NEDJELJNA ĆAKULA Josipa Lujanović: Kroz Vruću čokoladu je u 25 godina prošlo na tisuće djece, a muškarci koji znaju plesati su face!

Fotogalerija (12)

Plesni klub Vruća čokolada na splitskoj plesnoj sceni već je 25 godina. Četvrt stoljeća ispričati u jednom razgovoru težak je zadatak za Josipu Lujanović, koreografkinju i voditeljicu splitske plesne skupine. Započela je još kao curica s Lepom Smoje u KUD-u Mozaik, a nastavila u Vrućoj čokoladi, koju je prije 25 godina osnovala njezina majka Vjeročka.

- Mislim da su svi splitski plesači krenuli svoje prve plesne korake u Mozaiku. Tada je to bila aktualna umjetnička skupina gdje se osim plesom moglo baviti glazbom, pjevanjem i sličnim umjetničkim granama. To su bili moji početci, nakon toga krenula sam na balet u tadašnje Titove mornare, današnji GKM. Potom u baletni studio Hrvatske glazbene mladeži. Uz to, moja mama Vjeročka odigrala je veliku ulogu jer je prenijela svoju ljubav na mene, ali ne na onaj ambiciozan način kao što roditelji ponekad znaju forsirati. U ranom djetinjstvu vodila me je u kazalište tako da imam osjećaj da sam se rodila s tom ljubavi.

Kasnije u našem gradu niste imali mogućnost nastaviti dalje svoje obrazovanje u tom smjeru. Diplomirali ste pedagogiju i sociologiju...

- Moj životni plan je bio da jednoga dana preuzmem plesni klub. Išla sam u tom smjeru, ali nije bilo fakulteta niti akademije koja bi imala smjer plesne umjetnosti. Mogućnosti u to vrijeme nisu bile kao sada kada sve više mladih odlučuju ići u inozemstvo studirati. Izabrala sam varijantu koja je bila najprihvatljivija, a to je rad s djecom te pedagogija koja je to nudila. To mi svakako koristi u radu s djecom, a radim sa svim dobnim skupinama od četiri do 30 godina. U ovih 10 godina svoga rada stekla sam dosta iskustva u tom polju.

Niste stali samo na tome, završili ste brojne inozemne edukacije u plesnom polju...

- Da, četiri ljeta sam provela u New Yorku s kolegicom iz Zagreba gdje smo pohodile plesna usavršavanja. Edukacije su bile organizirane u poznatim studijima za ples. Tamo smo se upoznale s raznolikim vrstama plesa, te se usavršavale u nama bliskim poput jazz dancea i svih njegovih varijanti. To je jedno iskustvo koje je nemjerljivo s bilo čim u Hrvatskoj. Lijepo je znati da i vanka nije sve bajno, ali je i dalje na puno većoj razini nego kod nas. Ulažu puno i velika je konkurencija među plesačima što se odražava u kvaliteti. 

Vruća čokolada osnovana je prije 25 godina, kroz vaš plesni studio prošlo je na tisuće djece. Jesu li brzo prošle godine?

- Nismo ni svjesni koliko je djece prošlo kroz naš klub, pokušala sam brojati pa sam došla do brojke od par tisuća. Unazad sedam godina imamo i naš ogranak u školi Mejaši. Nastojimo se, uz nedostatak adekvatnog prostora, ipak proširiti i biti dostupniji. Nije nam lako, imamo prostor od 50 kvadrata, a često ne možemo realizirati sve što zamislimo. Prije 25 godina nije bio plan da budemo tako veliki. Krenuli smo u mojoj osnovnoj školi Pojišan, moja mama je pomagala učiteljici u plesnim zamislima i sve veći broj djece je bio zainteresiran. Proširilo se preko potreba škole, a nakon 25 godina mi smo i dalje tu. Danas ima jako puno klubova i super je što se svi bave različitim stilovima, rade na različite načine te ima mjesta za svih.

Česti ste gost gradskih manifestacija, humanitarnih koncerata...

- Nema manifestacije na kojoj nismo sudjelovali, što u gradu, a sada polako i šire. Rado nas pozivaju u Zagreb, Šibenik, Zadar, Požegu... Odgojila sam svoje plesače, a i sama sam tog stava da ne forsiramo velika natjecanja. Volim raditi plesne predstave, zapravo bih rekla 'kazališnije' educirati djecu. Smatram da su uz plesne korake, naši polaznici naučili ponašanju u kazalištu i na sceni te pristupanju predstavi koju radimo iz svih pogleda. 

Što vas najviše veseli u poslu, naravno, osim rada s djecom?

- Plesne predstave me ispunjuju jer su kreativan posao koji zahtjeva više mjesečni trud. Bude na desetke plesača uključenih u predstavu, kojima je potrebno osmisliti glumačke i režiserske momente. Trudim se, stalo mi je do toga i na kraju mislim da se to i prepozna. 

Plesnim predstavama obradili ste niz humorističnih, ali i edukativnih tema...

- Na kraju ispadne da neka moja podsvjesna životna iskustva i moje misli izađu kroz koreografije. Recimo, kada sam rodila prvo dijete, koje nije puno spavalo, dvije godine nakon toga je nastala koreografija 'Sinoć sam legla jutros' u kojoj plešemo s jastucima i sve radnje obavljamo u polusnu. Tako je moj život izgledao tih dvije godine majčinstva. Onda, moja ovisnost o slatkom i čokoladi se pokazala u predstavi 'Grijota' gdje jedemo čokoladne proizvode, udebljamo se te smo svejedno sretni. Zapravo stvaramo poruke koje nisu direktne, netko će shvatiti to kao šalu, a netko će pronaći dublje značenje.

Vaš sin Lovre išao je vašim stopama...

- Lovre već pleše, iako će tek sada napuniti četiri godine. Nemamo puno muških u klubu, ali se s njima jako ponosimo. Trenutačno imamo pet članova. Rijetkost je u Splitu vidjeti plesača u ovom stilu, u break danceu i hip hopu ih ima više. Najčešće u nekoj granici puberteta momci odustanu, što je donekle i razumljivo.

Razumljivo? Pa cure vole kada ih muškarci dok plešu ne gaze po novim cipelama...

- Upravo to, mogu samo imati prednost i biti face u društvu, ako su se okušali u plesu, imaju ritma i sluha.

Nalazite li u svom radu razumijevanje gradskih vlasti?

- Prije smo imali puno više potpore, odnosno sada je uopće nemamo od samoga Grada, ali imamo od Županije. Oni nam znaju iskazati povjerenje u nekim projektima, kao što je ovaj koji smo pripremili ovog vikenda za 25 godina postojanja. Sve je to u odnosu što se ulaže i zahtjeva pristojnu produkciju minimalno, ali smo sretni da dobijemo nešto. 

Možda će nova gradska vlast imati više sluha...

- Žao mi je što Grad nema više sluha da se hrpa gradskih prostora koje zjape prazne ne iskoriste i prenamjene za sferu umjetnosti. Ima dosta klubova i šteta je da neke dvorane nisu opremljene i dostupne klubovima za rad. Bilo bi lijepo kada imamo neku izvedbu da to možemo napraviti u plesnoj dvorani, a ne koncertnoj ili glumačkoj jer su nam ti prostori postali premali. HNK je pak hram kulture u koji je teško ući.

Neki bi na vašem mjestu u viskom stupnju trudnoće ležali kod kuće. Vi ste pak u Lori i pripremate proslavu godišnjice kluba...

- Meni je nezamislivo kada čujem ljude da im se ne ide raditi ili da ne vole posao koji rade. Ne znam taj osjećaj. Moj posao nije lagan, nije lako raditi s djecom, općenito i s ljudima. Volim što radim, sretna sam i vjerojatno sam u manjini u odnosu na ljude koji moraju nešto raditi kako bi si osigurali egzistenciju. Čak i u visokom stupnju trudnoće mi nije bila opcija prestati raditi jer mogu i navikli su se vidjeti me trudnu. U prvoj trudnoći sam radila do 14. lipnja, rodila sam dva dana nakon. Vjerojatno će tako biti i ovaj put. Roditelji su mi kazali kako je to dobro jer dajem dobar primjer svim mladim curama da drugo stanje ne mora značiti nepokretno stanje.

Sinoć je u Lori bila produkcija mlađih dobnih skupina. Što je večeras na rasporedu?

- Sinoć smo imali najmlađe koje je vodila moja dugogodišnja koreografkinja Rafaela Gotovac, tekst potpisuje Anđela Babić, a moja mama Vjeročka Jukić je radila kostimografiju. Podijelila je na tisuće kostima i točno zna koji je kostim za koje dijete. Danas nosi majicu na kojoj piše '70 mi je godina tek' i s tim je sve poručila. Danas imamo produkciju starijih skupina i predstavu 'Fight no more', to je nastalo kao moja potreba da se progovori o temi nasilja. Tema je teška, ali na kraju ponudimo jedno sretno rješenje, tako da mislim da nije zgorega šokirati publiku. Oni koji su predstavu vidjeli ostali su pozitivno šokirani, a roditelji su komentirali kako je to nešto što bi trebalo ići po školama jer je nasilje sveprisutno i na njega treba upozoriti na sve načine.

Koji su vam planovi?

- Nadamo se da ćemo još dugo raditi jer nam za sada ide jako dobro. Dok god imamo zadovoljnu djecu i roditelje koji nam vjeruju mi ćemo se boriti da im omogućimo i damo naše najbolje. Nagrade i priznanja je lijepo dobiti, ali djeca nam daju najveći osjećaj ponosa. Planovi su na jesen krenuti dalje, možda napraviti još jednu proslavu ove obljetnice. Izvukli bismo retrospektivu naših najuspješnijih koreografija gdje bismo pozvali goste prijatelje iz drugih plesnih klubova iz Hrvatske.