NEDJELJNA ĆAKULA Boris Škifić: Šustar nije normalan, taj čovjek nema veze ni s odgojem ni sa zdravom pameću!

Profesora hrvatskog jezika i književnosti u Drugoj splitskoj gimnaziji, Borisa Škifića, kojeg gimnazijalci smatraju kultnim profesorom i vrlo posebnom osobom u njihovim školskim danima, ugostili smo u današnjoj ćakuli. Široj javnosti malo je poznato da je ovaj osebujni učitelj, kako sebe rado zove, pisac dramskih tekstova, ponajviše onih koje njegovi učenici svake godine izvode na Lidranu, potom kratkih priča te jednog romana. Kurikulum smatra spasom za hrvatsko društvo, kaže i da učitelj ne smije biti policajac u razredu, a otkrio nam je i što znači sveto trojstvo te tko su pratitelji pravca 'Škifićisti'… 

Većinu ljudi djetinjstvo formira kao osobu… Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i kako ste se odlučili baviti poslom kojim se danas bavite?

- Odrastao sam na otoku Zverincu kraj Zadra, ali sam vrlo rano otišao u grad. Moja obitelj je bila jedna od prvih koja je otišla živjeti u Zadar. Ovaj posao sam odabrao jer sam od ranog djetinjstva htio mijenjati svijet, ali tada nisam znao koji će to posao biti. Kroz osnovnu i srednju školu prepoznao sam da su učitelji bili nekakvi čudotvorci. Mijenjajući ljude, mijenjali su svijet. Puno sam se tražio, upisao sam jedan, pa drugi i tek na trećem fakultetu sam otkrio da je to ono što sam cijeli život tražio. Na otoku si mogao malo imati, ali si mogao biti. Živjeli smo u neimaštini na kamenu. Tamo sam shvatio da mi u životu nije važno imati. Cijeli život posvetio sam se učiteljstvu i uvijek želim naučiti učenike tome. Ono što ja imam nije materijalno nego je duhovno. Danas mogu reći da je ovaj posao ponižavan i malo plaćen za odgovornost koju nosi, ali meni to nikada nije bilo važno. Moj odabir je bio takav, umrijet ću s tom mišlju, ja ću biti, a imati me zaista ne zanima.

Kakvu zadaću nosi posao u prosvjeti?

- Prosvjetiteljstvo i naukovanje je odgajanje djece s kojim stvaraš neki novi svijet, ako učiš dijete plemenitosti, poštenju, odgovornosti i znanju. To primjenjuješ na tisuće mladih i onda si promijenio jedan mali svijet oko sebe. Počeo sam nakon nekog vremena shvaćati da to nije posao nego zvanje, a sada sam siguran da je to poslanje. Koliko sam u svom poslu uspio neću nikada znati. Međutim, smatram da je jednako važno odgojiti kao i naučiti djecu jer oni danas mogu učiti iz različitih izvora, pogotovo s interneta gdje im je sve dostupno. Odgoj je najvažnija zadaća učitelja, to je poslanje, jer su učitelji čudotvorci koji mogu promijeniti svijet.

Split ima jedan problem - primitivizam

Što vas je dovelo u Split?

- Jedan od razloga je moja supruga koja je iz Splita, no životne okolnosti su me dovele do toga da promijenim grad u kojem sam živio. Živjeti u gradu koji nema lica i koji je dosta provincijalan nije lako. Smatram da čovjek treba živjeti u prirodi ili živjeti u velikom gradu. Mislio sam se između Zagreba i Splita. Mislim da sam donio dobru odluku, Split je drugi najveći grad u Hrvatskoj i tu sam se našao zbog posla. Split ima jedan problem - primitivizam, to je bomba koja razara sve pozitivno, a toga ima dosta u ovom gradu. 

Kako je započela vaša karijera u Splitu?

- Moja prva ljubav je Osnovna škola Lučac u kojoj sam radio desetak godina. Mislio sam da ću tamo ostati navijek iz razloga što nema ništa ljepše nego kada ti dođu nevina i čista djeca u petom razredu škole i na njih možeš djelovati. Tu započinje pravo odgajanje. Kada se promijenilo vodstvo škole odlučio sam otići jer nisam bio zadovoljan i shvatio sam da mi tu nije mjesto. Kapetan je važan na brodu, ako ravnatelj ne zna voditi školu ona će se nasukati. Pobjegao sam tako u drugu gimnaziju.

Omiljeni ste u kolektivu Druge gimnazije, učenici o vama rado pričaju i nakon završetka škole. Na koji način ste ostvarili takav odnos s njima?

- U Drugoj gimnaziji sam 14 godina. Ovo je pitanje na koje čovjek teško odgovara jer je ono diskutabilno. Jedno je sigurno, ljubav je obostrana. Oni mene vole, a ja njih još i više. Smatram da nema naukovanja bez ljubavi, jer ako je ono strogo autoritativno sve je uzaludno. Druga važna stvar je dobrota koja je i smisao života. Učitelj koji nije dobar ne zadobiva povjerenje učenika. On su rendgen, vide svaki tvoj mig, znaju jesi li pravedan, objektivan, privilegiraš li koga… Svaki učenik je fenomen za sebe, svaki je poseban i svako traži različiti pristup koji njemu odgovara. Uz to sve, važan je odnos prema radu, ako si lijen nisi dobronamjeran i učenici te neće uvažavati. Za mene je učitelj vrijedan, strog i pravedan. Onoga trenutka kada se učeniku gadi uči u školu, razred, ako mu je muka, onda si ti pogriješio. Moji učenici vole doći u razred, mi se tu uvijek smijemo i radimo, jer kada dobiju i jedinicu znaju da su je zaslužili. Zanimljiv sam čovjek i tako nastojim i predavati…

Kurikulum je spas za Hrvatsku

Kakvo je vaše mišljenje o reformi školstva i koliko je ona nužna?

- To je pitanje o kojem svatko sve zna te se oko toga stvorila prevelika sapunica. Cijeli život radim po kurikulumu. Pokušavam raditi građanski odgoj jer je to važno za učenike. Na prvom našem susretu im kažem da ne bubetaju, iako to sistem od njih traži. Važno je da oni to uče s razumijevanjem. Sretan sam bio kada sam bio na simpozijima slušajući profesora Jokića. Ono što sam ja slušao i primjenjivao cijeli život on je donio u zakonu. Nema dileme da je kurikulum spas za Hrvatsku. Međutim, problem su političke opcije u sprezi s Crkvom koje to neće dopustiti. Reforma školstva zaustavljena je iz prostog razloga što ako učitelji počnu razmišljati i s razumijevanjem poimati stvarnost te postavljati pitanja i sumnjati, vrlo malo njih će biti u crkvi i glasati za te političke opcije. Oni su se prestrašili jer trebaju učenike koji nakon škole neće postavljati pitanja, a pravdaju se kako neki eksperti trebaju analizirati je li ona potrebna. Mislim da je svakom kretenu ovo jasno. Mi smo radišan i pametan narod, ali i veoma čudan. Nakazna vlada ukinula je kurikulum, neki drugi narod im ne bi dao više od tri posto glasova, a kod nas će opet isti vladati. Zar vam se to ne čini apsurdnim? To je apsurdno i besmisleno… Na kraju je taj ministar došao uništiti Zakon o sportu i kurikulum, uništio je školstvo i tko zna kada i tko će tu štetu popraviti. 

Ne smiješ biti policajac u razredu

Kurikulum je trebao promijeniti i pitanje odnosa učenika prema lektiri…

- Lektiru treba skratiti jer je teoretski nemoguće pročitati s razumijevanjem 16 djela. Cijeli život sam radim reformu i skratim sam učenicima zadano. Kurikulum traži da se jedno djelo obrađuje šest sati, a da bi se tako radilo treba smanjiti broj djela. Potrebno je na satu razgovarati o djelu jer su ona izabrana zbog svoje poučnosti. Ako dijete pročita kratki sažetak na internetu od toga nema ništa. Primjerice, Judita je važna kao spomenik, ali ne kao djelo koje bi učenici trebali sami čitati kod kuće. Mogu je pročitati kao Odiseju i Ilijadu, ali je neće razumjeti. Učenicima je potrebno na satu pričati o tim djelima, uvesti ih u problematiku i onda je to dobar posao. Djelo učenicima postaje zanimljivo kada ih motiviraš za čitanje. U razredu ne smiješ biti policajac, oni svjesno trebaju doći do toga da im je nešto zanimljivo. Jedinica je samo prelazna ocjena, zašto bi netko pao na popravni ispit… Svatko može naučiti za dovoljnu ocjenu, ako ti to želiš. 

U čemu je onda problem?

- Problem u hrvatskom društvu je normalnost varanja. Tako je i u školama uspješan onaj koji zna prepisati jer je taj učenik snalažljiv. Moral je izokrenut, protiv toga se borim i želim moral vratiti gdje mu je i mjesto. Budi pošten jer ocjene nisu mjerilo. To je moje poslanje… Licemjerstvo je još jedan problem, svi su u crkvi fino odjeveni, pristojni, a kada su u školi onda piju, puše, slušaju cajke… Zar to nije licemjerno? Svi prepisuju, vjeruju u djevičanstvo, a nitko nije djevica. Moje poslanje je to promijeniti…

Kako je nastao pojam 'Škifićizam'?

- To su jedni maturanti izmislili zezanciju, pojam 'Škifićizam', a oni su škifićisti. Sljedbenici koji vjeruju u sveto trojstvo, a to su istina, plemenitost i dobrota koje uvijek ističem na svojim satovima. Zanimljivo je to da ću umrijeti i neću znati jesam li uspio u tome. Nikada nisam dobio pohvalu i povratnu informaciju gdje su na tisuće mladih koje sam podučavao i to je najgori dio ovog posla…

Nemoguće je da niste sreli ni jednog svog učenika nakon završetka škole…

- Jesam, ali nikada u potpunosti neću znati. Sreo sam nedavno jednog učenika koji je bio problematičan. Kazao mi je kako je uspio, upisao je fakultet, brzo će ga završiti i planira svoju obitelj. Pitao sam ga kako je upio, kazao mi je da je postao laf u srcu te kako me je sve poslušao… Upravo to je bit mog poslanja. 

Što mislite o odluci tehničkog ministra Šustara o početku drugog polugodišta koji pada na četvrtak?

- Čovjek nije normalan, ne da nema veze s odgojem, nego nema veze sa zdravom pameću. To je čista degenerika… poručiti svima koji nemaju novca za skijanje da moraju ranije u školu…

Vaši učenici svake godine sudjeluju na Lidranu i to veoma uspješno…

- Druga gimnazija je čudesna u tome, deset godina smo na državnom natjecanju iz Lidrana. Kada je taj slučaj u zagrebačkim školama, onda je to zlatnim slovima objavljeno. Prolazili smo kroz jako turbulentna razdoblja, ali nismo nikada odustajali. Prvi razlog je to što dramska koju vodim deset godina iza sebe ima deset drama i u sebi ima odgojnu sferu. Ti se učenici na neki način tamo odgajaju. Mi pred nastup na Lidranu ostajemo nekoliko mjeseci nakon škole satima dok drugi idu kući. Oni uživaju imati probe, svaki put oni redovito biraju temu i traže problem koji ćemo obraditi. Prošle godine radili smo 'Lukino evanđelje' u kojem smo obradili smrt Luke Ritza. Pomoću te drame smo osudili primitivizam i mnogi napuštaju dvoranu kada se prepoznaju u tome. Drama je uspjela jer u ljudima budi nešto. Svaka naša drama tako ima osudu nečeg, ali pri tom pronalazimo i nešto lijepo. Da bi vidio svjetlo, moraš vidjeti mrak, a pomoću drame mijenjamo svijet. Zato jesmo najbolji u državi, imamo svoj stil i način, nitko to ne radi kao mi. Mi smo brend u Splitu, mi smo amateri, ali što se drame tiče svatko je može sa zanimanjem pogledati. Kada dođu na dramsku skupinu mucaju, a nakon četiri godine upisuju akademije… Imamo odgojnu sferu,ali i ostvarujemo njihove snove. Dramska ostvaruje njihove snove, a od toga nema nešto ljepše.

Jedan vaš učenik je diplomirao na akademiji…

- Stipe Radoja moj je učenik s dramske… Napisao sam mu monodramu za diplomski rad jer sam ga pripremao za prijemni i sada želi završiti sa mnom. Ostvario je svoj san.  

Koliko je teško pronaći vremena za pisanje uz sav posao koji nosi rad u školi?

- Antun Gustav Matoš je kazao: 'Bog me je kaznio kada me stavio za učitelja, nisam napisao ni jednu pjesmu u zadnjih mjesec dana'. Teško je pisati kada si učitelj jer si u tome skroz, isto kao što bi trebao ući u taj svijet pisanja. Moj drugi dom je škola. Svake godine napišem dramski tekst, to mi je prvo, kasnije što stignem. Kada pišem, moram živjeti s time, roman sam pisao šest godina, odnosno šest ljeta jer sam tada bio slobodan. Ne znam je li moje pisanje dobro, ali lako ćeš prepoznati ono što je pisac proživio. Nisam poznati pisac koje se čita, meni je to nevažno, ali znam da sam to proživio. Napisao sam roman i dvije zbirke tekstova i teško mi je pisati uz rad. To je većinom od ponoć do tri u noći. Živim život: obitelj, škola, posao, a drugi svijet je kada uronim u pisanje. 

Što još planirate? 

- Moji planovi su da odradim nekoliko generacija, a kada odem u mirovinu kupit ću nepovratnu kartu za otok. To mi je plan, ali ne znam hoću li uspjeti ostvariti ga. Vezan sam za svoje djetinjstvo, stalno tražim dijete u sebi, tako da ću pokušati to pronaći. Pišem neke ljubavne priče, možda to objavim, kao i roman koji mi se vrti po glavi. Postaješ rob učenika, obitelji, pisanja, a kada nemaš slobode, nemaš ni života.