NEDJELJNA ĆAKULA Vedran Mlikota: Postao sam glumac zato što me profesorica po kazni poslala pogledati predstavu u splitsko kazalište!

NEDJELJNA ĆAKULA Vedran Mlikota: Postao sam glumac zato što me profesorica po kazni poslala pogledati predstavu u splitsko kazalište!

Najidealnija stvar bi bila kada bih mogao par mjeseci glumiti, a par mjeseci planinariti

Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu proslavili su 20. godinu postojanja, a svojim kvalitetnim programom i ugođajem uspjeli su se prometnuti u jedno od vodećih hrvatskih kazališnih događanja. U rodnom Zagvozdu posjetili smo Vedrana Mlikotu, osnivača tog teatarskog fenomena, koji se prisjetio početaka festivala i trenutaka koje će uvijek pamtiti, a ispričao nam je i detalje svoje nove avanturističke ekspedicije na koju kreće za dva dana...

- Zagvozd je jedna velika vukojebina, ali najljepša na svijetu. Tu sam rođen, tu sam pohađao osnovnu školu, prva dva razreda srednje škole, a nakon toga sam otišao u Split. Najljepši period života me veže za Zagvozd i djetinjstvo koje sam tu proveo.

Kada se dogodio trenutak kada ste odlučili otići na Akademiju i postati glumac?

- Kada me je profesorica po kazni poslala u HNK Split pogledati predstavu. Sjedili smo u zadnjoj klupi i bili smo nemirni. Kazna je bila pogledati operu u splitskom kazalištu i tu se dogodio neki klik kada sam prvi put ušao u kazalište. Svidjelo mi se, a osjećaj je bio kao da sam ušao u bajku i od tada nisam ni izašao iz kazališta.

Je li Vam to najbolja kazna koju ste dobili u životu?

- Definitivno je. Krenuo sam u današnje Gradsko kazalište mladih, koje se tada zvalo Titovi mornari, tu je iznikla jedna velika generacija glumaca, tamo su svoje početke imali Boris Dvornik, Ivica Vidović, Zoja Odak i niz glumaca mlađe generacije. Bio je tamo pedagog Milovan Alač koji me je potakao da idem na Akademiju. Došao sam tada prvi put u Zagrebu, položio prijemni i upisao se.

Koliko se bilo teško snaći u Zagrebu nakon završene Akademije?

- Bilo je teško, ali i nije, mojim mlađim kolegama danas je puno teže. Mi smo imali bolje pedagoge na akademiji, oni su ujedno bili glumci i režiseri u kazalištima, pa su prateći naš rad davali preporuke za naše prve angažmane u kazalištu. Kada te preporuči Tonko Lonza, Zlatko Crnković, Rade Šerbedžija ili Izet Hajdarhodžić onda je to imalo neku težinu. Danas su mladi ljudi prepušteni sami sebi. S druge strane, prije se na Akademiju primalo studenata za koliko su smatrali da ih je talentirano, danas postoje kvote i mora ih se primiti određen broj bez obzira koliko su oni spremni studirati. Imao sam sreću da sam nakon Akademije bio godinu dana slobodnjak, a nakon toga sam dobio poziv za HNK Zagreb, gdje sam proveo divnih 16 godina, kasnije sam šest godina bio slobodnjak, a sada sam u kazalištu Kerempuh.

Koje uloge smatrate da su Vas najviše obilježile?

- Ima ih nekoliko, ali na ovo pitanje se uvijek sjetim profesora Tonka Lonze, koji nam je rekao da se ne zavaravamo da ćemo uvijek igrati uloge koje volimo, uloge u kojima ćemo biti dobri te kako ne postoji glumac koji može igrati sve dobro. To se ispostavilo istinitim, ima nekoliko uloga koje su me pogodile i koje su prošle sto posto kroz moj glumački habitus. Neke ti ne sjednu, neke odradiš rutinski, kao i druge stvari u životu. Predstava 'Bljesak zlatnog zuba', 'Liliom' i 'Hamlet mašina' su te koje su mi sjele do kraja.

Upravo s posljednjom spomenutom, koja je i Vaša diplomska predstava, igrali ste 70-ak puta. Je li to sjajan primjer za sve one koje nakon Akademije ne čeka posao?

- Danas je to teško jer situacija u Hrvatskoj nije plodna za biti slobodni umjetnik. Nezavisne projekte radio sam šest godina, ali to je dosta teško. Sve moraš raditi sam, od pripreme teksta, angažiranja ljudi, administracije, prodaje predstava, vožnje kombija, scenografije, igranja predstave, ali to je jedna velika škola. Naučio sam puno toga, prije svega raditi razne stvari koje do tada nisam znao, ali sam i naučio cijeniti ovaj posao. Divim se svima koji tako žive i rade. Bilo bi dobro mladima da se okušaju koju godinu takvog života, ali većini je važno pojaviti se u novinama na naslovnim stranicama, a ono što je iza toga ponekad ih ne zanima.

Susreti su pokrenuti s namjerom da pred inače zapostavljenu publiku Dalmatinske zagore dovede kazališne predstave, koncerte, folklorne priredbe, izložbe i promocije. Od svojih početaka ugostili ste brojne poznate glumačke družine i institucionalna kazališta. Jeste li očekivali ovakav uspjeh i dugovječnost festivala kada ste prije 20 godina došli na ideju festivala Glumci u Zagvozdu?

- Nismo ni znali što nas čeka kada smo se u ovo opustili, koncept smo napravili pokojni Darko Ćurdo, Žarko Potočnjak, bivši načelnik općine Boženko Dedić i ja. U Zagvozdu sam bio u 'neugodnoj' situaciji jer sam završio Akademiju, a mještani su me često pitali kad ću glumiti da me vide. Pokrenuli smo ideju uz puno ljubavi i jako malo novca, glumci su igrali za troškove puta. Reakcija Zagvozda bila je čudesna, bilo je po par stotina ljudi, a svake godine je broj publike rastao. Narod je reagirao predivno i festivala ne bi bilo bez naše sjajne publike. Ovo je jedini festival u regiji, a možda i u Europi koji se 20 godina odvija isključivo volonterski, logistika nije plaćena ni kune. To treba dva desetljeća izdržati i postali smo brend i tradicija. Nije mi jasno kako, ali to dovoljno govori o ljudima u Zagvozdu.

Jeste li zadovoljni kako festival danas izgleda?

- Mislim da u sveopćoj nestašici kulture i novca imamo odličan program. A kada se tome pridoda po tisuću i više posjetitelja na svakoj predstavi i koncertu, to je ono što nas u Zagvozdu čini sretnima.

Nakon odrađenih susreta krenut ćete u ekspediciju 'Vlaji na Himalaji', a popet će te se na 6490 metara visok vrh Mera Peak u središnjem dijelu Himalaje. Od kud ideja?

- Prvi put kada sam sa Stipom Božićem prije dvije godine bio na Himalaji bilo je posebno. Ostvario mi se san koji ima svaki planinar amater i taj divan osjećaj sam prepričavao, kazao sam kako to trebam ponoviti pa je tako došlo i do ideje za ovu ekspediciju, a ekipu iz Hrvatskog planinarskog društva sv. Jure iz Zagvozda nije trebalo puno nagovarati. Stipe je ideju objeručke prihvatio, a sada se pripremamo već godinu dana, individualno i grupno odlazimo na planinske masive kao što su Biokovo, Monte Rosa, Triglav i mislimo kako smo se jako dobro spremili. Ostalo je dva dana do puta i jako smo sretni i uzbuđeni te se nadamo kako će sve dobro proći. Ponosan sam na prvu na prvu vlašku ekspediciju u povijesti vlajlanda

Što nosite sa sobom?

- Cijelim putem nosit ću Stipu Božića, ha, ha... Šalu na stranu, osim opreme nosimo domaće specijalitete, dok s vama razgovaram u autu se grije pršut, panceta, čvarci i kobasice koje zovemo dodatci prehrani.

Ima li straha kada je uz vas Stipe Božić?

- Tu je tek strah, ha, ha... Nema straha, to je za nas planinare amatere zavidan vrh, uzbuđeni smo, želimo da nam bude lijepo i da našu priču ispričamo svima po povratku.

Planovi u smjeru kazališta, serija ili pak filmova?

- Uglavnom kazalište, nakon serije 'Stipe u gostima' nisam puno snimao, nisu se puno trgali za moj talent. Ne fali mi to puno jer sam jedno 20 godina bez prestanka snimao, zadnje dvije godine ne, ali je normalno jer dolaze mladi. Sretan sam u Kerempuhu, radimo sjajne predstave, imam svoju kazališnu trupu i radim s ljudima koje sam izaberem i po tekstu koji sam izaberem, putujemo, glumimo... Moja druga ljubav su planine i najidealnija stvar bi bila kada bih mogao par mjeseci glumiti, a par mjeseci planinariti.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(24784, "");
Pregledaj komentare