NEDJELJNA ĆAKULA Monika Vuco: Kazalište je izuzetno timski sport i tu ne bi trebalo biti prostora za ego ispade
Nastojat ću ostati u Splitu i tu pronaći svoju sreću kako poslovno, tako i privatno. Zagreb mi nikako nije drag, nisam se nikada zamišljala da tamo živim
U tjednu Međunarodnog festivala glumačkih akademija 'Diplomci' ugostili smo u nedjeljnoj ćakuli mladu splitsku glumicu Moniku Vuco...
Pohađali ste sportsko odjeljenje u V. gimnaziji, trenirali ste rukomet, a kada se dogodio obrat u glumačke vode?
- Došlo je prirodno, zapravo kao i kod većine djece koja se u mladosti bave sportom, stigla je granica kada sam se trebala odlučiti za školovanje ili pak za sportsku karijeru. Rukomet sam trenirala deset godina, to je jedan od najljepših perioda mog života, a sport me je naučio puno toga. Često nađem poveznice, tako je gluma kao i rukomet timski sport. U kazalištu ne surađuješ samo s kolegama glumcima, već sa svim ljudima koji su dio jedne predstave; od redatelja, kostimografa, inspicijenta... Kazalište je izuzetno timski sport i tu ne bi trebalo biti prostora za neke ego ispade.
Prije godinu diplomirali ste na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Nedostaju li Vam studentski dani?
- Bilo mi je jako lijepo studirati na splitskoj Akademiji, bili smo mala grupa od osam ljudi, jako povezana i još smo uvijek. Svaki profesor nam se mogao posvetiti i dobili smo njihov maksimum. Koliko god je bilo lijepo, možda zvuči čudno, ali ne bih se vraća u studentske dane. Sada je ipak vrijeme za neke nove životne puteve.
Ipak ste se vratili na Akademiju, radite kao asistentica. Kakav je osjećaj prenositi znanja na neke nove generacije glumaca?
- Stručna sam suradnica na kolegijima koje drži profesor Milan Štrljić koji ima ogromno iskustvo. Zanimljivo je stajati pred studentima i moram priznati da sam puno više naučila od njih, nego što sam ja njih podučila. Nastojim im pomoći jer sam prošla proces rada koji oni tek trebaju. Kao suradnik sam počela raditi na petoj godini fakulteta i smatram da je to došlo u pravo vrijeme. Bilo mi je potrebno vratiti se na početak i smatram kako je prava šteta što nemamo priliku raditi neke osnovne glumačke vježbe nakon što završimo akademije. Mislim da bi i iskusnim glumcima bilo zanimljivo ići na radionice jer svaki rad na sebi je dodatni plus.
U zadnjih pola godine ostvarili ste niz uloga što u nezavisnim produkcijama, a što u splitskom HNK. Koja Vam je favorit?
- Uf, teško se odlučiti za jednu... Recimo da mi je proces rada na predstavi 'Molly Sweeney' bio poseban. Predstava prikazuje Molly, slijepu od djetinjstva koja živi ispunjeno i zadovoljno u svom mraku, samopouzdana je i vedra osoba integrirana u društvenu zajednicu. Upravo Bruna Bebić, koja je režirala predstavu, kazala mi je da sam joj nekako bliska s likom i mislim da se tu krije ono što osjećam s tim komadom. Također, jako lijepo mi je bilo raditi s Dinom Mustafićem na 'Azizu', dosta je smirena osoba i onda su njegove indikacije jako razumljive. Bio je pripremljen, točno je znao što želi, a to je na mene djelovalo kao neka vrsta 'samopouzdanja'. Dosta kolega je komentiralo isto što i ja, pa vjerujem da i oni imaju isto mišljenje. S tom predstavom smo bili u Sarajevu na gostovanju pa mi je ostala u lijepom sjećanju. Predstava 'O'l smo za jedan dan' mi je odlične i bliske tematike, životne priče s kojima se lako poistovjetiti....
Upravo sa zadnjom spomenutom gostujete na 25. Festivalu glumaca. Očekujete li nagradu?
- Prvi put imam priliku nastupati na Festivalu i ne očekujem nagradu. Očekujem da kroz predstavu prezentiramo živote i sudbine ljudi koji su nekad tu živjeli, proživljavali sretne i tužne dane i donesemo u Vinkovce stari splitski govor.
U predstavi 'Molly Sweeney' tumačite slijepu osobu. Jeste li se prvi put susreli s nečim takvim?
- To mi je bio za sada najveći glumački izazov. Možda sam uložila najviše truda i zato mi je poseban osjećaj igrati Molly. Nisam imala kontakt očima s kolegama Perom Eranovićem i Alenom Čelićem i to mi je bilo neobično, ali sam se s vremenom naviknula. Gledala sam film 'Imagine', koji mi je pomogao u izgradnji lika. Nakon što smo ga pogledali, išla sam pročitati je li glumac stvarno slijep ili ne. Fasciniralo me je kako je iznio lik i preporučujem ga svima da ga pogledaju.
Trenutačno se u Splitu održava Međunarodni festival glumačkih akademija 'Diplomci'. Što on znači za mlade glumce?
- Pa najviše razmjenu iskustava jer svi mi radimo na neki način drugačije. Tako danas i sutra svi zainteresirani imaju priliku sudjelovati na radionici profesora Aleksandra Aceva ne temu pokreta i fizičke glume. Također, smatram da je ovo idealno vrijeme za prezentirati gostujućim studentima Split, pogotovo što nam je sutra proslava Sv. Dujma.
Također, igrate i Vi na festivalu u predstavi 'Roko i Cicibela'....
- Predstava je nastala kao diplomski rad kolege Ivana Baranovića u kojem tumačim lik Cicibele. Super je što igramo jednu pravu splitsku predstavu i mislim da se super uklopila u koncept festivala. Predstava je nama draga, a i publici, igrali smo je već četiri puta i imamo planove s njom gostovati.
Ulaz na sve predstave je slobodan...
- Nadam se da će to prepoznati građani, ali i škole koje imaju priliku svoje učenike besplatno odvesti na predstave. Prošle godine je posjećenost bila velika, a ovo je prilika kada ne možete kukati da u kazalište ne odlazite zbog skupih karata ha, ha...
Kakve hobije imate kad nađete slobodnog vremena?
- Za rođendan sam dobila ukulele i sada tamburam po kući te svima dižem živce ha, ha... Baš me opušta i hvala mojim prijateljicama što su mi to kupile.
Kakvi su Vam planovi, nije lako u Splitu naći posao u Vašoj branši?
- Nastojat ću ostati u Splitu i tu pronaći svoju sreću kako poslovno, tako i privatno. Zagreb mi nikako nije drag, nisam se nikada zamišljala da tamo živim. Ne volim 'kukače', zahvalna sam na svim prilikama koje sam dobila, a isto tako koje su me i zaobišle. Mislim da mladima generalno nedostaje strpljenja, svi žele odmah i sve, ali prilika će doći kada je dovoljno jako želiš naći.
Poruka za kraj...
- Radim dosta, svaki dan mi je poprilično ispunjen, prilike koje sam dobila smatram značajnim jer sam iz svake situacije nešto naučila. Nadam se da će mi u budućnosti biti jednako ovako. U želji za sigurnošću postajemo nestrpljivi, a onda zaboravljamo i na osobni razvoj. Želim se posvetiti svakoj stvari na kojoj radim i moram kazati da sam zadovoljna. Idealno ne postoji, a često se sjetim jedne izreke koja me vodi: 'Pazi što želiš, možda ti se i ostvari'.
