NEDJELJNA ĆAKULA Joško Bonaći: Ajmo uzeti taj Zlatni studio i konačno ga donijeti u Dalmaciju!

Joško Bonaći ušao je u drugi krug nominacija godišnje medijske nagrade Zlatni studio. Voditelj je nominiran u kategoriji Radijski glas godine, a stiže li nagrada u Dalmaciju doznat ćemo u izravnom televizijskom prijenosu na Hrvatskoj televiziji 6. ožujka u 20 sati. Ako i vi želite dati glas Bonaćiju, možete to učiniti u anketi Jutarnjeg lista. Naš kolega s Radio Dalmacije je u medijima od svoje 18. godine, a s nama je podijelio neke od najljepših trenutaka karijere.

- Upisao sam se u Tehničku školu, informatički smjer, jer su govorili kako je u toj branši budućnost. Međutim, matematika i tehnički predmeti za mene su bili 'špansko selo', dok sam društvene predmete obožavao. Shvatio sam da su za mene slova, a ne brojevi, te se prebacio u Ćiro Gamulin, smjer suradnik u sredstvima javnog informiranja. Idealna odluka iz više razloga. Kao prvo: došao sam među svoje jer me je novinarstvo uvijek privlačilo, a drugo: iz razreda koji je brojao 30 muških i dvije cure prešao sam u razred koji je imao samo tri muška. Novinarstvom sam se tako počeo baviti još u srednjoj školi kada sam počeo pisati za školski list.

Je li otac Tonći kao novinar imao prste u nekim odlukama?

- Uvijek je govorio da ne idem u novinarstvo jer je to težak posao. Ali jabuka ne pada daleko od stabla, govorile su mi profesorice u školi, kao i da ću jednoga dana biti bolji od oca. Kasnije sam upisao Pravni fakultet jer mi se nije išlo iz Splita. Dogurao sam do kraja prve godine kada sam počeo raditi za TV Marjan. I tako sam sve više bio na televiziji, a sve manje na fakultetu. Nisam završio fakultet, ali jesam ovaj životni. Novinarstvom se bavim 30 godina i ne žalim za ničim. Volio bih da imam taj papir, ali sam ponosniji na sve što sam izgradio u tri desetljeća rada.

U kojim medijima si radio na početku karijere?

- Gotovo na svim lokalnim i državnim televizijama, od spomenute Televizije Marjan, Radio Brača, Televizije Split koja se pretvorila u ATV, a kasnije u Televiziju Jadran. Imao sam priliku raditi na HRT-u na emisiji 'Krugovi' u produkciji Gorana Milića, zatim sam za RTL pisao scenarije i radio skrivenu kameru za emisiju 'Žuta minuta' i Novoj TV za emisiju 'In Magazin'. Prošao sam sve, radio iza i ispred mikrofona. Ništa mi nije bilo teško raditi.

Zanimljiva je priča kako si prestao raditi za 'In Magazin'...

- Puklo je kada urednici u Zagrebu nisu mogli shvatiti da živim, stvaram i radim u gradu koji ne dopušta 'žutilo' zadatke. Dobio sam jedan takav, rečeno mi je da idem dočekati u ACI marini Split Željka Keruma i njegovu tada novu ljubav Fani. Odbio sam zadatak i tako mi je, na neki način, Kerum 'presudio'. Na stranu ova priča, uživao sam radeći za 'In Magazin' jer je televizija moja prva ljubav. Paralelno sam radio za radio i televiziju, trudio sam se da sve što radim bude smiješno i simpatično, donosio sam ljudske, vedre i tople priče. Nisam se pronalazio u žutilu, crnim kronikama...

Zato s Radio Dalmacije nisi otišao od davne 2002. godine...

- Na Radio Dalmaciji sam postao gotovo punoljetan, tu sam gotovo 18 godina. Došao sam po preporuci moje 'sestre', prijateljice, žene koja me apsolutno razumije Edite Lučić Jelić. Možda je čak i bila zaljubljena u mene kada me nahvalila, ha, ha... Na početku sam radio glazbene želje i tako je sve krenulo.

Što bi izdvojio od svega što si radio? Neku priču, intervju, osobu?

- Uf, težak je to zadatak. Napravio sam na tisuće tekstova, anketa, intervjua, lajvova, a možda upravo fotografija koju smo napravili ispred radija oslikava te brojke. Fotografirali ste me dok su kolege iznosili spise koji se više ne trebaju čuvati. Da sam skupljao svoje tekstove, slično bi izgledalo. More registratora. Proveo sam na tisuće sati u eteru i na terenu i još uvijek guštam.

'Nebeski reporter' bio je jedan od zanimljivijih projekata u kojem si sudjelovao. Kako je bilo izvještavati iz zraka?

- U svim izvanrednim situacijama adrenalin je na vrhuncu. Radio je najbrži medij i nudi ti slobodu u kojoj, u suradnji sa slušateljima, možeš stvoriti sadržajan materijal koji te izdvaja od svih ostalih. Upravo je takav bio i projekt 'Nebeski reporter'. Bio je sjajan osjećaj letjeti poviše Dalmacije i svoje slušatelje obavještavati o svemu što se zbiva. Od stanja na našim prometnicama, stanja na moru i u zraku do prekrasnih reportaža Dalmacije. Nebeski reporter je bio zadatak nas četvero reportera koji bi jedva čekali svoju smjenu, a sam let avionom uz jedinstven, panoramski pogled, pružio nam je nezaboravne trenutke.

Dobro je poznato koliko svojim osebujnim stilom uveseljavaš slušatelje. Koja je najluđa stvar koju si napravio na radiju?

- Bilo ih je na desetke, mislim da bi moje kolege trebalo upitati. Sjetili bi se brojnih anegdota. Uvijek želim biti prirodan i našaliti se, bilo sa svojim društvom, bilo sa slušateljima. Onog trenutka kada uđem u studio, zaboravim sve što me tišti i nastojim podijeliti s njima tu pozitivnu energiju. Rado se sjećam situacije kada me nazvao jedan mesar da pomognem splitskom Maradoni pronaći njegovu jedinstvenu biciklu s volanom od auta. Našli smo je pa me je odlučio počastiti janjcem, kojeg još nisam uzeo.

Ali mogao bi kada osvojiš nagradu...

- Da, obećao sam ispeći janje i prvi put kada sam bio nominiran. Ovo je moja treća nominacija i vrijeme je da Zlatni studio konačno dođe u Dalmaciju. Uvijek sam priželjkivao nagradu Radio Dalmaciji, a onda i sebi... Ne radim za nagrade, za mene je nagrada svaka poruka i mail od slušatelja i sugovornika, ali bilo bi to zasluženo priznanje meni i cijelom timu koji predano radi kako bi program bio što zanimljiviji, a što prepoznaju i slušatelji i zbog čega smo 25 godina najslušanija radijska postaja u Dalmaciji i četvrta u Hrvatskoj. Imam veliku podršku svih kolega, slušatelja i osoba iz javnog života koji mi šalju lijepe poruke i glasaju. Ajmo uzeti taj Zlatni studio!

Koja je tvoja tajna?

- Prirodan sam, pričam njihovim jezikom, osjećam ih i to je recept koji me drži sve ove godine u radijskom eteru.

 Ako ne osvojiš, tko je tvoj favorit za osvajanje nagrade?

- Svoj glas ne bih dao ni Ferlinu, a ni Kečkešu, dosta je bilo više! Ferlin, dobio si nagradu prošle godine i to ti je dovoljno. Kečkešu, ti si glumac, uzmi nagradu za glumu. Šalim se, biti u kategoriji s njima je velika čast. Znam koliko ti ljudi znače u svojoj sredini, kao što će to kazati za mene u mojoj. Zbog toga smo i nominirani za radijski glas godine. Pitanje je samo čiji će slušatelji više glasati. Dalmacijo, znate što vam je činiti, glasajte!

Što voliš raditi u slobodno vrijeme?

- Klasični sam Dalmatinac: more, brod, riba, pisma, dobra spiza, vino... Moj omiljeni izlazak je u neku konobu s društvom koje voli zapivati, a dijelimo jednake strasti prema ribolovu. Odem često brodom na ribe i tako zadnjih tridesetak godina. Ne izlazim baš po 'fensi šmensi' mjestima, ali ne propuštam dobar koncert, pogotovo rock ili klapski.

Često te vidimo i u ulozi voditelja na raznim manifestacijama. Koja ti je ostala u posebnom sjećanju?

- Bilo ih je više, ali doček Vatrenih na Rivi je definitivno jedan od najljepših iskustava u karijeri. Kolegica Edita i ja stajali smo ispred nebrojive mase ljudi na i bez ikakvog napisanog teksta zabavljali okupljene. Vladala je euforija, nacionalni ponos koji je bio neopisiv. Improvizirali smo i iz nas je izlazila najbolja priča, zafrkancija, pjesma, sve što je trebalo.

Padala je kiša toga dana. Kako ste uspjeli zadržati toliku masu ljudi na Rivi?

- Otišao sam do DJ-a, dogovorio pjesme koje ćemo puštati, uzeo mikrofon i krenuo pjevati s masom ljudi na Rivi. Ne znam koliko sam uspješno pjevao, ali mislim da mi nitko nije otišao s koncerta, ha, ha.

Radio nekad i danas?

- Postoje razlike. Program je danas dinamičniji, bolje organiziran i na jednostavniji i brži način pristupamo slušateljima. Danas se puno više timski radi na pripremi tema i onoga o čemu ću pričati u programu. Moraš biti brz, konkretan, točan i prepoznatljiv kako bi zadržao pozornost svojih slušatelja. Nastojim svakodnevno donijeti neke vedre, životne, duhovite i zanimljive priče. Nastojim ih donijeti što ležernije, baš kao da ih prepričavam svom prijatelju.

Nedostaje li ti reporterski posao?

- Nedostaje mi ponekad i reporterski posao, kao i kamera. Kažu da sam bio dobar reporter, a nisam ni osoba koju je lako prikovati za stolicu. I danas sam svojevrstan reporter jer jedva čekam svoju smjenu da sa slušateljima podijelim nešto što sam saznao, vidio, što me muči.

Jednom si u studiju najavio sebe kao reportera. Što se dogodilo?

- Možda je to jedna od luđih stvari koje sam napravio. Bilo je to prije nekih osam godina. Bio sam u popodnevnoj smjeni. Stiže poziv uznemirenog slušatelja, tu stotinjak metara od radija. Žali se da su stigli ljudi s motornim pilama i da hoće prepilati palmu koja je tu od pamtivijeka. Kažem, hoćete da vas nazovem i ispričate mi o čemu se radi? Ne bi on to, nego da netko s radija dođe i javi se u program. Ok, kažem ja, ali se istovremeno sjetim da su sve kolege reporteri na nekom zadatku i odem u susjedstvo provjeriti što se zbiva. Napravim razgovor s predstavnikom pobunjenih stanara, vratim se na radio, taman na vrijeme... Na brzinu smontiram snimljeni ton. Ulazim u eter i sam sebe najavim da se javlja reporter s terena. Ha, ha, ha...

I što je bilo s palmom?

- Još uvijek je na istom mjestu, a ja sam zadovoljan uspio obaviti ono zbog čega mi ljudi s radija živimo - biti najbrži, biti u svakom trenutku gdje trebamo biti, biti na raspolaganju slušateljima i dati im do znanja da ne brinu. Sve što pratimo je za njih, a u međuvremenu, mogu uživati u najboljoj glazbi i čuti informaciju koja će im biti korisna...

Odglumio si nekoliko uloga i postao pravi hit na društvenim mrežama. Tko je taj lik kojeg glumiš, odnosno tvoj alter ego?

- Ovaj lik postoji već nekoliko godina. Nastao je i 'gostovao' na Radio Dalmaciji jedno vrijeme i zvao se Anđelko. Imao je ženu Slovenku i sina Pilipa, kojega je stalno gurao u nogomet. Povremeno bi se taj lik javljao u zafrkanciji u redakciji i izaziva dobro raspoloženje i antistres terapiju. Sve češće je lik počeo govoriti iz mene, dok vozim, u šetnji sa psom, uglavnom dok sam sam. I tako, nedavno sam odlučio lika snimiti mobitelom i 'met’t na 'Vejs'. Stavio sam kapulicu iza uha, ispričao neku priču jezikom Dalmatinske zagore. Reakcije su bile fantastične, vidio sam da se to ljudima sviđa i to me je ponukalo da otvorim YouTube kanal. 

Planiraš li i dalje snimati i objavljivati videa?

- Snimio sam se dvadesetak puta kada bi mi taj lik 'pokucao u glavi'. Ne znam gdje se sad izgubio, možda je otišao u Irsku, možda se opet uskoro vrati. Inače želim biti okružen s pozitivnim ljudima, pozitivnom energijom, primati je i dijeliti. Veselju onda nema kraja, a motivacija i kreativnost dolaze same od sebe.

Poruka za kraj...

- Super mi je izreka 'Ništa više ja ne moram, ja sam se namorao' jer odražava stanje mojih misli, a koje želim svima. Hvala svima koji to ne moraju, ali će ipak glasati i donijeti tu nagradu doma, u Dalmaciju.