NEDJELJNA ĆAKULA Tedi Spalato: Oliver mi je od samih početaka glazbeni uzor

Županijska liga protiv raka organizira koncert pod imenom 'Vjeruj u ljubav' povodom 50. obljetnice djelovanja ove najstarije civilne udruge u ovom dijelu Europe. Koncert će se održati večeras u 20 sati u HNK Split, a nastupit će Oliver Dragojević, Zlatan Stipišić Gibonni, Marijan Ban i Tedi Spalato, kojeg smo pred večerašnji nastup priveli za naš mikrofon. Cijeli koncert će, kako najavljuje splitski glazbenik, biti prožet emocijama s mnogo ljubavi i pjesme.

- Sudjelovati u nečem humanitarnom je prije svega ljudski, samom činjenicom što je tvoje djelovanje usmjereno ka onima kojima je pomoć potrebna. Zahtjevno je izraziti svoje osjećaje u ovakvim trenutcima, ali mogu kazati kako mi je čast pomoći splitskoj onkologiji, na čelu s doktorom Eduardom Vrdoljakom, te Županijskoj ligi protiv raka, čiji sam dugogodišnji član. U svojih 50 godina postojanja dala je velik doprinos poboljšanju onkološke zaštite u Hrvatskoj, izgradila Kliniku za onkologiju KBC Split, te pokrenula i organizirala brojne javnozdravstvene akcije sa ciljem osvješćivanja građana o važnosti prevencije zloćudnih bolesti i brige za vlastito zdravlje. Njihovo nesebično pomaganje govori koliko je važna ovakva jedna udruga u našem društvu. 

Jesu li humanitarni koncerti posebni za glazbenike?

- Humanitarni koncerti su za mene posebni, nabijeni su posebnim emocijama i iznad su onih nastupa kada glazbenici sviraju za honorare. Poseban je osjećaj donijeti radost i emociju svojom glazbom, posebice onima suočenima s nekim problemom izazvati osmijeh na licu. Koncert 'Vjeruj u ljubav' bit će intimniji, ljudskiji i iskreniji te će nositi poruku borbe i neodustajanja kada nam je teško.

Četiri 'mušketira' zabavljat će publiku...

- Oliver, Gibo i Ban su prisutni u mom životu od samih početaka glazbene karijere. Oni su neizostavna imena hrvatske glazbe. Oliver mi je od samih početaka prisutan kao glazbeni uzor, Ljubo Stipišić me je uzeo sa 12 godina pod svoje okrilje, a Gibo je jedan nastavak generacije Stipišića. Gibo mi je napisao pjesmu 'Sve ću preživit', zahvaljujući kojoj sam prepoznat. Ban je izuzetno topla i draga osoba koji ima neki svoj đir, godinama smo bili vezani istom ekipom u kojoj su bili još pokojni Dino Dvornik, Belan, Luky, Amulić, Gibo... Oni su neizostavni dio mog glazbenog promišljanja i upoznati takve ljude mi je čast, kao i dijeliti pozornicu s njima. Radostan sam što živim u vremenu s njima.

Koliko Vas je potresla Oliverova bolest?

- Ne znam definirati emociju u tom trenutku, to je stanje koje svih zateče. Na koncertu u Veloj Luci primijetio sam da je Oliver imao neki napor kod pjevanja, ali ne misliš na najgore. Proživljavam sve pozitivno, želim Olivera još dugo gledati na pozornici kako pjeva i uživa. Ostavio je velik trag na ljudskim sudbinama, na nama glazbenicima, mnogim generacijama i vjerujem kako svi žele što i ja. Po uzoru na njega trebamo se boriti i vjerovati da uz pomoć snage, volje, terapije, Božje pomoći možemo nakon bolesti nastaviti svojim životom.

Spomenuli ste neka imena splitske glazbene scene. Prema čemu ste najviše nostalgični kada razmišljate o prošlim vremenima?

- Čovjek se uvijek bori s onim lijepim stvarima prošlosti, ali treba gledati sadašnji trenutak i naprijed. Međutim, prošlost je dio nas, korektiv je sadašnjosti, ali stvari se mijenjaju prebrzo. Virtualni svijet se pojavio, on ima svoje prednosti i mane, na njemu se puno toga može novoga vidjeti i naučiti. S druge strane, ako mi je nešto krivo, to je nepostojanje ljudskog kontakta, onog živog. Nostalgičan sam za živim kontaktom s glazbom. Ne mislim pritom na gaže, to može biti slobodno vrijeme koje ćemo mi glazbenici provesti skupa, druženjem i svirkom. Tako bi se stvarala iznova scena, gdje bi dolazili mladi učili od nas starijih, ali i mi od njih. Tom sinergijom stvarala bi se splitska scena koja je po meni prije bila snažnija. Krivo mi je što takvih živih kontakata danas gotovo i nema, imam osjećaj da se glazbenici u Splitu uopće ne druže. Ako jesu, onda manje nego prije.

Gdje ste se vi okupljali?

- U Splitu je bilo na desetke mjesta gdje je bila svirka uživo, pogotovo ljeti. Od hotela Park, Šore, Vinarije, Bastiona,... Svirali bi mladi bendovi, bila bi tu brojna gostovanja, gdje god bi došli bila je neka svirka glazbenih sastava. Danas nema gotovo ništa, došla su vremena kada se gledaju financije, ali i potrebe za elektronskom i kompjuterskom glazbom. Alati su udaljili ljude, a udaljavanje je glazbu stavilo u drugi plan.

Puno ste putovali i nastupali u drugim gradovima i zemljama. Jesu li Dalmatinci zaista posebni?

- Usudio bih se kazati da nosimo posebnost, po mentalitetu, podneblju, ljepoti života u Dalmaciji. Imati takvu klimu i vrijeme, neusporedivo je s nekim sjevernijim zemljama. Kada dođete primjerice u London i vrijeme je loše, logično je da se ljudi neće šetati u prirodi već će se posvetiti onome što rade. Kod nas ljudi vole điravati po Rivi, ispijati kavu na suncu, oni te navike nemaju. Kod nas treba više vremena da se dođe do profesionalnosti u glazbi, svi su opušteni i 'pusti me stat', dok je vanka neki užurbani način života, dril i teško je pronaći dva sata meditacije. Možda se upravo u našem mediteranskom mentalitetu krije posebnost i ljepota našeg glazbenog izričaja.

U mjuziklu 'Naša bila štorija' tumačite legendarnog barba Luku Kaliternu. Kako je bilo raditi na tom projektu?

- U splitskom teatru igrao sam na komadima slične tematike kao što su Mala Floramy, Splitski akvarel, radio sam glazbu za balet, a sad je ovo povratak tematici s kojom sam se susreo. Štorija je lijepa priča o Splitu te sam s oduševljenjem prihvatio ulogu Luke Kaliterne, legende našeg baluna. Posebno iskustvo bilo je raditi na ovome, svi ljudi koji su radili na ovom projektu radili su to iz srca i ljubavi, nisu pitali koliko će probe trajati i kolike će honorare dobiti. Mnogi od nas prepoznali su se u nekim djelovima i zbog toga nam je bilo posebno.

U kojem ste se Vi prepoznali?

- Prepoznao sam se u trenutcima koji me vezuju za djetinjstvo, prvi odlasci na utakmice Hajduka, neke prve ljubavi... Koncertne promocije imali smo u Splitu i Zagrebu, slijede nam Ljubljana i Maribor, a onda nam je želja da ovaj komad zaživi na kazališnim daskama.

Je li to moguće?

- Kao čovjeku od teatra ne želim da 'Naša bila štorija' završi nakon nekoliko koncerata, vidim je kao nastavak onoga što je Tijardović napravio. Ne postoji ništa neostvarivo, teatar je kuća kulture, a Štoriju vidim kao nastavak tradicije splitskih mjuzikala.

Upravo su neke Vaše pjesme postale tradicija i dio narodnog izričaja. Koje biste pjesme vi izdvojili kao takve?

- Pjesma 'Konobo moja', kada smo ju na festivalu izveli kolegica Meri i ja, nije se ništa bitno promijenilo u mom životu. Pjesma je tek kasnije saživjela i postala jedna od narodnih pjesama. Ona je meni bitna jer je prva pjesma u mojoj samostalnoj karijeri, nakon što sam izašao iz grupe More te je i danas neizostavni dio mog repertoara. Pjesma preko koje sam shvatio našu tradiciju, shvatio naš glazbeni identitet i pripadnost toj glazbi je 'Dalmatino povišću pritrujena'. To je pjesma kroz koju najviše dajem i jesam potpun glazbenik i čovjek. Ona je najupečatljivija, stalno joj se vraćam i propitkujem je.

Kako volite provesti slobodno vrijeme?

- Neuredan sam po pitanju slobodnog vremena, svaštarim kada nisam u poslu. Imam engleskog setera s kojim dosta šetam, volim čitati knjige, romane, rasprave, dnevni tisak,... Na internetu slušam što se događa u svijetu s glazbom... Volim stare stvari koje su pripadale mojim precima, tako posjedujem djedovu harmoniku staru 100 godina, bakinu komodu i šivaću mašinu te očev stari automobil, on je garažiran i uvijek kada imam slobodnog vremena nešto restauriram na njemu. Ne skupljam tuđe, ali sam vezan za stvari koje su ostali kao dio tradicije moje obitelji.

Niste čovjek od glamura...

- Nisam, više sam tip za otići u prirodu. Ne volim se sređivati, cipele i košulja su tu samo za koncerte. Više volim kupiti neke dobre cipele za u planinu. Jednostavno nisam tip od nekih evenata, gledanja izložbi i modnih revija, iako je to poželjno kada se baviš javnim poslom.

Imate li neke neostvarene želje?

- Postoji kod svakog čovjeka nešto u čemu se nije ostvario, nisam ni ja izuzetak. Smatram kako nemamo vremena za sve, važno je prepoznati ljubav i dobro. Trebamo naći duhovnost i živjeti svaki dan jer život je dar. Mene tako danas vesele male stvari, primjerice kada me ujutro cvrkutanjem probude dva grdelina na prozoru, odmah mi je dan ljepši. Nemam velikih želja, želim biti u glazbi što dulje mogu i uživati u njoj.

Jeste li ikada požalili što ste glazbenik?

- Rano sam se želio osamostaliti od roditelja, odnosno želio sam svojim radom doprinositi našoj zajednici pa sam se zaposlio u pošti. Kasnije, kada sam ozbiljno zakoračio u svijet glazbe, teško je bilo vući oboje. Krivo mi je što se odmah nisam odlučio razvijati isključivo kao glazbenik, iako sam u pošti imao potporu svojih kolega. Taj period je bio naporan i da sam sada s ovom pameću, samo bih bio glazbenik. No, to su priče što bi bilo kada bi bilo, pa neću žaliti za ičim. Šesnaest godina rada u pošti donijelo mi je puno toga lijepoga, ali znam da nikada ne bih bio vrhunski elektroničar jer nisam stvoren za to, nego za nešto drugo. U svakom od nas počiva neki dar, važno ga je na vrijeme prepoznati i usmjeriti se od mladih dana na to.