NEDJELJNA ĆAKULA Petra Roško: Silno mi nedostaje moj Hrvoje, ali sam sretna što njegovo srce i dalje kuca u drugoj osobi

Petra Roško, Solinjanka sa splitskom adresom, izborila je u posljednjoj audicijskoj emisiji showa 'The Voice' prolaz dalje. Ušla je u Massimov tim, a iduće subote saznat ćemo hoće li proći nokaut fazu showa. Petra je otkrila da je kuharica koja više od svega voli pjevati, udovica i samohrana majka petogodišnje Karmen. Prije godinu i sedam mjeseci ostala je bez 23-godišnjeg supruga Hrvoja, koji je podlegao ozljedama zadobivenima u prometnoj nesreći. Obitelj se u najtežim trenucima odlučila na doniranje organa, a Hrvojevo srce, jetra i bubreg spasili su živote trojice primatelja iz Hrvatske. Ona je i pjevačica splitskog benda Euforia s kojim redovito nastupa pa tako sviraju na vjenčanjima, a često prate i Petra Dragojevića. Kako je počela njena ljubav prema glazbi, Petra nam je otkrila na početku intervjua.

- Još kao četverogodišnja curica upisala sam se u Gradsko kazalište mladih Split u 'Perlice', čija sam članica bila dugih 16 godina. Tu se pleše, pjeva i glumi pa sam tako sudjelovala u kultnim mjuziklima kao što su 'Afrička priča', 'Ah, ta sapunica!', 'Muke po bontonu', 'Životinjski bal'... Teta Ingrid Flesh nas je naučila puno toga i to su bili neki moji prvi koraci na bini. Paralelno s tim pohađala sam osnovnu glazbenu školu, a u srednjoj školi kao dio ansambla 'Perle' više sam se bazirala na pjevanje. Snimali smo dosta u studiju i tu sam dobila veliko iskustvo. Pohađala sam i crkveni zbor, zapravo glazba je stalno bila prisutna u mom djetinjstvu.

Kada su krenuli prvi glazbeni angažmani?

- U srednjoj školi prijavila sam se na audiciju za bend R.M.A. Radili smo naše autorske pjesme, ali je sve ostalo na nekoj demo razini. To je bila srednjoškolska ekipa koja je nastupala u kultnim splitskim mjestima kao što su Kocka, O'Hara, Tvrđava Gripe... Tu sam baš guštala, a onda je krenulo baš bavljenje glazbom. Prvi pir sam pjevala s 15 godina. Istovremeno sam se razvijala u kulinarstvu i nastupala na feštama, svadbama i drugim manifestacijama. Danas iza sebe imam preko 400 nastupa, članica sam Euforia benda posljednjih pet godina, a pratimo i Petra Dragojevića na njegovim nastupima.

Osim na nastupima, splitska publika te čula i na Fabriqué traži zvijezdu. Je li to bio neki prvi korak prije showa 'The Voice'?

- Te večeri u Fabriqué sam došla s društvom na piće, a tamo su se održavale karaoke. Moja prijateljica me prijavila što me nije baš oduševilo. Nisam osoba koja se voli gurati, pogotovo što sam svjesna da dobro pjevam, a to je bilo natjecanje u kojem su se ljudi došli zabaviti. Imala sam stav da se bez veze guram tamo, ali sam na kraju pristala sudjelovati. Izabrala sam ‘Highway To Hell’, prošla sam u daljnje natjecanje i sudjelovala u finalu. Iako je riječ o karaokama, tamo je sudjelovao veliki broj vrhunskih glazbenika, a danas čak nas šest pjeva u Voiceu. To vam dovoljno govori o kakvom se natjecanju radi.

Kako si se odlučila prijaviti u show 'The Voice'?

- Neko od prijatelja me označio u objavi showa na Facebooku. Kada sam malo razmislila, rekla sam sebi 'sad ili nikada'. Imam 25 godina i smatrala sam da sam dovoljno zrela da se glazbeno razvijam. Željela bih se posvetiti glazbi i da ona bude na prvom mjestu. Smatram da mi iskustvo u showu može biti odskočna daska i dobar vjetar u leđa. 'The Voice' smatram kvalitetnim glazbenim natjecanjem i bilo bi mi žao da ne okušam čari te pozornice.

Je li postojala trema prilikom prvog nastupa?

- Tremu nikada nisam imala, odnosno davno sam je okusila kao dijete u predstavama. Međutim, kada su me nazvali s HRT-a i rekli mi da ću morati pričati o sebi uhvatilo me je, kako ja to kažem, 'višak razmišljanja'. Lako je pjevati, ali pričati o sebi je puno teže, ha, ha.

Kada si stala pred žiri, koga si priželjkivala da ti postane mentor?

- Bila sam sigurna da će se barem jedan član žirija okrenuti. U mislima sam se nadala da će mi se okrenuti Gobac i Massimo. Kako se Gobac nije okrenuo, nisam imala dileme i postala sam član Massimova tima, u njemu su i Predrag Martinjak i Valerija Nikolovska.

Kakav je Massimo kao mentor?

- Isti kakav je na pozornici i u svojim javnim nastupima. Realan, kritičan, jako profesionalan, nisam mogla boljeg mentora izabrati. Već mi je svojim savjetima puno pomogao. Sretna sam što sam dio ovog projekta, okružena sam vrhunskim profesionalcima i kandidatima koji su vrhunski glazbenici. U takvom okruženju shvatiš da nisi tako dobar, da imaš puno prostora za napredak i ti savjeti  svakog od nas mogu učiniti samo boljima nego što jesmo.

Kakva je konkurencija u ovogodišnjoj sezoni? Čak deset kandidata dolazi iz Dalmacije...

- Ne čudi me da nas je toliko Dalmatinaca u showu jer kod nas ima puno talentiranih glazbenika. Konkurencija je jaka, nisam očekivala da će kandidati toliko dobro pjevati. To je gušt jer napredovati možeš samo kada si okružen s ljudima koji su jednako dobri ili čak bolji od tebe. Međutim, Voice je ozbiljno pjevačko natjecanje i postoje audicije koje se s kandidatima odrađuju pred prvu televizijsku emisiju. Nije lako proći te audicije, svi kandidati koji dođu do timova mogu biti zadovoljni i ponosni što su prošli među stotinama prijavljenih. Sve dalje smatram nadograđivanjem i učenjem.

Očekuješ li pobjedu ili ti je dovoljno sudjelovati?

- Svako od nas se prijavio sa željom da pobijedi, ali mi to nije prioritet. Voljela bih u showu ostati što dulje. Više sam tip osobe 'važno je sudjelovati', skupiti iskustvo, kontakte, sklopiti prijateljstva... S druge strane, nisam lažno skromna pa bih lagala da kažem da ne želim pobijediti. Zašto ne osjetiti ono što takav uspjeh donosi, ne vidim tu ništa loše. Kako faze showa budu išle, sebi ću postavljati veća očekivanja, a tim ću bolje odraditi svoj nastup. Što više budem tragala za višim ciljevima, dat ću svoje najbolje. Tako je i u životu.

Kakvi su ti planovi nakon showa?

- Bilo koji plan u glazbi za mene je dobar put. Želje i planovi su usmjereni ka napretku, želim se razvijati u autorskim projektima i da mi glazba bude profesija. U duši sam rokerica, soul, funk, R’n’B su žanrovi u kojima se pronalazim, ali ne volim puno pričati o budućnosti. Volim uvijek igrati s nekoliko otvorenih karata i birati opcije koje su ispred mene. Ne mogu pričati kako ću puniti arene, ali znam da želim imati sjajan odnos s publikom, da me prihvate i zapamte. Isključivo bih radila pjesme na hrvatskom jeziku i za naše tržište. Voljela bih naučiti svirati gitaru i to mi je u planu nakon showa. Voljela bih sama raditi tekst i glazbu, a teško mi je to ispoljiti bez da znam svirati instrument.

Imaš li neke glazbene uzore?

- Volim miješati razne žanrove da stvorim neku fuziju, ali od malih nogu slušam rock klasike kao što su Led Zeppelin, The Doors, kasnije sam otkrila Ninu Simone, Ettu James, Madonnu, Beyonce i mnoge druge. Na hrvatskoj sceni volim Zdenku Kovačiček, Stijene, Josipu Lisac, Dina Dvornika... Teško je sve spomenuti.

Po čemu misliš da si drugačija od ostalih kandidata?

- Moj odnos i ljubav prema glazbi su iskreni, mislim da se to vidi. Ne tragam za vokalima koje ću kopirati, pjevam onako kako osjećam. Mislim da su ljudi primijetili upravo tu energiju koju donesem na pozornicu. Ne znam odvaja li me to od drugih, ali u glazbi uživam svakodnevno i za mene je to posebno. Volim je slušati, pjevati, stvarati...

Bi li promijenila svoju crvenu kosu, koja je na neki način tvoj zaštitni znak?

- Za sada ne bih, odlično se osjećam kao crvenokosa. Ali vidjet ćemo kako se bude mijenjala moja svijest, tako se može mijenjati i moja glava, ha, ha...

Tko ti je najveća podrška?

- Svi ljudi s kojima sam okružena, obitelj, sestre, brat pokojnog supruga i moja kćerka Karmen. Ona mene već crta s mikrofonom pa joj nije bilo čudno vidjeti me na televiziji, ali je ostala iznenađena kada je sebe vidjela.

Pokazuje li Karmen sklonost prema glazbi? Osim tebe, jedna ti sestra svira saksofon na akademiji, druga rog u orkestru...

- Da. Glazbeno je nadarena, bilo bi čudno da nije jer je okružena brojnim glazbenicima. Već ona lupka nogama i drži ritam, pjeva po kući pa smo je upisali u 'Perlice'.

Prije dvije godine i sedam mjeseci ostala si bez supruga Hrvoja, koji je podlegao ozljedama zadobivenima u prometnoj nesreći, na izlazu iz Šibenika, vraćajući se kući s posla. Kako si smogla snage nastaviti dalje hrabro koračati kroz život?

- Znala sam da neće vratiti Hrvoja što god napravila, pa sam se hrabrila i davala sebi motiv da nastavim sa životom. Tražila sam načine kako ću se boriti protiv tuge i nesreće koja me je zadesila. Upisala sam fakultet, radila sam, pjevala, zaokupila sam svoje misli, ali se nisam preopteretila. Nisam bježala od stvarnosti, samo sam se tako lakše nosila s istinom.

Budući da za njegov život nije bilo spasa, odlučili ste se na iznimnu, iznad svega humanu gestu, doniranje organa. Znate li tko su primatelji?

- Hrvojevo srce, jetra i bubreg spasili su živote trojice primatelja iz Hrvatske. Čini me sretnom što je dio njega još tu među nama. Odlučili smo to kao obitelj, zapravo se nismo ni dogovarali, bila je to jedina prava i logična opcija koja nam je u tom trenutku pala na pamet. Iz njegovog života uspjeli smo izvući nešto najbolje i spasiti druge živote. Ne znam tko su ljudi koji nose Hrvojevo srce, jetru i bubreg, ali bih voljela saznati i na to imam pravo nakon dvije godine. Često se Hrvojeva mama i ja nadamo pozivu, nadamo se da će uskoro doći taj dan. Htjeli bismo čuti to srce koje i dalje kuca, samo u novoj osobi.

Kako se danas osjećaš?

- Silno mi nedostaje. Skupa smo pohađali srednju školu. Nikamo nismo išli jedno bez drugog, odlazili smo na natjecanja, zajedno stjecali iskustvo... I onda se tako dogodi da sve u jedan dan nestane. Nije lako, ali znam da bi bio ponosan na mene.

Imaš već diplomu kuharice i slastičarke i zvanje hotelijersko-turističke komercijalistice. Koliko te još ispita dijeli od fakultetske diplome?

- Upisala sam Filozofski fakultet u Zadru. No, cijelo vrijeme sam radila i nisam mogla pohađati redovan studij, pa sam se prebacila na fakultet u Mostaru kako bi mogla studirati izvanredno. Uključena sam u dosta projekata i ponekad mi je teško posvetiti se jednom, ali se nadam kako ću do kraja godine dovršiti studij hrvatskog jezika i književnosti. Zadnje dvije godine ću se onda prebaciti u Split.

Što će biti s kulinarstvom, ako glazbena karijera bude išla u željenom smjeru?

- Kuhanje je moja ljubav i što god budem radila, neću ga se odreći. Možda više neće biti prisutno kao profesionalni odabir, ali ću i dalje uživati u kužinavanju. Ali mi kužina ni slastičarnica ni svi fakulteti ni zanati neće mi neće zamijeniti najljepši posao na svijetu, odnosno glazbu. Međutim, volim svestranost i što imam mogućnost jednog dana biti profesorica i hrvatskog jezika i kuharstva i slastičarstva.

Poruka za kraj...

- Slijedite svoje snove, koliko god to zvučalo klišej. Napravite sve što je potrebno da bi se vaši snovi realiziraju. Skupljajte iskustva, poznanstva, učite i napredujte u onome što volite. I za kraj bih se zahvalila bezbroj puta na podršci koju sam dobila. Hvala vam što pratite moju borbu jer ste i vi dio moje snage. Idemo dalje, ma idemo još bolje. Zapravo guštamo dalje.