NEDJELJNA ĆAKULA Hana Huljić: Tata se vraća klasici, a ja krećem u pop

Premda se glazbom bavi otkad zna za sebe, Hana Huljić donedavno nije imala namjeru izvoditi vlastite pjesme jer je bila koncentrirana na skladanje klasične glazbe, čime se većinom bavila nakon što je završila Umjetničku akademiju u Splitu. Međutim, stvari su se promijenile početkom ove godine kada je izdala debitantsku pjesmu 'Alisa' koju je predstavila u dvije verzije, hrvatskoj i engleskoj. Početkom ovog tjedna objavila je svoj drugi singl i spot 'Noć bez snova', čija se engleska verzija zove 'Drama Queen', a tim povodom proćakulali smo s najmlađom članicom kreativne obitelji Huljić. 

- Imam osjećaj da pjevam oduvijek, ali pamtim trenutak kada sam prvi put nastupala javno. Bilo je to na prvoj pričesti, za mene je to bilo jako stresno, gledala sam cijelo vrijeme u pod i jedva čekala da sve završi. Uvijek sam se bolje osjećala dok sviram, a kada sam još kao dijete naučila svirati prve tonove na klaviru počela sam izmišljati svoje pjesme.

Kasnije si nastavila obrazovanje u tom smjeru. Završila si osnovnu i srednju glazbenu školu, a potom splitsku Glazbenu akademiju, smjer teorija glazbe i kompozicija... 

- Tijekom osnovne i srednje škole glazbenici paralelno pohađaju dvije škole. Ponekad to nije lako jer idete u jednu ujutro, a drugu školu popodne. Od malena vas uče nekoj disciplini, tako da to ima i pozitivnih strana. Najljepše je kada je to vaša volja i kada vas nitko na to ne prisiljava. Kada sam upisala akademiju, bilo mi je čudno da imam samo jednu smjenu, ha, ha. Sebi sam situaciju zakomplicirala na trećoj godini, uz glazbenu teoriju upisala sam smjer kompoziciju. Pet godina putovala sam jedan dan u tjednu u Zagreb na satove kompozicije. Bilo je naporno, ali nikada nisam požalila. Moj profesor Željko Brkanović, koji je nedavno preminuo, bio jedna toliko divna osoba i vrhunski znalac. Svaki odlazak u Zagreb za mene je bila čast što imam priliku raditi s jednim takvim skladateljem.

Bilo je tu i pjevačkih angažmana, ali malo drukčijeg tipa nego ovim čime si se predstavila u solo karijeri...

- Prošla sam nekoliko faza u pjevanju. Prva je bila u srednjoj školi kada sam išla na satove opernog pjevanja i maštala sam da ću biti sopran u kazalištu. U međuvremenu sam kratko bila član ženskog pop benda, a onda sam išla na satove naučiti kako pjevati bez opernog prizvuka. Na kraju sam došla do svog najprirodnijeg glasa i ostvarila neke glazbene suradnje.

S Maksimom Mrvicom već si pet puta išla na turneje po Kini i Koreji. Ispričaj nam malo o tom iskustvu...

- S Maksimom sam već pet puta išla na turneje u Kinu i Koreju, koje traju mjesec ili dva. Na putovanja Mrvica vodi i bend koji se sastoji od bubnjara i udaraljkaša, tri violinista i čelista. I tu sam ja, pjevam kao gošća, a na nekim skladbama izvodim vokalize. Kada sve zbrojim, više od pola godine sam provela u Aziji. Njegovi su koncerti nešto što se teško može ispričati, njega publika obožava, oduševljeni su i gledaju u njega kao da se nešto spustilo s nebesa, s osmjesima od uha do uha slušaju koncerte. Mi u Hrvatskoj nismo ni svjesni koliko je on cijenjen glazbenik.

Kako je došlo do suradnje?

- Moj je tata napisao mnogo skladbi koje Maks izvodi, bliski su suradnici. Jednom im je hitno trebao vokal, a ja sam baš u to vrijeme pohađala satove solo pjevanja. Pozvali su me, otpjevala sam jednu dionicu, a onda me pozvao na koncerte, pa na turneju. Bit ću mu uvijek zahvalna što mi je pružio priliku da nastupam s njim. Riječ je o  napornim turnejama na kojima se samo putuje i nastupa, bez previše vremena za razgledavanje. Ipak, volim ići na ta putovanja jer smo se mi glazbenici jako zbližili. Najveći problem je bio povratak u Hrvatsku iz jednog sasvim drugačijeg svijeta.

Što si u pauzama od turneja radila?

- Miro Gavran ponudio mi je da radim na njegovim lutkarskim predstavama. Toliki mi je užitak bio pisati dječje pjesmice, a u konačnici smo napravili tri predstave. Također, radila sam orkestraciju koncerta na Tomislavcu na kojem su nastupali moj tata, Madre Badessa, Zagrebačka filharmonija i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Cijelu godinu sam naporno radila i otkako je završio koncert krajem lipnja nisam otvorila laptop. U glavi mi je bilo toliko informacija od svih instrumenata da se željela okrenuti drugom smjeru.

Što ti je trenutačno u fokusu?

- U potpunom fokusu su mi moje pjesme i kantautorska karijera. Dvije pjesme sam do sada izdala, a posljednju 'Drama Queen' izmijenila sam nebrojeno puta. Cjepidlačila sam sve dok nisam bila potpuno zadovoljna. Imala je potencijal, ali nikako nisam mogla pronaći zvuk od kojeg će pjesma 'prodisati'. 

Do sada si izdala dvije pjesme, obje imaju hrvatsku i engleski verziju. Zašto?

- Engleski tekst pišem jer se želim okušati na inozemnom tržištu. Hrvatska verzija je tu jer želim i na naše tržište donijeti nešto novo i drugačije. Pjesme su lijepe, ali znam da nisu tipične pjesme koje će se vrtjeti na našim radio postajama. Ne odustajem od svoje ideje da budem drugačija, ali sam mišljenja da će prije netko prepoznati moj rad vani nego u Hrvatskoj. Kriterije sam postavila visoko, htjela sam da moja glazba bude drukčija i originalnija i nadam se da sam u tome i uspjela.

O čemu govori nova pjesma?

- Pjesmu sam napisala pred ljeto, glazbu u jednom dahu, a zatim engleski tekst. Htjela sam prikazati luckastu djevojku, koja i sama zna da nije nikakav uzor i koja se obraća momku koji je lud za njom i pokušava u njoj pronaći neku vrlinu. Hrvatsku verziju teksta napisala je mama Vjekoslava, uz zadane okvire da tematika bude slična engleskoj varijanti. Općenito, sklona sam pisati riječi pjesama na stranom jeziku jer mi na hrvatskom sve zvuči prebanalno. Zato sam zamolila mamu da mi napiše tekst za 'Alisu' i novu pjesmu. Ona je talentirana za to da uvijek uspije pronaći neku neobičnu riječ.

Kakve planove imaš za inozemnu karijeru?

- Plan je početkom iduće godine otići u London i napraviti nekoliko nastupa. Odlučila sam na početku izdati pjesme u engleskoj i hrvatskoj verziji, ali nisam sigurna zbunjujem li tako slušatelje. Znam da se engleska verzija neće slušati u Hrvatskoj, a naporno je raditi odjednom na dvije pjesme i dva spota. Mislim da se moram opredijeliti i odlučiti se za jedan korak jer ovako radim dupli posao. Nakon što sam mjesecima tražila zvuk i nisam bila u potpunosti zadovoljna, prvi put sam zamolila tatu za pomoć. Inače, sve radim sama i ne želim da mi se itko petlja. Obitelj mi daje savjete, a na meni je hoću li ih prihvatiti. Sve što je rekao imalo je smisla i poslušala sam ga. Tako da sam u konačnici promijenila i spot kojeg sam snimila.

Koliko su ti važni spotovi?

- Veoma, uvijek nastojim spojiti vizualno s onim što slušatelj čuje. Ponekad tekstove pišem po ideji koju sam dobila za spot. U slobodno vrijeme volim snimati parodije i videa. Tako da mi je važno da je cijeli koncept jedno umjetničko djelo.

Kako izgleda život u glazbenoj obitelji?

- Vodimo sasvim normalan život kao i većina ljudi, radimo, družimo se, kuhamo, jedemo, zezamo se... Samo što je jedina tematika u obitelji Huljić glazba jer svi radimo na sto različitih strana i projekata. Toliko je stilova na kojima radimo: od klasike, pop glazbe pa sve do kazališnih predstava. Kada netko završi pjesmu onda je pusti i pita za mišljenje. Bude tu smiješnih situacija jer se rijetko složimo oko mišljenja, jednome se svidi, a drugome ne. Kada nešto napravim brat je prvi kojem pošaljem, a tako i on meni. Nama kući nikad nije dosadno, uz puno posla dolazi puno zanimljivih i zabavnih trenutaka. Uz to sve učimo jedni od drugih jako puno. Funkcioniramo kao velika radionica.

Tko vodi glavnu riječ u kući?

- Mama u našem domu drži sva četiri kantuna, odlično balansira privatni i poslovni život. Međutim, tata vodi glavnu riječ kada je u pitanju glazba, a mislim da ima i pravo na to. Ipak je cijeli život u nečemu što brat i ja tek počinjemo. Kako sam jedina u obitelji klasično obrazovan skladatelj, uvijek se šalim kako sam u pravu, ali to u praksi nije tako. Iskustvo je najvažnije u ovom poslu, diploma ne znači puno, a osjećaj za glazbu ne možeš dobiti završenim fakultetom već uz puno rada. Ponekad mi teoretsko znanje i smeta, pogotovo kada kršim neka pravila. Tu vidim koliko su oni opušteniji od mene. Paul McCartney nikada nije znao note pa sam u neku ruku i na njega ljubomorna, ha, ha. 

Je li nekada obiteljska zafrkancija izašla u nekom tekstu ili knjizi? 

- Da, sve mamine knjige inspirirane su njoj bliskim ljudima. Sve što čuje ostaje u njenoj memoriji, a dosta toga izađe i u pjesmama. Tako da treba paziti što pričamo jedni ispred drugih, ha, ha. 

Obitelj Huljić najčešće vezuje uz zabavnu glazbu, ali zapravo radite na toliko projekata koji s tim nemaju veze. 

- Istina. Uvijek se sjetim koliko je tata naporno radio na pripremi za koncert na Tomislavcu. Mislim da od srednje škole nije toliko vježbao klavir. Uživao je i čini mi se da se sve više okreće klasici. Kod mene je obrnuto, prvo sam bila teški klasičar, a otkako sam završila fakultet okrenula sam se dječjim predstavama i pop glazbi. Tata se vraća klasici, a ja krećem u pop, ha, ha. S vremenom dolazi do zamora materijala i onda okreneš ploču. 

U kojem trenutku si se odlučila okrenuti solo karijeri?

- Cijeli život pišem pjesme i nikada nisam maštala da ću ih sama otpjevati. Dugo sam to potiskivala, zapravo me opterećivalo što me svi doživljavaju kao kćer Vjekoslave i Tonča. Nije mi se dalo slušati kako me tata gura, a zapravo je bilo suprotno i molio me da ne pjevam. Njemu je najgore to što se Ivan i ja bavimo glazbom, a kako je brat završio pravni fakultet, tata ga moli da se toga uhvati. Dobar je u tome, ali je skroz u glazbi. Tata je opterećen jer zna da što god napravimo sami opet će biti pod nekim povećalom. Bojao se reakcija i podbadanja. Ne zato što je njemu stalo do nečijih komentara, nego zato što se postavio zaštitnički i htio nas je poštedjeti takvih situacija. No, po tome ni ja ni brat ne bismo trebali raditi ništa u životu i nikad ne pokušati ništa iz straha od negativnih komentara. Cijeli sam se život opterećivala time, no više me stvarno nije briga. Došla sam do neke granice i jednostavno se prestala brinuti. Time se bavim i to jesam i ne planiram se skrivati. Valjda je to i stvar odrastanja.

Smatraš li da će ti biti teže što dolaziš iz poznate obitelji? 

- Mislim da se većina djece poznatih roditelja uvijek morala duplo dokazivati zbog etikete koju nose. Međutim, shvatila sam da se ne trebam nikome dokazivati već želim realizirati pjesme koje već dugo čuče u meni. Veliki sam radnik, zato sam krenula u solo vode, a na inozemnom tržištu prezime mi ništa ne znači. Zato sam odlučila uzeti samo ime te tako ispod mojih pjesama stoji samo Hana.

Ništa, preostaje ti samo da se udaš, ha, ha...

- Da, ha, ha... Ako uspijem na inozemnom tržištu već sam smislila koncept i ime koje ću plasirati. Plan mi je da sjedim uz klavir i sebe pratim dok pjevam, a ime će biti 'HanaWho?'. Čini mi se kao fora, dok ću u Hrvatskoj uvijek biti Hana Huljić. Znam da nije lako izgraditi karijeru, ali neću se obeshrabriti. Tko ne pokuša nikad neće znati je li mogao uspjeti. 

Imaš li u vidu već neke iduće pjesme?

- Prvo sam htjela istupiti kao kantautorica, a vjerujem da će još biti vremena za to da pjevam i stvari koje mi napišu drugi. Tako već imam dvije gotove pjesme. Jednu su napisali moji roditelji pa je ne planiram još izdati, a druga je nastala na turneji u suradnji s Englezom iz benda. 

Što na nove pjesme kaže Domenica, jedna od tvojih dugogodišnjih prijateljica?

- Uvijek kada nešto napišem prvo pustim njoj jer znam da će se ona oduševiti, dok ću kući moguće dobiti kritiku. Ne volim odmah slušati što trebam popraviti, tako da je ljepše čuti ohrabrujuće riječi, ha, ha. Poseban mi je gušt pustiti joj dječje pjesme koje napravim jer smo nas dvije još uvijek kao dvije curice. Lijepo je imati takvog prijatelja.

Družiš li se s još nekim kolegom s estrade?

- Meni estrada nije pojam kao i drugima, odrasla sam uz te ljude i ne doživljavam ih pod tim nazivom. Oni su za mene obični ljudi. Najviše se družim s Petrom Grašom, obiteljski smo jako povezani i on je netko koga od malena gledam u svojoj kući.

Upravo si s Petrom izvela i pjesmu 'Srce za vodiča'...

- Pjesma je bila za mjuzikl 'Pacijenti', a kako tata Petru uvijek odsvira neke nove stvari, pokazao mu je 'Srce za vodiča'. Bio je oduševljen te je idućeg dana pitao tatu da on to otpjeva. Kako je pjesma u originalu duet, Petar me pitao da budem gostujući vokal i otpjevam visoke dionice. Bila mi je čast, tko ne bi bio sretan da mu Grašo tako nešto ponudi, ha, ha. Do tada sam mu pjevala prateće vokale s prijateljicama, a ovo je bilo nešto konkretnije.

U čemu najviše uživaš u glazbi?

- Ovisi o fazama, ali mi je najveći gušt kada sam zadovoljna potpuno s onim što radim. Kod klasike mi je jedan od najsretnijih trenutaka bio kada sam uživo čula svoj gudački kvartet koji je do tada bio samo u mojoj glavi. Nastupanja na pozornici su mi najstresnija, ali se želim ohrabriti da mi bude gušt kao kada pjevam kući za klavirom. Cilj mi je prenijeti taj gušt izvan kuće, a za to treba vremena i nastupa.

Čime bi se bavila da nisi u glazbi?

- Kreativna sam u svemu pa takve stvari volim raditi u slobodno vrijeme. Tako sam završila tečaj šivanja jer mi je želja bila naučiti šivati na mašini. Volim snimati i videa. Snašla bih se i u drugim poslovima samo da nije neka ekonomija ili rad u nekim monotonim sredinama. Zapravo bi se dobro snašla u svemu što je kreativan rad. Vjerojatno bih se zaposlila kao šalturica, a s vremenom bih vjerojatno izmislila neki svoj brend. 

U jednom intervju pročitala sam da se voliš družiti s bakom... 

- Obožavam druženja s bakom Ivom, čak je bila sa mnom na koncertu Roda Stewarta. Napunila je 80 godina i bila joj je želja za rođendan da ide na koncert Toma Jonesa. Nažalost, bila sam na putu i nisam joj mogla ispuniti želju. Voljela bih u njenim godinama biti puna života, baš kao što je ona. Ona je moj uzor.