NEDJELJNA ĆAKULA Kathrin Kopp: 'Splićani me zovu Kate, ime mi se svidjelo pa sam tako i nazvala svoj obrt'

Kathrin Kopp, 44-godišnjakinja koju u Splitu zovu od milja Kate, nakon pet godina boravka u Splitu dobila je i službene papire za stalni boravak. Kate je bogatu Švicarsku zamijenila Hrvatskom gdje radi kao ulična sviračica, a za svoj rad otvorila je i obrt. Najčešće je možete sresti u Marmontovoj ulici gdje svojim pjesmama uveseljava Splićane. U Split je prvo došla turistički, ali joj se toliko svidjelo u gradu pod Marjanom da je poželjela tu i živjeti. 

- O Hrvatskoj su mi puno pričali roditelji koji su još u Jugoslaviji dolazili na kampiranje. Prvi put u Hrvatsku sam došla kao turist, čula sam uživo glazbu na hrvatskom i znam da mi se to jako svidjelo. Počela sam učiti jezik i po povratku u Švicarsku sam otišla u knjižnicu gdje sam čitala knjige na hrvatskom jeziku. Idući put vratila sam se u stobrečki kamp s obitelji i prijateljima. Nakon dva tjedna oni su se vratili, a ja sam ostala mjesec dana. U Švicarskoj sam imala posao na koji se nisam morala odmah vratiti. Počela sam se družiti s ljudima, ići u Split, a prva osoba koju sam upoznala bila je jedna žena koja je prosila na ulici. Još u San Franciscu gdje sam živjela, željela sam biti socijalna radnica pa mi nije čudno da mi je ona bila prva osoba kojoj sam u Splitu prišla. I tako sam odlazila i vraćala se u Hrvatsku jer nisam mogla ostati duže vrijeme. 

Čime ste se bavili u Švicarskoj?

- Radila sam u domu za starije i nemoćne, a i svirala sam na ulici. Prvi put sam na ulici svirala prije nego sam išla u San Francisco, bila sam studentica u Baselu i morala sam zaraditi novce za otići u Ameriku. 

Kakav je osjećaj bio prvi put sjesti i svirati na ulici?

- Bilo mi je neugodno i pitala sam se što će ljudi misliti. Isto mi je bilo i kada sam prvi put svirala u Splitu, ali s vremenom se na to uopće više ne obazirem. Nije mi loše išlo u Baselu, ali samo od toga ne bih mogla živjeti. Život u Švicarskoj je puno skuplji, a ovdje od sviranja na ulici se može bolje živjeti.

Jeste li samouki ili ste pohađali neke glazbene sate?

- Sve sam sama naučila, ali mi je tata bio glazbenik i snimio je LP gramofonsku ploču kada je bio mlad. Svira gitaru, klavir i violinu. Na mene i brata prenio je ljubav pa sviramo gitaru. S 18 godina je ozbiljnije krenula moja ljubav prema glazbi pa sam izučavala brojnu literaturu i isprobavala to kod kuće svirati. 

O kakvoj ste glazbenoj karijeri maštali kao glazbena umjetnica?

- Kada sam počela maštala sam da ću svirati u nekom bendu. U srednjoj školi uvijek sam bila po strani, a danas bi se to zvao mobbing. Moji vršnjaci su mi se rugali i smatrali su me drugačijom. Nisam se šminkala, a to nije bilo popularno u društvu.

Što ste trebali napraviti da biste dobili duži boravak?

- Prvo što su mi rekli bilo je, ako želim ostati duže najlakše bi bilo da se udam za nekoga. Nisam razmišljala tako. Roditelji su mi savjetovali da se raspitam na koji način mogu legalno boraviti u Splitu i raditi. Nisam željela ništa raditi ilegalno pa sam institucijama slala brojne mailove. Rekli su da mogu ostati tri mjeseca, a ako želim duže onda moram zatražiti privremeni boravak. Bilo je jako komplicirano, a na kraju sam otvorila obrt kako bi dokazala da imam primanja. 

Sjećate li se gdje ste prvi put u Splitu zasvirali? 

- Znala sam neke žene koje su radile na splitskom pazaru pa sam, kako bi mi bilo manje neugodno i da se ne osjećam usamljeno, svirala pored njihovog štanda. Kratko sam svirala, išlo me je super, a zaradila sam oko 70 kuna. Sjećam se da sam imala novca da ostanem dva tjedna pa mi je bilo drago da mi je krenulo sa sviranjem. 

Nakon pet godina u Splitu, dobili ste službene papire za stalni boravak...

- Očekivala sam to i sad se osjećam odlično. Neki su krivo shvatili i pomislili su da sam dobila državljanstvo. To nije baš tako lako, a čula sam između ostaloga da za državljanstvo treba znati nešto i o politici što me baš i ne zanima. 

Ali ste zato dobro naučili jezik...

- Hvala na komplimentu. Još se moram potruditi, ali pišem pjesme na hrvatskom jeziku. 

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

- Sviram cijeli tjedan, jedino u nedjelju uzmem pauzu. Uglavnom sviram poslijepodne, a kako imam obrt trebam voditi i papire. Svaki dan pišem koliko zaradim u knjigu prometa, a često me zezaju da napišem manji iznos. Nisam takva osoba i moja savjest mi to ne odobrava. Moram dosta svirati i zaraditi kako bih mogla platiti paušalni porez, obrtničku komoru, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a ostatak iznosa potrošim na stanarinu, režije i hranu. Ako sam oprezna s novcem od sviranja mogu pokriti sve svoje obveze.

Što su Vam roditelji i obitelj rekli kada ste se odlučili preseliti u Hrvatsku?

- Bili su malo skeptični i nisu me u potpunosti razumjeli zašto želim živjeti ovdje, ali kada su došli tu u potpunosti me razumiju. U Švicarskoj imam baku koja ima 93 godine i ona je najveći razlog zašto kada mi obveze dopuste otputujem tamo. 

Što je bolje u Hrvatskoj od bogate Švicarske?

- U Švicarskoj je lakše živjeti jer su bolja primanja, ali ovdje imam veću slobodu. Ljudi su u Splitu otvoreniji, lakše se može započeti razgovor... U Švicarskoj su dvorišta napravljena da te susjedi ne mogu vidjeti, a ovdje su ti susjedi gotovo kao obitelj. 

Tko Vam češće daje novac, domaći ili stranci?

- Češće mi novac daju domaći. Najviše volim u ovom poslu što ljudi stanu i popričaju sa mnom, a preko glazbe sam upoznala i brojne sugrađane. Dva puta mi se dogodilo da su mi prišli ljudi koji su me vidjeli u Baselu da sviram. 

Je li bilo kada neugodnih situacija?

- Takve situacije su rijetkost, ali bilo ih je. Jedno vrijeme komunalni redari su me tjerali, a jednom mi je prolaznik rekao da odem kući jer da sam dosadila. To me malo povrijedilo, ali svaki idući pozitivni komentar posjeti me zašto radim ovaj posao. 

Je li teže svirati po vrućini ili zimi po hladnoći?

- Nije ovo jedini posao u kojem vremenske neprilike ometaju, ali najgore mi je kada mi gitara pokisne jer mi žice pucaju. 

Kada stižete napisati kantautorske pjesme?

- Najčešće pjesme nastaju dok sviram. Često moje pjesme ljudi koji ih slušaju ne mogu shvatiti. One su namijenjene svima, a svatko ih ima pravo doživjeti kroz svoju životnu situaciju. 

Jednom ste nastupali i s Tedijem Spalatom... 

- To je bilo moje prvo ljeto u Splitu. Vidio me na Rivi i pozvao me da s njim odsviram jednu pjesmu. To je baš bilo pozitivno i posebno iskustvo za mene. 

Slušate li dalmatinske pjesme?

- Nemam televiziju i radio, ali na internetu često slušam Olivera, Dalmatino, Daleku Obalu... Volim pjesme o moru jer me ovo podneblje i klima veoma inspirira.

Jeste li se razmišljali u Splitu o nekom drugom poslu? 

- Volim ovaj posao i radit ću ga dok mi ne bude preteško. Umjetnička sam duša i ne vidim sebe u nekom drugom polju. 

Moram primijetiti kako volite i drugima pomagati?

- Suosjećajnost i briga o drugima je počela u školskim danima. Uvijek sam se suosjećala s onima koji su odbačeni od društva. Uz to sam vjernica, a upravo nam vjera govori da trebamo misliti o drugima. Nekada sam previše pomagala drugima, ali sada sam pronašla zlatnu sredinu. Ne mogu nositi odgovornost cijelog svijeta na svojim leđima, ali se trudim biti dobra osoba. 

Koje su Vam neostvarene želje? 

- Voljela bih snimiti CD. Imam puno pjesama, a bilo bi mi žao da se one izgube kada mene više ne bude. Dok sviram, često u svojoj glavi smišljam različite priče koje sam prije godinu dana počela i zapisivati, tako da možda nekada to objavim kao knjigu. Smatram da smo svi mi pozvani da dijelimo svoje ideje, društvena smo bića i ne smijemo svoju kreativnost zadržavati samo za sebe. 

Biste li se ikada prijavili na neko glazbeni televizijsko natjecanje?

- Jednom me je jedan čovjek pozvao da se prijavim, ali snimanje tog showa je bilo u Beogradu. Nisam mogla sebi priuštiti da ne sviram nekoliko dana kako bi tamo sudjelovala. Čula sam neke priče kako je to pomoglo mnogim glazbenicima, tko zna možda bi pomoglo i meni. 

Sviđa li Vam se nadimak koji ste dobili u Splitu?

- Meni je odlično pa sam i svoj obrt nazvala Kate, ali mojoj mami se ne sviđa jer kaže da joj zvuči kao da je ime za staru ženu. 

Sjećate li se najveće napojnice koju ste dobili?

- Svirala sam u prolazu kod kazališta i prošao je jedan čovjek koji mi je najprije ubacio iznos za kavu, a onda se vratio nekoliko puta i ubacio mi je veće cifre u moj šešir. Na kraju mislim da mi je dao oko 600 kuna. Rekla sam mu da to ne radi i da će mu sutra biti žao jer mislim da je malo popio. Taj novac mi je na kraju dobro došao jer sam imala velike bolove u ramenima i cijeli idući tjedan sam mogla sebi priuštiti da puno manje sviram. Takva situacija dogodila se samo jednom. 

A što kada ide loše? 

- Budem tužna što ljudi samo prolaze i ne osvrću se na ono što ja radim. Onda se pomolim i kažem: 'Bože, samo na tebe se mogu osloniti!', baš tada se sve promjeni. Netko će reći da je to slučajnost, ali u mom srcu nije. Nije lako raditi ni jedan posao, ali ovaj moj nema sigurnost, ni radno vrijeme pa me nekada uhvati panika hoću li ispuniti svoj cilj. 

Ima li konkurencije među uličnim umjetnicima? 

- Ne doživljavam ih kao konkurenciju. Za svakoga ima mjesta na ulici i smatram ih kolegama. 

Osjećate li se kao Splićanka na neki način? 

- Da, ljudi mi pomažu da se tako osjećam. 

Poruka za kraj...

- Novac nije ono najvažnije u svijetu što i govori ona pjesma 'Nije u šoldima sve'. Radite ono što volite i ono u čemu istinski uživate. Snove je moguće ostvariti, ako u njih vjerujete. Ostvarujete ih uvijek iskrenim putem. Ljudi će vam se možda zbog toga rugati, ali ćete se vi osjećati dobro. Koračate li tim putem i uspjeh će biti slađi. 

Hoćete li zauvijek ostati tu?

- Ako me pitate u ovom trenutku, odgovor je lagan - definitivno da.