Uvijek smo radili neke gluposti jedan drugom i tako se zabavljali. Kada bi glumac morao jesti jabuku na sceni mi bi mu stavili kapulu, umjesto vode rakiju ili bi pak nekome natrpali kufer na sceni pa bi mu bilo teško za nositi....

Pričali ste o tome kako ljudi pamte samo ono što vide u medijima, manje ono što je u teatru. Zbog čega je to tako?

- Vjerojatno što malo gostujemo. Ne znam zašto je to tako, ne vodim teatarsku politiku. Mislim da je osnovni problem novac. Pitanje je kako veliki ansambl i predstavu poslati na put kada to puno košta.

Često vas je publika gledala na televiziji u serijama, ali svoj filmski debi odradili ste u filmu ‘Ne gledaj mi u pijat’. Je li to bio neki novi izazov za vas?

- Snimala sam serije i emisije. Raditi na filmu nije ništa drugačije nego na seriji. Glumac je glumac samo koristi druga sredstva. U teatru su naglašenija glumačka sredstva, mora se glasno govoriti kako bi se čuo, geste su pojačanje, dok je u filmu važan pokret, pogled i mig. Nisu svi glumci podatni za sve. Ima ljudi koji mogu sve, a ima onih koji striktno preferiraju jedan medij. Meni je sve drago, jednostavno mi nije teško prešaltavanje iz jednog u drugo. Mi smo svi glumci, nalazimo se u različitim medijima, od kazališta, televizije, stand up-a, voditeljskog posla.

Film mlade redateljice Hane Jušić, gdje tumačite ulogu Vere, nastavlja oduševljavati i osvaja nagrade na festivalima. U čemu je kvaka?

- Scenarij mi se na prvu svidio, cijela ekipa na čelu s redateljicom je bila odlična te sam uživala. Velika je stvar kada radite u nekom projektu gdje su ljudi talentirani i znaju što žele. Odmah je vama kao glumcu lakše odigrati jednu takvu ulogu. Snimanje je bilo naporno, šminkanje je počinjalo već od šest ujutro, a snimalo se do kasnih večernjih sati. Tu je važna disciplina, navečer trebaš učiti tekst za idući dan i naspavati se. Jedna jako dobra energija rezultirala je ovakvim uspjehom ovog filma.

Koliko vam znači nagrada koju ste dobili za glavnu žensku ulogu?

- Naravno da mi znači, to je međunarodna nagrada. Bili smo u konkurenciji filmova iz raznih zemalja, a bilo je prijavljeno oko 320 filmova. Postoji samo jedna nagrada za glavnu žensku i mušku ulogu. Na dodjeli je bilo prisutno 3 tisuće ljudi te je sve izgledalo kao na dodjeli Oscara. U Beogradu taj festival ima dugogodišnju tradiciju, svi o tome bruje, a mislim da ima značajno mjesto u filmskom svijetu. Kod nas nije toliko popraćen. Mislim da je velika stvar što je jedan hrvatski film dobio tu nagradu, ne samo ja. Kada jedan sportaš donese nagradu onda je to više popraćeno, nego kada isto osvoje kulturnjaci. Stvari ne volim gurati u životu, mislim da se dobre dogode kao posljedica ulaganja rada i pozitivne energije. Lijepo je nakon trideset godina karijere dobit jednu takvu nagradu.

Kazali ste kako su se brojni pozitivno iznenadili kada su vas vidjeli u ovoj ulozi. Kako vi gledate na svoju ulogu?

- Sebe nisam iznenadila, uvijek igram s istim angažmanom. Najbolje što mogu, kako će to neko valorizirati nije na meni. Sebe ne mogu sagledati u ulozi. Puno je lakše nekoga sa strane promatrati. Dobila sam sjajne komentare od kritičara, kolega i ljudi do čijih mišljenja držim. Drago mi je što se stvorila dobra energija. Svakom poslu jednako pristupam i dajem maksimum, teško mi je govoriti u čemu sam bolja ili lošija. Jedan čovjek u publici zaslužio je da za njega odigraš najbolje što možeš i to je cijela poanta.

Imate li neke daljnje planove po pitanju filmskih angažmana, kada vam već ovako dobro ide...

- Članica sam ovog ansambla i nastavit ću tu raditi. Hoće li biti kakvih ponuda, ne znam. Ono što me najviše veseli je proces stvaranja, mislim da pravi umjetnici ne bi trebali raditi za nagrade. One dolaze kao posljedica dobrog i dugoročnog rada. Moraš se veseliti samom procesu. Čini mi se da svaki rad i trud na kraju mora biti nagrađen.

U jednom intervju ste kazali kako vam je majčinska uloga najveća u životu...

- Moj život je puno odredilo što sam ostala sama s djetetom jer sam ostala vezana za jedno mjesto. Usmjerilo me je ka jednom cilju, a to je odgoju djeteta i sve je drugo za mene bilo sporedno. Danas sam ponosna na to, kćer mi kaže kako je i ona na mene. Govori da ne može biti mama jer me u tome nikada neće premašiti. Teško je bilo, ali danas vidim rezultate tog puta. Za cijelo to vrijeme ostala sam članica HNK-a u Splitu, nisam išla u neki grad ciljano da bi napravila karijeru, mada sam dosta radila izvan Splita. Uvijek kažem da nisam tražila karijeru već je ona mene našla. Sve što sam radila nastajalo je u mom sobičku. Tamo sam počela pisati, tako su nastali i tekstovi koje sam kasnije igrala, a sada slikam. Smatram da čovjek ne treba tražiti uspjeh izvan sebe, za mladog čovjeka lakše je biti u većem gradu zbog većih mogućnosti, ali to nije pravilo. U sebi moramo tražiti zadovoljstvo, inspiraciju, sve polazi od našeg osobnog izvora.

Kako volite provesti slobodno vrijeme?

- Volim se šetati, otići na pazar, kupiti spizu, sjesti s prijateljicama na kavu. Slikanje mi je uvijek opušta. Često se družim sa slikarima na likovnim kolonijama. Nikada mi nije dosadno. Radim rutinske poslove kao većina žena, a bavim se i svojim umjetnostima. Ne volim oko ničega dramiti, jer mislim da se sve može stići. Jutros sam se ustala i dovršavala neku sliku za koloniju jer sam u zakašnjenju, sada sam s vama na razgovoru, kasnije sam na probama. Sve je to dio rutinskog života. Mislim da je u životu sve hoću ili neću, ostalo je izgovor. Kada nešto želiš, učinit ćeš sve da to dobiješ, naravno ne možeš biti siguran da ćeš uspjeti, važna je ta pokretačka energija. Nisam uvijek tako ažurna, ali generalno sve stignem. Meni više nije važno da radim stvari koje su po prismotrom javnosti. Sada pričam o svemu ovome, ali ne znam je li sve to potrebno.

Imate li neke neispunjene snove?

- Nemam, sve će vrijeme donijeti. Plan mi je otići na probu, poslije na ručak. Imam želju da nam Bog da zdravlja i ljubavi, zadovoljstva, a sve ostalo što dođe.