NEDJELJNA ĆAKULA Ivan Baranović: Ujutro sam farmaceut i klaun-doktor, popodne radijski voditelj, a navečer glumac

Rijetko tko se može pohvaliti s dvije diplome u ruci, pogotovo ako ne dolaze iz sličnih područja. Magistar farmacije Ivan Baranović na scenu Umjetničke akademije u Splitu prije dvije godine postavio je diplomsku predstavu 'Roko i Cicibela' te je Smojinim komadom stekao titulu magistra glume. Do današnjeg dana spomenutu predstavu je odigrao 45 puta, a pogledala je publika diljem dalmatinskih gradova. Ivan je u nedjeljnoj ćakuli otkrio kako se kao farmaceut našao u glumačkim vodama, u eteru Radio Dalmacije te u ulozi kalun-doktora. 

- Nakon srednje škole u dubini duše nisam bio dovoljno zreo da znam čime se želim baviti. S obzirom na to da sam bio odličan učenik, a moji roditelji farmaceuti, logičan slijed je bio nastaviti njihovim stopama. Trenirao sam košarku, a s glumom sam koketirao u društvu kroz viceve i zafrkanciju pa su mi svi govorili da trebam nastaviti u tom smjeru. Uvijek sam bio svestran pa nisam imao jedan prioritet. Međutim, prevagnula je farmacija jer mi se činilo da mi taj odabir daje neku situiranost. 

Što se dogodilo nakon što si dobio diplomu iz farmacije, pa si se odlučio upisati još jedan fakultet?

- Treću godinu studija farmacije nastavio sam u Zagrebu. Kada sam došao živjeti u drugi grad počeo sam se razmišljati je li to ono čime se želim baviti u životu. Dolazak u metropolu bila je velika promjena za mene i shvatio sam da u životu želim raditi ono u čemu guštam. Kroz tu misao u meni se probudio neki glumački nerv i sve više je dolazio do izražaja. Prekinuo sam trenirati košarku i ta društvena komponenta mi je nedostajala. Na četvrtoj godini vidio sam da ispite dajem u roku i pomislio sam zašto ne bih probao upisati glumu. Roditelji su me u tome podržali misleći da ću me ta ideja proći, ha, ha. Diplomirao sam u roku i nisam odustao od pomisli da upišem drugi fakultet.

Upisao si glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Kako se bilo vratiti u studentske klupe? 

- Pokušao sam se upisati u Zagrebu i nisam uspio, pa sam iduće godine upisao splitsku akademiju. U jednu ruku bilo se teško vratiti u studentske klupe, ali i nije. Oduvijek sam volio 'hraniti' dijete u sebi, a moji vršnjaci su tada već ulazili u neke uniforme. Gluma je drugačiji fakultet od farmacije, učiš se zakonitostima igre što mi je nakon pet godina znanstvenog svijeta odgovaralo. Osjećao sam se osvježeno i na neki način kao na terapiji.

Bi li i drugima u sličnoj dilemi preporučio da upišu još jedan fakultet?

- Uvijek bih savjetovao svima da biraju srcem. Poznajem puno ljudi koji su napravili što i ja, a znam isto tako da nitko nije požalio. Mišljenja sam i da prvo treba završiti nešto što započneš jer ti to nudi mogućnost da kasnije biraš što želiš.

Već si na trećoj godini fakulteta ostvario prve uloge...

- Imao sam tu sreću da sam vrlo rano počeo dobivati uloge. Tako su neke od prvih predstava bile 'Ljuljačka za dvoje', 'Čudo u Poskokovoj Dragi', 'Splitski akvarel', 'Moj prijatelj Mačkodlak', kao i one na Splitskom ljetu 'Mletački trgovac', 'Aziz', 'Orestija'...

Međutim, napravio si 'čudo' s vlastitom diplomskom predstavom 'Roko i Cicibela' koja je obišla na desetke mjesta diljem Hrvatske...

- U dvije godine predstavu sam odigrao 45 puta. Prva Cicibela bila je Monika Vuco Carev koju je za vrijeme porodiljnog zamijenila Katarina Romac. Danas se njih dvije izmjenjuju kako im druge obveze dopuštaju. Kako sam imao veliku želju da projekt uspije, s vremenom se naš tim proširio. Tako je za scenografiju bila odgovorna Latica Zajmović, za osmišljavanje kostima Ana Marin, Miho Dolina je oblikovao svjetlo i ton, dok je plakat izradio Bruno Dubravec. Naravno, zahvaljujući donacijama mojih farmaceuta mogli smo krenuti ambicioznije u sve to pa im se ovaj put zahvaljujem. Velike zahvale idu i mom mentoru Milanu Štrljiću koji je od početka bio uz nas. Stoga ovaj moj diplomski nije bio samo diplomski iz glume nego i iz produkcije koju, naravno, smatram skoro pa jednako bitnom za uspjeh neke predstave kao i samu glumačku vještinu. 

Je li to rekord splitske akademije u broju odigranih predstava kada je riječ o diplomskoj izvedbi?

- Mislim da nitko tko je bio nezavisan kao mi nije odigrao ovoliki broj predstava. Naime, profesor Štrljić nas je savjetovao da osnujemo umjetničku organizaciju i to sam napravio. Od tada nastupamo pod 'Ritam igre', a uz dvije spomenute kolegice članice organizacije su Aneta Gotovac i Đana Krvavica. Kada osnuješ organizaciju brineš o svemu da predstava ima svoj životni vijek, što uključuje puno rada prije i poslije onoga što gledatelj vidi na sceni. Zahvalio bih se i Feđi Klariću i Nataši Smoje Krželj koji su pomogli da priča Roka i Cicibele zaživi. 

Često čujemo kako se umjetnicima teško zaposliti nakon akademije...

- Upravo iz tih razloga i potrebe da nastupamo pokrenuli smo organizaciju. Mišljenja sam da sam puno više naučio igrajući i producirajući ovu predstavu nego sve predstave koje sam odigrao za HNK, GKM, PlayDramu... Možda se mnogi ne bi složili sa mnom, ali kada si 'sam svoj majstor' naučiš puno više cijeniti sve ljude oko kazališta. Cijeniš ih i ranije, ali iz pristojnosti. Da bi napravili jednu predstavu morate raditi desetke poslova koje nećete raditi kada sudjelujete u projektima velikih kazališnih kuća kao glumci. Primjerice, nosio sam brod koji je dio scene na vrh tvrđave Kamičak u Sinju. Zaključak je da mladi umjetnici čekajući na prave prilike gube volju i često se ne ostvare u potpunosti. Tek jedan posto njih će imati sreće u nacionalnim kazališnim kućama ostvariti velike uloge, ali ni to ne garantira potpuno zadovoljstvo. Ovako imaju prigodu sami stvoriti prostor za rad, okušati svoje sposobnosti i u konačnici se baviti onim što vole. 

Predstavom ste obišli brojna dalmatinska mjesta. Koji su planovi?

- Od Ploča, Gradaca, Trpnja, Pelješca, Zadra, Sukošana, Bibinja, Pašmana, Dugog otoka, Imotskog, Brača, Hvara, Sinja, proputovali smo Dalmaciju. Plan nam je nastaviti dalje, ova predstava ima budućnost i sada nam je u cilju posjetiti unutrašnjost Hrvatske. Cilj nam je širiti splitsku kulturu, a Smoje je jedan od najvećih autora iz našeg podneblja. Zašto ne bi ova predstava obišla Zagreb, Slavoniju, BiH, Srbiju i širila splitsku riječ i kulturu? 

Sam si spomenuo da si svestran. Tako si i prije dvije godine postao član splitskog tima 'Crvenih nosova klaunova-doktora'. Kako je došlo do te suradnje?

- Prije nego što sam diplomirao, prijavio sam se na audiciju za klaun-doktora. Priča me podsjetila na film 'Patch Adams' u kojem komičar Robin Williams glumi doktora. Meni se to učinilo kako sjajno objedinjuje dvije na prvi pogled oprečne struke, a zapravo toliko povezane. Tu sam pronašao i dio svoje životne priče, povezanost između dvije struke one zdravstvene i one glumca. Laički rečeno radi se o performingu koja uključuje pjevanje, ples, glumu za terapeutske svrhe. Prošao sam audiciju u kojoj je sudjelovao veliki broj talentiranih ljudi i shvatio sam o kakvom ozbiljnom projektu je riječ. Priča je počela prije dvadesetak godina u Beču i proširila se diljem europskih zemalja i u Palestinu. Misija, motivacija i nagrada Crvenih nosova klaun-doktora je donijeti osmijeh i životnu radost tamo gdje su prisutni tuga, strah i bol. Mi u Crvenim nosovima, kroz provedbu naših redovitih i posebnih programa za djecu u bolnicama i starije osobe u domovima, pružamo psihosocijalnu podršku bolesnima i nemoćnima, pomoću humora i životne radosti.

Gdje najčešće donosite radost?

- U skladu s misijom Crvenih nosova, dolazimo na dječje odjele bolnica diljem Hrvatske i u domove za starije i nemoćne. Našim umjetničkim izričajem unosimo veselje i radost djeci i njihovim roditeljima te starijim osobama na stacionarnim odjelima domova. U vizitama vidimo svašta, nekad nam ne bude lako jer smo suočeni s teškim sudbinama ljudi. Naš je zadatak da zabrinutost, brigu, tugu i strah transformiramo buđenjem životne radosti u osobama koje posjećujemo te ih na taj način osnažujemo za nastavak borbe s teškim okolnostima u kojima se trenutno nalaze. I meni uloga klaun-doktora dođe kao terapija jer nakon svake vizite više cijenim male stvari i više uživam u svakom lijepom trenutku u životu.

Koliko vas je u splitskom timu i tko su tvoji kolege?

- Splitski tim čine klaun-doktorica i koordinatorica za grad Split i Dalmaciju Mirta Lučin - doktorica Iskrica, Darko Pejković - doktor Nadjimir Dobrić, Ivana Giove Župa - doktorica Cmok, Dajana Džafo - doktorica Danica sa Skalica i moja malenkost.

Kakva je tvoja uloga i vježbate li svoje zadatke prije vizite?

- Klaun-doktori su umjetnici, posebno educirani za rad s bolesnom djecom, starijim i nemoćnim osobama te s djecom i mladima s teškoćama u razvoju. Crveni nosevi su dio međunarodne organizacije Red Noses International, tako da naša priprema za teške uvjete nikada ne prestaje. Pohađamo radionice u Beču u International School of Humor, kao i u Zagrebu i Fužinama gdje dolaze velika imena klaunovskog teatra i drže radionice kojima se osnažujemo za odlaske u bolnice i domove. Odrastao sam i zaljubio se u glumu zbog komedija kao što su Monty Python, Audicija, Top lista nadrealista... Kada si bolje upoznat, shvatiš da se humor ne događa spontano već se temelji na nekim zakonitostima. Imaš slepstik, geg, mimu, nešto što smo već na akademiji radili, a sve te tehnike sam dublje istraživao upravo na spomenutim radionicama. Tamo smo zaključili kako bi za moj klaunovski lik bilo najbolje kada bi pronašao neku oprečnost od svoje stvarne osobnosti, tako sam došao do svoje uloge Primarijus Macho Fantastico.

Kakav je osjećaj raditi u toj ulozi?

- Klaun-doktorski poziv više je od posla i više je od hobija. Zato hvala svim donatorima koji neprestano pomažu kako bi se ova priča odvijala u Hrvatskoj i to u 14 bolnica i 5 domova za starije. U redovnom dječjem program, klaunovi nastupaju u paru, a glavni rekviziti svake vizite su humor, igra i emocija. Kada izmamimo osmijeh na licu to je najljepši poklon koji možemo dobiti. Kada vam plješću na pozornici drago vam je, ali nemjerljivije je kada dobijete osmijeh djeteta u bolnici. Pljesak i osmijeh bolesne djece i ljudi starije životne dobi oslobađa stresa njih, ali i mene. Vrlo brzo sam shvatio kako je najbolji oblik terapeutskog teatra klaunovski jer najviše korespondira s publikom. Klaun uvijek osluškuje svoju publiku i daje emociju.

Od nedavno si i na Radio Dalmaciji u ulozi voditelja. Kako si se pak našao u medijskom poslu?

- Za mene je radio uvijek bio medij koji u sebi ima neku toplinu. S druge strane sam kao nepopravljivi romantik u filmu Stublićevih stihova 'kad bi bio radio antena, slao bih dobre vibracije'. Prošao sam audiciju za posao na Radio Dalmaciji. Potom sam prošao obuku, a mentor mi je bio Siniša Garbin. Kada sam došao u studio prvi put, mislio sam da ne mogu pohvatati sve, ispred mene su stajala tri ekrana, pult s kanalima, a uz sve to trebalo je nešto i pričati. Sina je bio strpljiv i polako smo učili. Kasnije sam ušao sam u studio i počeo raditi svoje smjene. Danas mogu reći da je puno bolje, opušteniji sam i guštam u studiju. Čast mi je što imam priliku biti dio medija koji je nedavno proslavio 24. rođendan i na kojem rade jedna od najomiljenijih radijskih glasova.

Koji su tvoji zadaci?

- Radijski DJ je spona između informative i zabave, a uvijek se trudim prenijeti slušateljima najnovije informacije koje reporteri donose s terena, a s druge strane dobro ih zabaviti. Volim tople ljudske priče, ali njih je najteže pronaći.

Jedno vrijeme vratio si se u farmaceutske vode. Kako sve stigneš?

- Kao što sam rekao, drago mi je što sam završio oba fakulteta da u životu mogu birati čime se želim baviti. Tako sam odlučio odraditi nekoliko mjeseci kao predstavnik preprata za dojilje. Posao je bio honoraran i obilazio sam ljekarne koje su bile zainteresirane za proizvod. Mislim da su na prvi pogled svi poslovi koje obavljam oprečni, ali su u suštini jako slični. Imam osjećaj da je sportski gen kojeg nosim u sebi zaslužan da uvijek tražim neke nove izazove i pobjede. 

Jesi li još u sportu? 

- Da, ali rekreativno. Imamo udrugu Adriatic Basket i igramo divlju gradsku Pro M ligu. U zadnje vrijeme organiziramo turnire u 3x3 street košarci, a iz naše grupe istaknuo bih tim Statisti koji su reprezentativci Hrvatske u street košarci. Oni su svi moja ekipa iz djetinjstva koja mi je uvijek pomagala u teškim trenucima i ovim putem im se zahvaljujem. Nadam se da će i neka nova djeca imati ekipu kao ja, onu na ulici s kojom će igrati košarku, nogomet... Sport je bitna stvar jer te čini fizički i psihički boljom osobom. 

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

- Ujutro sam farmaceut i klaun-doktor, popodne radijski voditelj, a navečer glumac. Bilo je dana kada su sve obveze bili zgusnute u rasporedu, ali dobra organizacija je ključ svega. Tu uskaču svi u pomoć, a najviše moji roditelji. Moram priznati da poznajem puno svestranih ljudi, a svima je zajedničko da uživaju u onome što rade. Ne želim raditi nešto što ne volim, sve je za mene igra i to me gura naprijed. Razvijam se na različitim poljima i vrijeme će pokazati koje će prevagnuti. 

Neki se žale da posla nema, a kod tebe je suprotno. Koja je tvoja tajna? 

- Nema tajne, samo nisam osoba koja kod kuće čeka da je posao nađe. Znam da stanje u državi nije bajno, rad je podcijenjen, ali svatko od nas može biti svoj Forrest Gump. Ne smijemo dozvoliti da nas negativa, depresija ili bilo koji oblik negativne energije obuzme. Smatram da bi mladi općenito trebali biti aktivniji i da ne bi trebali čekati da neko rješenje padne s neba. Uostalom, ako pokušaš nešto uraditi nemaš za čim žaliti poslije.