NEDJELJNA ĆAKULA Jadran Marinković: U 40 godina sam odradio 7000 emisija, a slušatelji će me zaboraviti nakon što se nekoliko dana ne javim u eteru

Dugogodišnji novinar HRT Radija Split i jedan od urednika kultne emisije 'Pomorska večer' Jadran Marinković uskoro će u mirovinu nakon 40 godina u novinarstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a unatoč tomu strast prema poslu još nije prestala.

- Motivacija je uvijek tu, radio je čudna igračka od koje se ne možeš odvojiti. Kad jednom počneš s ljudima pričati, kada čuješ njihove probleme i što ih sve tišti, ne možeš tek tako izgubiti motivaciju. Brzo su prošle godine i ne mogu vjerovati da idem u mirovinu u prosincu.

Znate li približnu brojku emisija koju ste napravili tijekom svog radnog vijeka?

- Jedan dan sam sjeo i pokušao izračunati koliko sam emisija napravio, ne računajući izvještaje i priloge. U 40 godina provedenih na radiju odradio sam oko 7000 emisija, od emisije 'Kompas mladosti', 'Treće poluvrijeme', 'Akcija-reakcija', 'Sridom u sridu', 'Četvrtkom u četvrtu', 'Točno u podne', 'Četrtkom zajedno', 'Tisuću bisera'... Sve te emisije su bile uživo i u svakoj od njih sam guštao kao i dan danas.

Što je ključ uživanja u Vašem slučaju?

- Raditi ono što volite uz dobru ekipu na poslu. Tim tehničara i glazbenih urednika je ključ emisije uz novinara. Ja sam to na svom poslu imam i sretan sam što je tako.

Vratimo se četiri desetljeća unatrag i ispričajte nam kako je sve to započelo...

- Nisam imao nikakav afinitet prema novinarstvu u koje sam dospio sasvim slučajno. Završio sam Pomorsku školu, onda sam kao kadet navigavao godinu dana bez pauze. Potom sam upisao Višu pomorsku, a na drugoj godini studija pokojni otac, koji je bio novinar, mi je rekao da Pezzi traži nekoga za sportsku redakciju. Volio sam sport, igrao sam stolni tenis i košarku, pa sam odlučio prihvatiti poziv. Pezzi je tražio da prvih šest mjeseci samo pišem vijesti, tako je i bilo, a nakon nekog vremena sam iz sportske rubrike otišao u emisiju za mlade. Potom je uslijedila vojska, a po izlasku sam radio u press službi Mediteranskih igara. Na Radio Split sam primljen 1980. godine i tako je sve započelo.

U početku ste radili na emisiji 'Akcija-reakcija'. Što je građane Splita tada tištilo?

- 'Akcija reakcija' je bila hit. Sjećam se kako smo kolega Bruno Stivičević i ja odlučili otvoriti telefon za sve slušatelje i to se pokazalo kako pun pogodak. Splićane je 80-ih mučila čistoća, bacanje škovaca s viših katova zgrada, onda problemi oko dodjele stanova u poduzećima, radna prava, promet, autobusi, rate za struju... Skoro svi isti problemi kao i danas, samo u nekom drugom vremenu.

Znači da se ništa nije promijenilo u odnosu na danas?

- Problemi su ostali isti, samo što su direktori i ostali nadležni bili na raspolaganju doći u studio, odgovarati na pitanja i probati riješiti probleme. Danas kada ih zoveš, to ide preko raznih službi, od glasnogovornika, tajnika, a najčešće trebaš poslati pitanja mailom. Radio je živ i trebaš čovjeka u studiju koji odgovara na pitanja slušatelja jer za njih to i radiš.

Pomorsko iskustvo i radijski posao povezali ste u 'Pomorskoj večeri'. Koliko dugo ste u toj emisiji?

- Kada si kadet na brodu ti si smetlar, odnosno radiš sve što treba, tučeš ruzinu, čistiš, a sve kako bi naučio više i postao časnik. Pomogla mi je navigacija, tu sam naučio sve važne stvari u životu i da nema zabušavanja. Tko zakasni na ručak, nema ručka, sa svima moraš biti kolega i prijatelj. To mi je omogućilo razumijevanje problematike posla o kojem ću kasnije izvještavati preko tri desetljeća. Spojio sam svoje dvije ljubavi i u 'Pomorskoj večeri', proveo 35 godina kao urednik.

Istraživačko novinarstvo treba se bazirati na 'malim' temama

Posao pomoraca znatno se promijenio. A novinarski?

- Puno su se promijenila oba posla, prije si na brodu naporno radio, ali si svoje slobodno vrijeme mogao iskoristiti za druženje, pjevanje, kartanje, a danas je puno manje ljudi na brodu i sve je užurbanije. U medijima je slično, prenosimo protokol, priopćenja, presice, na štetu stvarnih životnih problema.

Poruka mladim kolegama...

- Istraživačko novinarstvo treba se bazirati na 'malim' temama koje se tiču običnih građana, a ne na aferama. Recimo, jednom sam bio na presici gdje je tema bila komunalne prirode, a kolege novinari su govornika rešetali pitanjima s kim je bio na ručku, koga je zaposlio i onaj početni problem je ostao neodgovoren. Slušajte ljude što ih tišti, radite prave priče, a ne senzacije. Nedostaje i lijepih pozitivnih priča koji će drugima biti inspiracija.

Što hrvatske pomorce najviše tišti?

- Prije dva dana konačno je došlo do izmjene pomorskog zakonika i nadamo se da će ga na jesen Sabor izglasati. Muči ih što moraju prijaviti porez bez obzira jesu li ispunili kvotu od 183 dana na brodu. Mnogima nisu priznali bolovanja, školovanja, a još jedan apsurd je što čovjek koji ode u mirovinu u lipnju nije ispunio spomenutu kvotu i mora platiti porez, a kako će ga platiti kada nije mogao nikako to ostvariti. Isto je i ako umre, onda nasljednicima dođe naplata poreza. Ukratko, bilo je puno birokratskih nejasnoća koje će se sada novim zakonom promijeniti. Problem je bio i oko beneficiranog radnog staža, tu smo imali veliku akciju. Bio sam ljut jer je pokazivač prometnih znakova na željeznici imao beneficirani radni staž, a pomorac nije. Uvijek sam bio na strani pomoraca i bit ću. Finta 'oni dobro zarađuju pa ih treba oderati' mi se gadi. Neka probaju svi kratko biti pomorci pa ću ih pitati što misle. To je kruh s devet kora bez obzira na sve te dolare i eure koje zarade.

Dobili ste brojna priznanja i nagrade za svoj rad. Jesu li Vam one bila motivacija za rad?

- Nisu bile motiv, ali ih je bilo lijepo primiti kao svojevrsnu potvrdu za rad. Nagrađivani smo za promicanje pomorske kulture, dobili smo nagradu i za humanost, zatim za promicanje ljudskih prava, a zadnja koju smo primili je Večernjakova ruža koja mi je omiljena, iako sam ranije dobio dvije nagrade za životno djelo, jednu od Slobodne Dalmacije, a drugu od HRT-a.

Je li Vam žao što odlazite u mirovinu?

- Ako Uprava odobri da ostanem još dvije godine, bit će mi drago. Volio bih ostati u 'Pomorskoj večeri' da držim razinu da su pomorci iznad svega, da su bitni i važni, a ne na nekoj margini društva. Nedostajat će mi mikrofon i konverzacija s čitateljima. Toliko ih dobro poznajem. Recimo, kada je kišno jutro bolje je samo pustiti laganu glazbu, nego pričati o 'teškim' temama, ako je sunce onda im pripremim veselu muziku. Ako je jugo onda je teško išta izabrati ha, ha... Mislim da će me slušatelji zaboraviti nakon što se ne javim nekoliko dana u eteru, ali to je normalan put. Znam da ću otići u mirovinu znajući da sam pošteno radio sve te godine.

Čime ste se u poslu vodili?

- Kada sam krenuo raditi s Brunom Stivičevićem emisiju 'Akcija-reakcija' imali smo moto 'Otvoreno, hrabro i pošteno'. Time sam se vodio, ako ti se netko javi za neki problem trebaš ga pokušati riješiti. Danas radim emisiju 'Sridom u sridu' koju ima rubriku 'Auspuh' i tu saznam milijardu i jedan problem. Nema što ljude ne muči. Uređenja ulica, parkova, problemi s administracijom, susjedima, životinjama... Mislim da smo brojnima pomogli. Drugo, nikada nisam imao problem i sram učiti od boljih. Obožavao sam slušati i 'kopirati' bolje, kao što su Vojo Šiljak i Mario Mihaljević.

Beton i Pelješac

Možete li se sjetiti nekih konkretnih priča u kojima ste pomogli slušateljima?

- Recimo, zove čovjek iz Krušvara i kaže da mu je struja umjesto 220 duplo manje voltaže te da mu se svako drugi dan pokvari televizija, mašina ili neki drugi uređaj. Otišli smo gore, uvjerili se, zatim nazvali nadležne službe i pomogli mu riješiti problem. Prije par dana gostovao je čovjek iz 'Parkova i nasada' u emisiji, otvorili smo telefon za slušatelje, u pet minuta smo dobili desetke upita i problemi su se riješili. To je ta moć radija, nema cenzure i brzo reagira. Ima jedna anegdota kada sam uživo u emisiji pričao s jednim gradonačelnikom, on se krenuo svađati sa slušateljima. Digao sam jačinu muzike i šapnuo mu neka zapiše problem na papir, a ne da se prepire. Tako je i bilo, a kasnije je riješio problem koji je nastao. Eto, to je radio koji je na strani slušatelja i koji diše za njihove probleme.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Vezan sam za Pelješac, tamo je supruga ima masline i voćke, ja imam malu barku, parangal, vrše i to su gušti koje vam nitko ne može platiti. More, sunce, galebovi i udica koja trza. To mi je najveće opuštanje koje mi napuni baterije za povratak na beton i sojino ulje iz restorana... Veći dio mirovine vjerujem da ću provesti na Pelješcu uz more.