NEDJELJNA ĆAKULA Mijo Jurišić: Ne treba se držati izreke 'ne grizi ruku koja te hrani'

Glumio je velike uloge poput Hamleta, Raskoljnikova, režirao je i svoju prvu dramu ‘U...bolje sutra’, iza sebe ima nekoliko filmskih uloga, a tek su mu 33 godine. On je Mijo Jurišić, glumac rodom iz Brčkog, odrastao je u malom slavonskom selu Gunji, gdje je kao dijete odradio svoje prve glumačke korake. Danas već desetu godinu živi i radi u Splitu, a o njegovu djetinjstvu, studentskim danima, ulogama i mnogo čemu popričali smo uz ‘dozu kave’ ovog nedjeljnog jutra...

- Iskreno se i ne sjećam što sam želio postati kao dijete. Nitko me nije usmjeravao da postanem glumac, jednog dana sam to sam skužio. Mislim da mi je netko kazao da sam kao mali govorio kako ću biti glumac, ali nemojte me držati za riječ. Kasnije se ta želja nekako razvijala s odrastanjem, a tu su bile i neke školske predstavice. Volio sam biti aktivan, tako sam sudjelovao na Lidranu, a u Gunji, u selu u kojem sam ja odrastao, dramsku selekciju vodio je meni dragi profesor Josip Krunić koji je iznjedrio vojsku djece koja su mahom upisivala akademije, novinarstvo i slične fakultete. U nama je budio, prepoznavao i na kraju gurao naše talente. Vjerujem kako je to jednim dijelom utjecalo što sam se odlučio za ovo zanimanje.

Kakav ste učenik bili u školi?

- Znam da nisam bio tip učenika koji bi mogao učiti za ispite mjesec dana, recimo moja supruga je završila i glumu i ekonomiju, ja joj se divim. Odabrao sam zanimanje gdje je izobrazba i opće znanje prepušteno nama samima, nitko nas ne tjera da u nekom periodu nešto naučimo. Zbog ‘fleksibilnosti’ obrazovanja u teoretskom smislu je lakše završiti akademiju nego većinu drugih fakulteta. Mi smo, s druge strane, većinu vremena provodili na akademiji vježbajući ponekad i po deset sati.

Koliko je za vas bilo teško upisati akademiju?

- Meni je ispalo da je bilo lako, no nema tu je li lako ili nije. Netko prođe iz prvog, netko iz šestog puta, imao sam sreće pa sam uspio iz prvog puta. Sam čin prijemnog nije zahtijevan, spremite dva monologa i tri pjesme, izvedete to ispred komisije, uđete u uži krug, to traje tjedan dana i nakon toga je finalni ispit, nakon kojeg se odredi 12 ljudi koji će upisati akademiju. Sjećam se da sam se šokirao kada sam vidio da su me odabrali, nisam vjerovao u svoj prolaz.

Kakvi su bili vaši studentski dani?

- Svakome tko studira izvan mjesta svog stanovanja, daleko od roditelja, život je malo uzbudljiviji. Više se oslanjate na sebe, postajete samostalniji, malo se odvažite na neke stvari koje ne bi možda da ste kod svoje kuće. Studentski život mi je ostao u lijepom sjećanju, upoznao sam mnogo prijatelja koji nemaju veze s glumom, ispalo je da da su to bili pretežno novinari, fizičari, matematičari... Stvorio sam neko društvo koje se proteglo do danas.

Koliko je teško afirmirati se kao mladi glumac nakon akademije?

- Možda bi bilo teže da sam se odlučio ostati u Zagrebu jer je meni primarno bilo grabiti i stjecati iskustvo, bilo mi je svejedno gdje ću raditi. Nakon akademije bio sam nedovoljno zreo da prihvatim činjenicu da sam glumac. Kada je došlo ‘pet do dvanaest’, kada sam shvatio da se zaista moram baviti s tim i nešto igrati, a ako ostanem u Zagrebu ću preživljavati i igrati dječje predstave, svaka čast takvim predstavama, samo ako se to protegne godinama onda je to problem. Važno mi je bilo imati što više utakmica u nogama i bio sam spreman bilo gdje otići.

Sjećate li se vašeg prvog posla?

- Moj prvi posao nakon akademije bio je s kolegicom Mirtom Zečević u predstavi 'Šaljive narodne pripovjetk' gdje smo proputovali cijelu obalu u jednom ljetu. Na to se nadovezala predstava 'Krivi Billy sa inishmaana"  u Požegi koju je režirala Nina Kleflin. Paralelno s tim mi se javio redatelj Ivica Kunčević kojem je trebala uloga u 'Osmi povjerenik' autora Renata Baretića, a nije znao koga bi zvao. Nazvao je moju profesoricu Almu i pitao ju za preporuku, opisao je da mu treba visok, mršav, mladi glumac i tako su se zvijezde poklopile. S njim sam se našao, meni se svidio Split i tako sam tu i ostao. Sada bi u 11. mjesecu trebao imati već 10 godina radnoga staža.

Igrali ste velike uloge poput Raskoljnikova i Hamleta. Koja vam je uloga ostala u posebno sjećanju?

- Obično kažu kako se na kraju karijere možete lupiti nogom u guzicu, ako budete na prste jedne ruke mogli nabrojati predstave iza kojih stojite. Meni su sve jednako drage, a predstava na kojoj sam se nekako najviše mučio i gdje je počelo moje glumačko sazrijevanje je bila ‘Ćelava pjevačica’ s ruskim redateljem Aleksandrom Ogarjovom, s njim sam prošao cijelu kalvariju u procesu rada i shvatio neke stvari. Tako, mogu reći da mi je Vatrogasac iz te predstave najdraža uloga. Bio je kompletan očaj raditi ta dva mjeseca da bi sve sjelo na svoje mjesto i meni je postala jedna od najdražih uloga koje sam igrao do sada.

Osim kazališnih izvedbi tu su i uloge u filmovima...

- Drastično se razlikuje rad u filmu i u teatru, prvenstveno su to dva različita medija. Film iz pozicije glume zahtjeva minimalizam, gdje u jako malo vremena trebate pokazati puno. U teatru je sve ekspresnije, on je živa forma koja se radi kronološki, uloga nije rascjepkana. Film je minimalna ekspresija, kamera sve vidi, tu je jedan stil glume gdje je sve rascjepkano. Kasnije vidite što ste napravili, za razliku od teatra.

Koju filmsku ulogu posebno volite?

- Film mi je strast, volim ih gledati i igrati. Mogu reći kako mi je najljepše iskustvo filma bilo s Filipom Šovagovićem, kada smo snimali ‘Visoku modnu napetost’. To je film koji definitivno ima svoje mjesto u hrvatskoj kinematografiji. Poprilično neobičan, s vrlo duhovitim zapletom i scenarijem, dobrom glumačkom ekipom, velikim entuzijazmom i uživao sam s njima raditi. Nije ispao toliko komercijalan koliko bi mi to svi željeli, ali ima svoju umjetničku vrijednost jer te vrste filma, koliko ja znam, nema.

Kako vam se svidjela uloga torcidaša u filmu ‘ZG 80’?

- Film je zamišljen kao prednastavci Metastaza, ali žanrovski potpuno odmaknut od originala. Pokušao sam utjeloviti lik torcidaša koji je u ono vrijeme uvelike podržavao tada bratski Dinamo. Po uvjerenju hajdukovac nije mi se bilo teško poistovjetiti s likom kojeg sam tumačio. Film je postigao neloš uspjeh, što nam je uvijek drago. Mislim da smo za vrijeme snimanja postigli homogenost kao ekipa, što je za posljedicu imalo ogromne količine improvizacije što mislim da je vrlo uspješno prošlo. Sve u svemu jedna opća anarhija koja je imala smisla.

Koje je vaše mišljenje zašto vaši kolege odbijaju snimati sapunice?

- Nije stvar odbijanja, smatram da ne odbijaju. Ovaj posao nije samo teatar i film, ovaj posao je i sapunica, dramska serija, voditeljska... Sapunica je pošten posao kao i svaki drugi, ona možda trpi kvalitetom zbog kvantiteta, ali svaki posao je pošten ako ga pošteno odradiš. Nikada nisam govorio da u sapunicama ne treba igrati, tko bi u njima trebao glumiti, ako nećemo mi glumci, što bi trebali pustiti amatere da glume.

Smeta li vam to što amateri ponekad igraju, posebice u serijama?

- Ne smeta mi, ali to nije dobro utoliko što mi imamo hiperprodukciju glumaca. Svake godine izađe 50 diplomiranih glumaca. U tom smislu nije dobro da netko završi akademiju, a da se ta mjesta pune amaterima. No, tko sam ja ili bilo tko drugi da im uništava snove, netko je možda dovoljno talentiran pa nije prošao na prijemnom pa se odlučio uspjeti nekim drugim putem. Ovo je jedno vrlo nezahvalno pitanje, ali smatram da nije dobro serije i ovaj posao puniti s puno ljudi koji nemaju akademiju, iako ima puno glumaca koji su obilježili našu kulturnu povijest, a nisu završili akademiju. Amaterizam nije dobar ako imamo suficit glumaca, a mislim da se to često radi zbog uštede, ne zato što glumci ne žele glumiti u sapunicama.

Vaš redateljski debi ‘U...bolje sutra’ dobila je dobre kritike. Planirate li se i dalje okušati u režiji?

- To mi je došlo kao neki prirodni slijed u nekakvom periodu života kada sam manje radio, a puno razmišljao. Došao sam na ideju kako bi sa svojom ekipom nešto napravio, ta ideja se rađala dvije godine i na kraju se isprofilirala. Imali smo super ekipu gdje smo međusobno svi dobri i gdje smo uložili svoje maksimume. Nadam se i vjerujem da smo napravili dobru predstavu, svi su nam kazali kako je zanimljiva, dinamična, brza i da komunicira s više sfera. Nadam se da mi nije zadnja, ali trenutačno nemam nekih redateljskih želja. Biti redatelj je jako stresan posao, kao glumac vodite računa o nekom svom mikro svijetu, a kao redatelj o svemu i to sve morate povezati. Morate ostaviti pečat na ljude koji su to došli gledati, da im predstava ne bude dosadna, a ne da im izbijete lovu iz džepa i da oni kažu kako im je to bilo dosadno.

Cijenite li više sada ulogu redatelja, nakon što ste se i sami u njoj okušali?

- Mi se jednako volimo ili ne, stvar je individualna, ali svi mi radimo u istu svrhu pravljenja jedne predstave. Svaka predstava uključuje dramaturga, redatelja, kostimografa, scenografa i glumca, svi smo u zajedničkom loncu, samo je pitanje kako ćemo mi to napraviti. Cilj nam je svima isti, uspješnost predstave, a ne kako ćemo se osobno prezentirati. Generalno kada odbacimo ega i ono što mi želimo pokazati, mislim da se se rađa kvaliteta izvedbe.

Kakvo je danas stanje na splitskoj kazališnoj sceni?

- Nikada nisam zadovoljan, ali je sada situacija bolja. Nažalost u posljednjih nekoliko godina, teatar je patio zbog loših odnosa između Grada, Ministarstva,... Otkako je došla nova uprava stanje se stabiliziralo, ali sam stava da uvijek ima prostora za napredak. Mislim da Goran Golovko drži čvrsto konce teatra i mislim da je nivo odnosa, rada i autonomije dobio njegovim dolaskom. Sada bi na tim temeljima trebalo početi graditi sve ostalo.

Predstava ‘Mali bračni zločini’ čiju smo premijeru gledali ove zime, nastavlja se izvoditi na sceni HNK u Splitu. Tako vas publika, 14. studenog može vidjeti u ulozi supružnika. Osim toga, na čemu još sada radite?

- Trenutačno radim na odgajanju djeteta, to je nova uloga i moj prioritet. Poslom se u ovoj fazi puno ne opterećujem, što ne znači da radim s figom u džepu, trudim se kada god radim da dajem najbolje što mogu. Do dolaska djeteta sve je bilo drugačije, sada je on naš svijet i svaki trenutak koji provedemo supruga i ja s njim je najkreativniji period, najstresniji, ali i najljepši. Radim na predstavama koje smo već igrali, jedna od njih je i drama ‘Mali noćni zločini’.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme?

- Nemam neku rutinu, volimo šetati kada je vrijeme lijepo, što danas kada je ružan dan baš i ne možemo. Volim se baviti nekom rekreacijom, volim se družiti s prijateljima i to je za mene ispunjen dan.

Imate na sebi majicu s natpisom Jugoplastika, pratite li košarku?

- Ovo mi je supruga kupila majicu jer zna da volim neke retro stvari. Pratim košarku, ali nisam neki veliki fan.

Kojeg bi kolegu ili više njih, s kojima ste do sada surađivali, istaknuli kao neke svoje uzore?

- Meni vam je uvijek bilo drago igrati sa starom gardom glumaca, nažalost s nekima nisam imao priliku, otišli su prerano. Neki s kojima sam uspio od njih sam najviše naučio, kao što je pokojni Ivica Vidović, odličan glumac i čovjek, također pokojni Josip Genda. To neko vrijeme u kojem su oni radili i djelovali je toliko dragocjeno jer je teatar bio od puno većeg značaja nego danas, ti ljudi su bili zvijezde sami po sebi što su dobro radili posao, a ne zato što su izlazili po nekakvim novinama. Danas ljudi više ne znaju jesu li oni glumci, pjevači, slikari, kipari ili posvuduše. Prije su glumci bili cijenjeni zbog svog posla, a ne koliko ste se puta negdje pojavili i otvorili parfumerija, neka mi oproste svi koji to rade. Vrijednosti su danas izmijenjene i onda mi je rad i razgovor s nekim starijim kolegama u lijepom sjećanju. Kao i rad na akademiji s profesorima, kao što su Neva Rošić, Zlatko Crnković, Tonko Lonza, oni su beskrajno talentirani i živjeli su u vremenu kada se svaka rola mjerila, kada je kritika bila relevantna, kada su ljudi dolazili u teatar da olakšaju dušu, da otvore neke nove prozore u svijetu, da ostave brige, u tom smislu je u teatru bilo bolje. Danas se dosta radi na štednji, izdvajanja iz proračuna za umjetnost su zaista mala.

Dosta mladih ljudi sreću traži izvan granica Hrvatske. Kakvi su vaši planovi?

- Ne krivim ljude, ne možete visokoobrazovane ljude tjerati da rade i da se lome s kreditima i dugovanjima. Činjenica je da svatko želi bolje živjeti i kako ne želi kredit prenijeti na svoju djecu. Mi smo ponosni vlasnici dva kredita i jednog djeteta. U ovoj državi se funkcionira da nije važno koliko znaš nego koliko si podoban, a to je loše. Koga onda kriviti što odlazi. Nažalost ili na sreću, bavim se zanimanjem koje je nužno vezano za maternji jezik pa teško da mogu negdje otići, a za sada još nisam toliko očajan.

Bili ste se kandidirali za ravnatelja Gradskog kazališta mladih...

- Moja želja je bila taj teatar podići na neku razinu. Smatram da svatko može pričati što ne valja, a dobar postotak tih ljudi nemaju kapacitet promijeniti stvari koje ne valjaju. Onda bi se radije okušao to promijeniti, nego govoriti što je loše. Iz tih razloga moja kandidatura za GKM je mogla biti za opće dobro, nisam tip koji će se zadovoljiti satisfakcijama osobne prirode. Vodio sam se s tim da Split zaslužuje još najmanje dva teatra, odnosno dvije scene. Ne žalim ni u jednom trenutku što sam prijavio kandidaturu i što nisam prošao. Belmondo je moj dragi kolega i prijatelj i želim mu svu sreću.

Najdraži film koji ste pogledali u zadnje vrijeme?

- Zadnji film koji me baš dirnuo je ‘The big short’, kod nas je preveden kao ‘Oklada stoljeća’. To je glumački i režijski nevjerojatan film plus što je moja tematika, otkrivanje financijske đubradi... Pogledao sam ga preko šest puta.

Kojim riječima biste zaključili ovaj razgovor...

- Kada svedete ovaj posao na osnove, a one bi trebale biti čistoća, pošten rad, ulogom dirnuti publiku... Mi bi trebali kritizirati društvo, pokušati ga mijenjati, osvještavati ih, iako ni mi nismo alfe i omege. U vremenu u kojem vam politika daje kruh, novac za rad teatra, ne treba se libiti dati kritiku. Ne treba se držati izreke ‘ne grizi ruku koja te hrani’, ta ruka itekako zaslužuje kritiku, ovisni smo jedni o drugima, koliko to god zvučalo utopijski. Ne bi smjelo postojati strah da se kaže, mislim da teatri kao takvi, naspram filmske industrije, progutaju dosta više novaca, nekada opravdano, nekada ne. Novac koji se izdvaja za kulturu je poražavajuć, nedavno sam čitao neke podatke, kako neke države izdvajaju puno više novca za kulturu nego mi, šokirao sam se koje su države ispred nas. Kada ima više novca ima više produkcije, podigla bi se kvaliteta.