NEDJELJNA ĆAKULA Goran Marković: Više od nagrada mi znači kad me netko nepoznat zaustavi na ulici i kaže mi kakav sam bio na sceni

Iza 31-godišnjeg akademskog glumca Gorana Markovića već je zavidna karijera, dobitnik je dvije Nagrade hrvatskog glumišta za izuzetna ostvarenje mlađih umjetnika, a tu je i 'Zvizdan'. Mladi splitski glumac koji je iza sebe ostavio već niz uloga, posljednju ostvaruje u kultnoj opereti Mala Floramye gdje igra Bepa Pegulu u HNK Split čiji je član. U ugodnoj ćakuli Goran Marković pričao je o glumi, o kazalištu i mladima, o prošlim ulogama i nekim novim planovima, a razgovor smo započeli, ali i završili njegovom mamom...

- Kad si dijete sve te zanima, istražuješ svijet, mene je oduvijek zanimalo stvaranje i neka vrst umjetnosti, kao što su filmovi, ples, likovno izražavanje. U trećem razredu osnovne škole, kada su moje prijateljice vidjele kako plešem, odvukle su me u plesnu skupinu 'Vruća čokolada' gdje sam bio jedini muškarac. Paralelno s tim, mama me odvele na glumu u Gradsko kazalište mladih. Tadašnji ravnatelj bio je Goran Golovko koji mi je odmah na ulazu u kazalište kazao kako je i njega mama 'dovukla' na glumu te da se isto zovemo. Kada sam malo odrastao prebacio sam se u plesnu skupinu D’N’F’...

Upisao si Školu likovnih umjetnosti...

- Cilj je bio grafički dizajn, međutim ljubav prema stvaranju na licu mjesta ispred publike je bila jača. Akademiju sam upisao iz prve, možda je arogantno što ću reći da me nije iznenadilo što sam se odmah upisao, ali ja jedino to znam raditi. Sjećam se da sam za prijemni ispit spremio 'Bljesak zlatnog zuba' Mate Matišića i Hamleta.

Kakvi su bili tvoji studentski dani?

- Rado se sjetim tih dana, bili smo prva glumačka klasa na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Obrazovanje je važno, ali ako ti nemaš želju to ti ništa neće koristiti. Bili smo sami i oslanjali se jedni na druge, bili smo jedna velika obitelj. Intenzivno smo se družili na Akademiji, ali i privatno. Nakon studija i dalje se družimo, sada je dosta njih dobilo djecu ili se vjenčalo, a s nekima od njih često se na poslu susrećem, primjerice s Jelenom Bosančić koja je sada na predstavi Mala Floramye bila asistentica režije.

Među prvim predstavama, kako za vas tako i za vašu klasu, bila je Decameron na Splitskom ljetu...

- Sve je bilo povezano, tadašnji intendant Milan Štrljić, koji je nama bio je i profesor, ustupio nam je kazališne prostore i bili smo dosta blizu kazalištu. Tamo smo vježbali, imali svoje ispite... Onda je došlo prvo ljeto nakon završetka akademije gdje smo svi dobili uloge u Decameronu i to je većini bila prva profesionalna predstava, što nam je kasnije svima dosta pomoglo.

S obzirom na to da si bio na prvoj klasi glumaca proizašlih sa splitske Akademije, smatraš li da je napredovala posljednjih godina?

- Radeći po Hrvatskoj uspio sam primijetiti da splitska Akademija izbacuje studente koji su zanimljivi, neuobičajeni u odnosu na kakve su ljudi navikli. Ponosan sam što svima mogu kazati da sam sa splitske Akademije.

Postoji li uloga u kojoj si se najviše pronašao?

- Uvijek se trudim jer što se više pronađeš u ulozi, to ona bude bolja. Uloge uvijek zavolim, neovisno o kakvoj se radi, teško mi je kazati kako sam koju odigrao jer previše sam subjektivan te ih previše volim. Recimo, uloga Toma u predstavi 'Kašeta brokava' mi je jako draga jer ljudi koji su kao on u stvarnom životu svijet čine ljepšim. On nema ničega u životu, ne treba mu ništa osim prijateljstva koje ima i za koje bi sve napravio. Da je više takvih ljudi svima bi nam bilo lakše.

Jesi li Tomom opisao sebe?

- Ne znam, volio bih da jesam. Trudim se i radim na sebi, svi mi idemo linijom manjeg otpora, ali mene moje uloge puno uče kako bih se trebao ponašati i kako bih trebao usmjeriti svoj život.

Kazalište i je tu da mijenja svije(s)t...

- Točno to, zato je ovo super posao. Sretan sam da se mogu baviti i od glume živjeti, a neopisiv je osjećaj ako još nekom možeš otvoriti oči i potaknuti ga da promisli o svom ponašanju...

Igrao si u dugometražnom filmu Zvizdan...

- Na kraju je ispalo da je to prvi moj dugometražni film, ali nije. Igrao sam u studentskom filmu koji je trebao biti kratki, ali se pretvorio u dugi, ha, ha... Prva je velika uloga u dugometražnom filmu, sve je tako značajno i veliko na spomen Zvizdana. To iskustvo za mene je bilo kao prvi pravi susret s velikom ulogom, odnosno igraš tri lika, a to je kao da igraš tri kratka filma u jednom.

Što je toliko posebno u Zvizdanu da je zaradio brojne nagrade i pozitivne kritike?

- Tematika je nama svima bliska, svi imamo iskustva s ratom, pretrpjeli smo žrtve... Cijela ekipa koja je sudjelovala na filmu se pronašla u ideji da je mržnja nepotrebna i da ona čini štetu nama i društvu. Mnogo mladih osjećaju posljedice mržnje na ovaj ili onaj način i ne mogu ostvariti svoje živote zbog toga. Tu smo se svi našli i ta sinergija koja je vladala na setu bila je magična, sve je išlo glatko, dobro smo se zabavljali... Naučio sam puno o filmu, glumi, a sada još i više shvaćam koliko smo dobru stvar napravili. Danas kada su se doživljaji splasnuli, mislim da sam još sentimentalniji nego što sam bio prije godinu dana.

Kada bi morao birati između kazališta ili filma, što bi odabrao?

- Oboje, to je u jednu ruku isto, a u drugu potpuno različite. Na filmu možeš raditi stvari u glumi koje ne možeš u kazalištu. U filmu je sve minimalističko, gotovo stvaran taj lik, dok u kazalištu znakove koje upućuješ publici moraš bar malo pojačati da bi te se čulo, razumjelo i vidjelo. Na sceni pak imaš mogućnost da te scene nose, odnosno pustiš da te priča vodi. Moment stvaranja na licu mjesta ispred publike koja ti daje povratnu informaciju je neopisiv i toga nema na filmu.

Posljednja tvoja uloga bila je Bepa Pegule u Maloj Floramye. Kako je bilo raditi na jednoj od najznačajnijih predstava u Splitu?

- Goran Golovko od početka je najavljivao kako ne namjerava ništa izbacivati iz predstave kako je ona i napisana. Bio sam pripremljen na veliki posao, na veliku odgovornost jer danas svi u Splitu znaju kako bi trebalo igrati Bepa, što je u jednu ruku izazov, a na drugu stranu teško je ispuniti svačija očekivanja. Znaš da ne možeš to. Ne namjeravam ispunjavati ničija osim svojih očekivanja, a mislim da sam uspio u tome. Bilo mi je zadovoljstvo igrati Malu Floramye jer kada igraš Šjora Bepa možeš raditi neke stvari koje ne možeš u drugim predstavama.

Koliko je teško bilo plesati, pjevati i glumiti istovremeno?

- Spoj pjevanja, plesanja i glume je zapravo najkompleksniji. Kada je sve to u jednoj predstavi moraš se duplo više koncentrirati i raditi na svakom segmentu. Ja sam najtanji u klasičnom pjevačkom smislu, a to je opera đir gdje moraš imati dobru tehniku, koju ja nemam, morao sam dosta raditi na tome.

Nakon premijere kazao si kako su ti svi savjetovali da pogledaš snimke pokojnog Borisa Dvornika kako bi se bolje pripremio za ulogu. No, ipak si odlučio ne pogledati ih...

- Ne samo da su mi kazali da pogledam snimke, nego bih dnevno dobivao dvadesetak savjeta kako bi trebao igrati te kako je Boris to radio. Boris je mnogo toga sam izmišljao na sceni, te je njegov Bepo imao posebnu čar zbog toga, a ostao je u sjećanju ljudima. Tih stvari nema u tekstu, tako da nisam htio biti on, htio sam publici ponuditi nešto drugačije. Bepa sam pročitao kao nekog koga u ovoj sredini zadirkuju što ne bude uvijek lijepo, pogotovo za njega, ali opet je tu ta ljepota pričanja tih laži, koje su bezazlene, življenja u svijetu iluzija, zato je i on zanimljiv lik. Tako sam ga htio prikazati, bilo me strah da će sve ostalo utjecati na moju percepciju. Sada ću pogledati jer me sada zanima ta razlika. Ima ljudi kojima se sviđa, ima onih koji su jednostavno ostali opčinjeni Borisom i imaju pravo jer je on jedinstven.

Kada smo se dotaknuli starijih generacija glumaca, imaš li nekog starijeg kolegu koji ti je u tvom stvaralaštvu uzor?

- Cijelog života učiš nešto, tako da mogu puno naučiti i od mlađih glumaca, kao što su Stipe Radoja, malo starijih Mije Jurišića, Elvisa Bošnjaka, Trpimira Jurkića, Krešimira Mikića... To su svi glumci u mojoj blizini od koji jesam najviše naučio i od kojih i dalje učim.

Koji je zadnji dobar film iz domaće produkcije kojeg si pogledao?

- Dobar mi je 'Ustav Republike Hrvatske' te 'Ne gledaj mi u pijat' koji je zadnji naš film koji sam gledao. Radila ga je Ankica Jurić Tilić, a tako me oduševio da sam nakon prikazivanja s ekipom satima pričao o filmu. Pokazuje sliku mladih koji žive u našoj sredini, ta muka i bezizlaznost su zaista dobro prikazani.

Imao si jednu jako zanimljivu ulogu u televizijskoj reklami, popularni Hrvatko...

- Zovu me češće po ulogama, nego pravim imenom. Sada sam Šjor Bepo, prije sam bio Lešandro, a jedno vrijeme kada je bila aktualna reklama bio sam Hrvatko. Nazvao me Dalibor Matanić koji je režirao tu reklamu, kazao mi je da je u pitanju superherojska priča, nije spominjao ništa više. Kada sam shvatio da je to Hrvatko bilo mi je zabavno i smiješno. Volim takve reklame.

Dobio si dvije nagrade Hrvatskog glumišta, koliki je to poticaj mladom glumcu?

- Sve nagrade su dobre, to je pohvala i podrška za daljnji rad. Daje ti motivaciju, 'potvrdu' da ono što radiš ima nekog smisla, iako nagrade same po sebi ne potvrđuju da si dobar i bolji od drugih, ali je jedan segment koji može to ponekad i značiti. Svaka kritika za mene je dobrodošla, ali kada bi stavio na vagu znači li mi više kada mi netko na ulici tko me ne poznaje kaže da me je gledao i da mu se sviđa ili ne, naspram nagrade, rekao bih da mi je ovo prvo draže.

Zapravo glumci rade za publiku...

- Tako je, s njima, za njih i za sebe glumiš.

Kako je u Hrvatskoj biti glumac?

- Smatram da bi trebalo više ulagati u cijelu kulturu. Napredak cijelog društva ovisi o tome, ako nam kultura kaska nikada nećemo biti društvo kakvo bi htjeli biti. Svi govorimo kako je dobro u Njemačkoj, Švedskoj, a na kraju mali broj nas ide na kulturna događanja. Uvjeren sam, što više budemo išli u kazališta, posjećivali izložbe i čitali knjige postat ćemo bolje društvo i imati bolje političare. Oni su samo slika našeg društva, a kultura je lijek i injekcija koja u Hrvatskoj treba raditi promjene. Što se glume tiče, ima na pretek prostora za napredovanje, gluma u Hrvatskoj nije lak kruh, teško je... Kod nas nemaš privilegiju da imaš agenta, savjetnika i slično, nego sve moraš sam.

Najbolju sliku kulture kakva bi ona trebala biti vidio si na filmskom festivalu u Cannesu...

-Tako je, cijela mašinerija stoji iza jedne predstave, odnosno u ovom slučaju filma. U Hrvatskoj sve moraš sam. Svoje poslove ugovaraš sam, audicije tražiš sam, a uz sve to moraš raditi na ulogama, a da ne govorim o drugim segmentima rada na sebi... Teško je jer ti sve to oduzima vrijeme od onoga što bi primarno trebao raditi, a to je baviti se ulogom. Neću uopće spominjati ljude koji su bez posla, ja sam jedan od sretnih koji su se odmah zaposlili u kazalištu. Mi smo premala zemlja koja ima prevelik broj glumaca.

Idemo na malo vedrije teme... Kako provodiš slobodno vrijeme?

- Volim puno čitati i gledati filmove, ponekad u toj mjeri da zaboravim sve naslove koje sam pogledao. S druge strane volim ljenčariti i ležati po kauču, šetati se po prirodi. Volim se družiti i igrati društvene igre, vježbati zbog zdravlja... Ukratko, što većina ljudi radi u svom slobodnom vremenu.

Koji su ti planovi?

- Volio bih raditi na dobrim ulogama jer toliko ima neispričanih priča koje treba ispričati. Uvijek idem nekako smjerom koji me sam život odnese, ne volim raditi neke planove.

Za kraj, jesi li ikada požalio što te mama odvela u Gradsko kazalište mladih gdje se i rodila tvoja ljubav prema glumi?

- Nikada, općenito nikada nisam požalio na ništa što mi je mama savjetovala, iako sam u to vrijeme prigovarao. Na kraju mame znaju najbolje.