NEDJELJNA ĆAKULA Profesorica Suzana Kačić Bartulović: 'Živimo u državi gdje najbolji nemaju nadu da će dobro proći i tu smo pogriješili'

Javnost se već pomalo zasitila informacija o nezadovoljstvu radnika, zahtjevima da im se poveća plaća, ima škole, nema škole, koeficijenti, šest posto i slično... Međutim, hrvatski prosvjetni radnici su se ovoj pobuni odazvali u zaista rekordnom broju i od utorka nema nastave u svim školama do ispunjenja zahtjeva. Stoga ne čudi da je u sveopćoj galami teško razabrati prave razloge štrajka. Zato smo u 'Nedjeljnoj ćakuli' ugostili Suzanu Kačić-Bartulović, profesoricu hrvatskog jezika splitske Ekonomske i upravne škole, koja se nada da će uskoro doći do dogovora i najavljuje veliki prosvjed sutra na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. 

- Pokušat ću još jednom pojasniti javnosti razloge štrajka jednostavnim jezikom. Štrajkamo zbog dugogodišnjeg zanemarivanja resora u kojemu svih 68 tisuća zaposlenih u osnovnom i srednjem školstvu, od spremačica, preko učitelja, stručnih suradnika do ravnatelja, zaostaje u plaćama za ostalim javnim službama. Točnije, koeficijenti složenosti poslova zaposlenih u obrazovanju, prema sindikalnim izračunima, niži su za oko 6,11 posto za koeficijentima ostalih javnih službenika iz resora zdravstva, socijalne skrbi, visokog obrazovanja, kulture i dr., koji rade na poslovima slične složenosti poslova i imaju istu stručnu spremu. Do sada smo uvijek bili na čekanju, čekali smo da prođe recesija, doista smo bili strpljivi, ali je došao trenutak da javno progovorimo o nejednakosti u koeficijentima.

Vlada je ponudila neke opcije koje su sindikati obrazovanja odbili...

- Premijer Andrej Plenković na početku je rekao da nema novaca za 68 tisuća prosvjetnih djelatnika, da bi onda najavio rast osnovice svim zaposlenima u javnim i državnim službama od 6,12 posto od iduće godine. Osjećamo se izdanim jer bi se time produbio jaz u koeficijentima i plaćama, a svi imamo istu stručnu spremu. Nemamo ništa protiv da se ostalima podigne osnovica, ali želimo da se naše plaće približe ostalim zaposlenicima u javnim službama koji imaju istu stručnu spremu.

Zašto sindikati ne žele prihvatiti ponudu Vlade?

- Prije svega jer za rast koeficijenata u obrazovanju od 6,11 posto država godišnje treba izdvojiti nešto više od 400 milijuna kuna, a iz Vlade uporno ponavljaju kako taj iznos ne mogu osigurati. Istovremeno, najavljuju porast osnovice od 6,12 posto za svih oko 240 tisuća javnih i državnih službenika od iduće godine, što će državni proračun koštati oko 1,7 milijardi kuna.

Možete li našim čitateljima to objasniti računicom?

- Potrebno je razlikovati osnovicu plaće i koeficijent složenosti poslova. Osnovica za izračun plaća u javnim i državnim službama od 1. rujna 2019. iznosi 5.695,87 kuna bruto. Taj iznos množi se s koeficijentom složenosti poslova te se tako dobiva početni izračun plaće za svako radno mjesto. Naprimjer, osoba koja ima završen fakultet (VSS) osnovicu plaće množi s koeficijentom složenosti poslova za VSS koji iznosi 1.325 te tako dobiva iznos plaće za svoju stručnu spremu (5695,87 x 1,325 = 7.547,03 kn bruto). Ono što tražimo ovim štrajkom je da se taj koeficijent izjednači s koeficijentom asistenata na fakultetima a koji iznosi 1.406 jer su zaposlenici s VSS u osnovnim i srednjim školama bili izjednačeni s asistentima na fakultetima 2001. godine. Naime, od tada taj koeficijent je ostao zamrznut u osnovnim i srednjim školama dok je asistentima u proteklim godinama stalno rastao do sadašnjeg nivoa (1,406). To je dovelo do konstantnog zaostajanja plaća u osnovnim i srednjim školama, ali i u vrtićima. Ako osnovicu plaće asistenta na fakultetu množite s koeficijentom 1.406 dobijete iznos: 5.695,87 x 1,406 = 8008,39. Dakle, razlika za istu stručnu spremu kod istog poslodavca iznosi: 8008,39 – 7547,03 = 461,36 kn. Tako su 18 godina zaostajale plaće svim zaposlenicima, a ne samo nastavnicima, učiteljima i odgajateljicama. Ako svima, što nudi premijer, povisite osnovicu plaće tada oni s višim koeficijentom (1,406) dobivaju veću povišicu nego oni s manjim koeficijentom (1.325), to je više nego očito.

Je li ovo najveći štrajk kojeg pamtite za vrijeme vaše karijere?

- Velika većina štrajka. Broj ljudi koji su se uključili u ovaj štrajk nas hrabri. Međutim, profesoru nije lako vidjeti praznu učionicu jer smo tamo sa zadatkom da bi odgajali i učili svoje učenike. No, u učionicu želimo ulaziti motivirani i biti primjer svojim učenicima.U mojih 25 godina staža u prosvjeti ovo je prvi put da smo jedinstveni i složni. 

Što prosvjetne djelatnike još tišti?

- Uz problem koeficijenata, mislim da je najveći problem klime u društvu gdje se uporno negira važnost znanja. Zavladala je negativna selekcija u kojoj je sve drugo bitno osim znanja koje dajemo našim učenicima. Šalje se poruka da je važno snaći se u društvu. Pripadam generaciji koja je znala da trud, učenje i zalaganje znači bolju budućnost i pronalazak dobrog radnog mjesta. Bojim se da danas ne šaljemo takvu poruku učenicima. Ako im i šaljemo  poruku da je znanje važno, uz to dolazi i činjenica da će bolje radno mjesto pronaći negdje vani. Želim da moji učenici ostaju ovdje, a ne da mi se javljaju iz europskih zemalja.

Kakav je interes među učenicima za profesorskim zanimanjima?

- U svim zemljama kojima je stalo do znanja i obrazovanja učenika njihovi učitelji su najbolji među njima i tako su vrednovani. Finski model, na koje se svi volimo pozivati, trebalo bi pratiti i po društvenoj ulozi učitelja. Kod nas se događa negativna selekcija i više nitko ne želi raditi u prosvjeti, pogotovo studenti koji završavaju prirodne fakultete. Imamo kroničan nedostatak matematičara, informatičara, prirodnjaka u našim učionicama... Tko bi došao na početnu plaću u školu od 5300 kuna koju ima profesor početnik? S istom diplomom u nekoj drugoj javnoj službi ili tvrtki mogu naći bolje plaćeni posao. Tako se širi val nezadovoljstva i u učionicama i izvan njih. Živimo u državi gdje najbolji nemaju nadu da će dobro proći i tu smo pogriješili. Odgovornost je to moje generacije koja je dopustila da današnji mladi nemaju povjerenje u sustav. 

Rade li profesori dobro svoj posao?

- Ne mogu govoriti pojedinačno, ali profesori rade odgovorno i dobro svoj posao. Tome svjedoči činjenica da su naši učenici i znanstvenici u inozemstvu jako cijenjeni i tražena radna snaga. Samo ono što ih naučimo, mnogi  ne mogu pokazati u Hrvatskoj,  nego su prisiljeni seliti se u druge zemlje. Najviše me muči odlazak mladih, kada vidim svoje učenike koji su u našoj sredini mogli dati puno, a otišli su vani. Moramo shvatiti da su mladi naša budućnost u svakom smislu te nam odljev mladih obrazovanih ljudi ne ide u korist. Mladi su željni pozitivne atmosfere i toga da mogu živjeti od svoga rada.

Plenković je pozvao profesore i učitelje da se, radi dobrobiti djece, nađe kompromis i vrate u učionice. Hoćete li poslušati premijera?

- Premijeru bih se zahvalila jer se, nakon punih 30 dana koliko traje naš prosvjed, sjetio da postoji štrajk prosvjetnih djelatnika i uputio nam nekoliko savjeta. Mi bismo njemu savjetovali da prihvati naše zahtjeve pa ćemo mi istog trena ući u naše učionice,  što jedva čekamo. Savjetovala bih mu da on  riješi problem praznih saborskih klupa. Nas su pokušali plašiti s tim što će nam oduzeti 315 kuna dnevnice, a kada zastupnik ne dođe u Sabor oduzimaju 150 kuna. To znači da su profesori dva puta vrjedniji od njih, što nam je drago, ali bi to trebalo pratiti i u usporedbi s našim plaćama. Kako to nije tako, idemo riješiti problem od glave i saborske zastupnike zamoliti da riješe problem obrazovanja. Prvo trebaju osigurati da sve škole imaju jednake uvjete, drugo osigurati da nositelji reformi - učitelji budu za to adekvatno plaćeni. Molimo premijera, koji poziva učenike i profesore da se vrate u školu, da isti poziv uputi prvo svojim ministrima kako bi, za početak , naučili pravilno ispuniti svoje imovinske i porezne kartice. Uz nas prosvjetare stalo je još 54 sindikata, ne želimo rušiti Vladu već pogrešan sustav vrijednosti. Bilo je dosta šutnje intelektualaca na sve društvene nepravde.

U 25 godina vaše karijere školstvo se mijenjalo. Koje su stvari bile bolje, a koje su bile lošije u odnosu na danas?

- Sustav vrijednosti je bio bolji. Uz tehnički napredak s jedne strane, čini se da smo zaboravili  na kulturu ponašanja, empatiju, odnosno odgojni element jer škole su odgojno-obrazovne ustanove. Čini mi se kako smo imali i bolju suradnju s roditeljima, da su nam oni prije više vjerovali. Danas, baš kao posljedica negativne selekcije, svatko misli da bolje zna naš posao od nas samih. Često ih upitam objašnjavaju li svom stomatologu kako popraviti zub, liječniku kako liječiti, frizeru kako šišati... Kako onda roditelj može nastavniku objašnjavati da njegovo dijete treba imati višu ocjenu i što ona zna, a što ne? Problem leži u tome što je zavladala jagma za boljim ocjenama, a ne jagma za znanjem jer smo stvorili društvo u kojem je znanje sporedno. To je ono što me kao nastavnicu, koja uči svoje učenike da je znanje nešto što im nitko nikada ne može oduzeti, žalosti. Da ne bih rekla kako je sve loše, ima na stotine neispričanih pozitivnih priča. Poslije 23 godine u Ekonomskoj školi iz svake generacije mogu izdvojiti na desetke sjajnih primjera učenika koji su postali vrsni ekonomisti, pravnici, doktori znanosti, ljudi koji su vrsni u svom poslu, a uspjeli su usklađivati i školu i sport i druge hobije. 

Jesu li današnje generacije 'zatrpane' opsežnim gradivom? 

- Istina, djeca su danas preumorna jer su sa svih strana bombardirana informacijama i više ne znaju prepoznati 'drvo u šumi'. Uz to, zasićena su negativnom  atmosferom, lošim vijestima, nervozom  koju donosi ovaj ubrzani način života. Dokaz tome su naše čitalačke navike. Današnji učenici prvog razreda srednje škole često imaju problem opisati sebe u nekoliko rečenica. Imamo i sve veći problem u načinu ponašanja, odnosno bon tonu. Negdje smo pogriješili, a neki sociolog bi nam bolje znao dati odgovor na to gdje su i kada počeli problemi. Smatram da najbolje među nama nismo isticali i oni nisu uzor. Nažalost, uzor nam je netko tko do novca i pozicije dolazi najkraćim mogućim putem. Djeca to osjete i željela bih da posljedica ovog našeg prosvjeda bude vraćanje pravog sustava vrijednosti. 

Iz kojih razloga ste vi postali nastavnik? 

- Svoje zvanje odabrala sam upravo zato što sam još u osnovnoj školi oduševila  načinom rada moje profesorice hrvatskog jezika Vere Piščević. Uvijek je ističem kao ženu koja je sve generacije kojima je predavala naučila gledati svijet oko sebe. Naučila nas je raspravljati, suprotstavljati mišljenja a da se ne posvađamo, naučila nas je svim osjetilima prosuđivati svijet oko sebe i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Zato sam i ja odlučila pokušati biti poput nje. Profesorski posao nije lagan, ali svatko tko ga obavlja dobro dobit će zahvalnost učenika kao  povratnu informaciju i najveću nagradu. Sliku našeg posla s kratkim radnim vremenom često nameću upravo oni koji najmanje znaju koliko je naš posao odgovoran. Svoj posao živimo 24 sata dnevno, neprestano ulažemo u svoja znanja ili bismo bar svi to trebali činiti, prilagođavamo se generacijama, kao što mi učimo njih, i oni uče nas.

Spomenuli ste problem čitalačkih navika djece...

- Svjesna sam da su često opširne  lektire površno pročitane ili uopće nisu. Lektire su današnjim generacijama teške jer  je njihov rječnik sužen kao posljedica nečitanja i digitalizacije. Tako često ne razumiju ono što su pročitali. Aktivna sam kao predstavnica Društva profesora hrvatskog jezika koji smatra da je premala satnica materinskog  jezika u našim školama. Također, u mnogim strukovnim školama satnica je od samo  tri sata tjedno i učenici nemaju prilike dovoljno govoriti i izražavati se, naučiti savladavati tekst. Stalno smo u raskoraku između teških programa i generacijskih promjena. Žao mi je što se nije realizirala ideja oko izborne nastave, odnosno da uz obvezne predmete učenici sami,prema svojim afinitetima, biraju ono što žele slušati. Moja kritika ide i uredima državne uprave koji ne prate zahtjeve tržišta rada. U mojoj školi svake godine upisujemo šest razreda ekonomista. Postavlja se pitanje je li zaista toliko ekonomista potrebnih na tržištu rada, a ona zvanja koja su potrebna imaju male kvote upisa. Također, neka zvanja možete isključivo steći u samo  jednoj ustanovi. Čuvena je priča o Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu koji je jedini takav studij u Hrvatskoj, a mi svake godine za takvim kadrom imamo sve više potrebe.

Koje je vaše mišljenje o državnoj maturi?

- Još 2008. godine bila sam jedna od buntovnica koja se zalagala da državna matura ne bude samo za gimnazijalce. Meni je drago da je državna matura omogućena svima, ali je trebala početi istovremeno ili nakon male mature u osnovnim školama. Nastava u srednjim školama svedena je na trčanje za gradivom i pripremom za državnu maturu. Uz to, učenici u četvrtom srednje uz redovnu nastavu idu i na dodatne pripreme. Čini mi se nepravedno jer nemaju svi jednak broj sati obveznih predmeta na državnoj maturi. Recimo, moji ekonomisti imaju tri sata Hrvatskog jezika tjedno i nisu u ravnopravnom položaju s onima koji ima četiri sata. To vam je u četiri godine 140 sati nastave  obveznog predmeta manje. Što će oni učenici čiji roditelji ne mogu izdvojiti za dodatne sate priprema? Jesam za državnu maturu, ali je treba prilagoditi našim različitostima. Predlagali smo izjednačiti sate Matematike, stranog jezika i Hrvatskog jezika u svim školama. Naglasila bih i kako je satnica Hrvatskog jezika među najmanjima u Europi.

Vratimo se na temu štrajka. Svoj komentar dao je i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić koji, između ostalog, kaže da su djeca prevelika žrtva štrajka prosvjetara. Koji je vaš komentar na to?

- Većina nas koji radimo u školi mišljenja smo da je vjeronauku mjesto u crkvama. Ima toliko sadržaja koji bismo željeli ostvariti, a ne možemo zbog toga što je tjedna satnica učenika prenatrpana. Pozdravljam želju kardinala Bozanića da prati ono što se događa u školama, ali ne način da krivnju svaljuje na nastavnike, a izostavlja odgovornost politike u čemu i Crkva sudjeluje. Pozivam ih da daju prijedlog da se uvede crkveni porez pa da novac usmjere u obnovu naših škola jer ne rade svi u istim uvjetima. 

Kakve su reakcije roditelja na štrajk?

- Grupa na društvenim mrežama 'Podrška roditelja nastavnicima u štrajku' u samo nekoliko dana narasla  je na preko 70 tisuća članova. Većina roditelja je na našoj strani jer je to  ista strana koja se bori za budućnost Hrvatske. Imamo isti zadatak, a to je da mladima pružimo znanje i pozitivnu sliku njihove budućnosti. 

Je li istina kako na školsku djecu gledate kao na vlastitu ili su to puke floskule?

- Oni su zaista naša djeca. Često smo bolji poznavatelji njihovih života od samih roditelja koji su u trci za egzistencijom . Djeca su s nama svaki dan šest sati i mislim da to roditelji prepoznaju. Ako netko misli da je naš posao lagan, neka uzme skupinu tinejdžera i provede jedan dan s njima. Vidjet će o kakvoj se odgovornosti radi. Kao i u svakoj branši, i u prosvjeti ima ljudi koji su zalutali u ovaj posao, ali većina nas je svjesna te odgovornosti.

Kako komentirate kolege koji nisu podržali prosvjed?

- Svaka škola i pojedinac je imao vlastitu odluku štrajkati ili ne. Većina nas koji sudjelujemo pitamo se hoće li oni uzeti povišicu ili će se odreći, ako se mi izborimo za naše zahtjeve. Mislimo da je došao trenutak kada trebamo biti jedinstveni i pokušati napraviti sve da Hrvatska bude zemlja znanja i mogućnosti, a ne zemlja fraza bez sadržaja.

Do kada mislite štrajkati?

- Nadamo se da će završiti štrajk, odnosno da će se postići dogovor. Mislimo štrajkati dok god imamo zakonskih mogućnosti za borbu. Prosvjed je najavljen sutra u Zagrebu, nadamo se da će biti kruna naših nastojanja da se urazumi Vlada. Uvjereni smo da rješenje postoji. Bez dogovora jedina opcija je radna obveza, a ne znam koja to reforma može uspjeti s profesorima koji su na silu vraćeni u učionice.

Možete li nam to objasniti?

-To vam znači da ako ne želite izgubiti posao, morate se vratiti na svoje radno mjesto. Recite mi kako ću izaći pred svoje učenike, reći im da smo se borili mjesec dana da budemo jednaki  s ostalim kolegama iz javnih službi, da nismo uspjeli i da se vraćamo na silu u razrede? Vi ,djeco moja, iz ovoga izvucite zaključak je li dobro boriti se za svoja prava ili nije. Mi mislimo da jest jer  vraćamo se na ključni problem, na ono što je važnije od svih reformi, a to je ponos i dostojanstvo koje mi nitko ne može dati, niti ga može oduzeti i zato mislim da će ovaj štrajk trajati onoliko dugo koliko će profesori imati snage boriti se za ono u što vjeruju. Ako nas na silu vrate u učionice, to je poraz vladajućih!