NEDJELJNA ĆAKULA Tiho Orlić: Rock'n'roll život nije udaranje gitarom praveći se žestok, već preživljavanje sa stavovima koje imate

Večeras u 20 sati će se povodom blagdana Svetog Dujma na Rivi održati veliki koncert, na kojemu nastupaju Dražen Zečić, Jole, Giuliano, Marijan Ban i Tiho Orlić kojeg smo ugostili u nedjeljnoj ćakuli.

- Spremili smo najudarnije pjesme. Ima dosta izvođača i za ovu prigodnu trebamo dati svoje najbolje iz karijera. Bit će jedno iznenađenje, ali neću ga otkriti. Spremili smo kolaboraciju s jednim glazbenikom što ćemo izvesti na kraj našeg nastupa. Samo nek nas vrijeme posluži i bit će super. Moj bend i ja radujemo se nastupu u svom gradu na Rivi. Možda ovo zvuči patetično, ali dijete sam ovoga grada, cijeli život sam tu, uključen od svih zbivanja, i jednostavno sam svoj sam na svome kada nastupam u Splitu. Želim podijeliti svoju radost s publikom koja će večeras biti s nama na Rivi.

Jedino što može pokvariti feštu je vrijeme...

- Neka publika pokaže malo hrabrosti večeras, neka ne odu kao kukavice kući, malo kiše neće nas omesti u dobroj zabavi. Pokažimo malo splitskog dišpeta i prkosimo kiši, ako je bude tijekom koncerta.

Kakva Vas sjećanja vežu iz djetinjstva za Sudamju?

- Imao sam sreću što je moj otac imao dobar fotoaparat pa bi me kao dijete fotografirao na Rivi za vrijeme Sudamje, tako da imam samo lijepe uspomene s toga dana. Uvijek smo bili obitelj koja je držala do tradicije, pogotovo blagdana Svetog Duje. Išli bismo u grad, roditelji bi pričali o našim običajima, a kupila bi se i koja drvenarija.

Kao dječak igrali ste u Hajduka. Kada se dogodila prevaga između sportske i glazbene karijere?

- Gdje je točno prevaga bila teško je detektirati, mislim da je to uvijek bila glazba. Ono što jesi u svojim početcima kasnije ćeš biti ma koliko god se trudio nešto suprotno napraviti. Dan danas su mi sport i nogomet velika ljubav, u 'offu' pratim Hajduka, nerviram se kad ne ide i radujem svakom njegovom uspjehu. O glazbi nisam razmišljao kao nečemu javnom, što mi diže ego ili mi čini ovisničku ugodu. Spontano od pete godine sam išao u glazbeni vrtić, sa šest godina sam upisao glazbenu školu Josip Hatze, smjer violina. Imao sam stroge profesore i tek danas vidim koliko mi je ta edukacija pomogla.

Kasnije ste upisali Elektrotehničku školu...

- Odlučio sam se za Elektrotehničku školu jer sam počeo raditi neke kreativne stvari. Na violini bih radio neke suvremenije pjesme, to me je ispunjavalo, nisam se vidio u recikliranju nečega što je nastalo prije stotinu godina. Klasika je super, ali od vas ne stvara kreativca već reproduktivca što sam vidio da nisam. Vidio sam da moja budućnost neće biti u nekom orkestru ili full time jobu, već sam se vidio negdje gdje sam mogu kreirati i odlučivati što ću raditi. Kasnije, moja priča je klasika, bio sam član raznih mladenačkih bendova.

Davne '94. godine započeli ste suradnju s Markom Perkovićem Thompsonom...

- Da, kao basist... Surađivali smo 20 godina, više sam bio s njim nego sam. Tada nisam imao dugoročnih planova, jedini je bio učiti i razvijati se kreativno. Sviranje s njim bilo je dobro jer sam vrlo rano dobio šansu postati glazbeni profesionalac. Znači živjeti isključivo od glazbe, nikada u životu nisam bio zaposlen u nijednoj firmi sekunde, cijeli život sam glazbenik. Morate istrpjeti periode kada ne zarađujete i kazati da nećete raditi nešto što vas ne ispunjava. To se zove rock'n'roll život, koji nije udariti gitarom, praviti se žestok, već je preživljavanje sa stavovima koje imate u datom trenutku.

Što ćeš pamtiti iz perioda s Thompsonom?

- To je veliki odgovor za staviti u dvije rečenice. Najdraži su mi bili kreativni procesi, vjerovali ili ne, draži od koncerata. Graditi nešto što ne postoji, ono što imate u glavi i vjerujete u to. On je bio dobar materijal za napraviti iskorak u produkcijskom smislu u Hrvatskoj. Neovisno slušali ga netko, voli li ga ili ne, kada maknete vokale, pustite samo instrumentale, vi to možete usporediti s bilo kojom top A ligom strane produkcije. Bili smo pioniri stadionskih koncerata u državi, velikih bina, mi smo bili začetnici toga što je na nivou stranih produkcija. Thompson kao neko tko ima svoju publiku je bio dobar materijal da se kroz njega izrazim. Nismo trebali gađati hitove, pjesme su mogle trajati i po sedam minuta, što sebi danas ne mogu napraviti. Iz tih razloga mi je to bio izazov.

Međutim, ipak ste se razišli...

- S druge strane zapostavio sam svoje neke želje, nešto što sam počeo graditi. Nisam mogao na dvije stolice sjediti jer ne možeš za obje stvari biti sto posto. Ne želim snimiti nešto s čim ni sam nisam zadovoljan. Kao aranžer i producent sam se dokazao, dobio sam i priznanja, značilo mi je to puno jer je to jedan zakulisan posao koji javnost ne vidi.

Razišli ste se s Thompsonom prije godinu dana. Gledajući iz današnje perspektive je li vam žao?

- Ne razmišljam o tome, došlo je spontano i u trenutku gdje više nisam imao što reći. Počelo mi se sviđati imati svoje projekte, ne samo za sebe već i druge izvođače. Odlučio sam se u drugom periodu svog života posvetiti sebi, svojim idejama i projektima. Zadovoljan sam, imam svoj bend i viziju što ću dalje, znam do čega želim doći i kojim pravcima želim ići.

Koji su vam planovi?

- Snimio sam novu pjesmu, napravio sam zaokret u zvuku i vrlo brzo će te ju čuti. Mogu kazati kako je modernije nego do sada, izašao sam iz svoje komfor zone. Angažirao sam određene ljude jer nisam htio biti ja taj koji sve misli da zna. Pitao sam za pomoć ljude za koje smatram da znaju više nego ja, htio sam novi izričaj i zvuk. U pripremi su još dvije stvari, a u dogovoru s Croatia Recordsom, oko Splitskog festivala trebao bi biti promoviran moj album.

Znači li to da ćete nastupati na Splitskom festivalu?

- Da. Nisam još skroz siguran kada će promocija albuma, ali će biti u to vrijeme.

Poruka za kraj...

- Pozdravio bih svu publiku koja me je pratila tijekom moje karijere, kao i nove sljedbenike. Nećete biti razočarani, pripremamo vrlo zanimljive pjesme i koncerte te bih volio da se družimo na našim turnejama u što većem broju. Nikad publiku neću razočarati svojim stavom, koncertom i izvedbama. Nikada ovo nisam smatrao poslom, iako to u suštini je, meni je to jedna radost. Ako vam se glazba pretvori u posao, ljudi će to vidjeti kad-tad. Morate raditi u životu ono što volite, a ja sam baš taj sretnik.