NEDJELJNA ĆAKULA Željka Mitrović Jurić: 'Djevojčica u plavom kaputiću ispunila je san i postala članica Torcide, dočekali su me kao kraljicu'

Željka Mitrović Jurić, poznata kao 'djevojčica u plavom kaputiću' snimljena u vukovarskoj koloni 1991. godine, ostvarila je svoj dječji san i postala članicom Torcide. Ovih dana boravi u Splitu, a zajedno s navijačima Hajduka posjetila je i mural u Vukovarskoj ulici koji je posvećen upravo njoj. Željka nam je otvorila dušu i ispričala nam kako je djevojčica od svega šest godina postala simbol Vukovara zbog fotografije koja je obišla svijet i urezala se svima duboko u pamćenje.

- U Split sam došla na odmor, volim ovaj grad koji ima neku posebnu dušu, a imam tu i puno prijatelja. Moram se zahvaliti Torcidi koja me dočekala kao kraljicu, spontano smo se okupili i posjetili mural koji je meni posvećen. Moje emocije bile su na vrhuncu, miješale su se sreća, tuga i ponos. Vratila su se sjećanja, ali je velika čast da ti odaju takvu počast. Primili su me bolje nego Kolindu ha,ha...

Torcida Vam je ispunila želju...

- Djevojčica u plavom kaputiću ispunila je dječji san i postala članicom Torcide, neopisivo važan trenutak je to za mene. Međutim, suprug navija za Dinamo, pa će biti veselo kući, ha,ha. 

Pratite li utakmice Hajduka?

- Pratim, ali želja za učlanjenjem bila je iz nekih drugih razloga. Ne postoji navijačka skupina u Hrvatskoj koja pokazuje toliko zajedništvo na utakmicama, ali i van nogometnih stadiona. Lijepo je vidjeti da je Torcida uz svoj klub kada pobjeđuje, ali i kada im ne ide lako. Posebni su i po tome što im nikad nije problem okupiti se i pomoći drugima u nevolji, a ne moram isticati kako su bezbroj puta sudjelovali u humanitarnim akcijama. Čast mi je što su me primili u takvu zajednicu. 

Svi znamo za fotografiju djevojčice u plavom kaputu. Koliko je ta fotografija obilježila Vaš život?

- Obilježila je moj život, djetinjstvo i danas, nakon gotovo 30 godina, sam za ljude još uvijek to malo dijete u plavom kaputiću, a zapravo sam odrasla osoba, žena i majka. Ono što me danas pogađa je marginalizacija hrvatskih branitelja, činjenica da su se promijenile vjerodostojnosti koje sam kao dijete učila o Domovinskom ratu, izgubili smo vjeru u ljude, Boga, počeli smo biti zavidni jedni prema drugima, nitko nikome ne pomaže, nema te ljudskosti... Kada je završio rat, neke stvari nisu od početka bile postavljene na mjesto. Mišljenja sam da golobradi muškarci koji su uzeli pušku za obranu svog doma i našu slobodu, tim ljudima nije data adekvatna i pravovremena pomoć. Mislim na psihološku, trebala im je da ne padaju u crna razmišljanja već da pokušaju nastaviti normalno sa svojim životom. 

Kako se Vi osjećate? 

- Kada se bliži Dan sjećanja cijeli studeni je jako težak mjesec za sve Vukovarce, nitko ne spava. Trebamo više pričati o tome, a ne da se sramimo toga što smo dali za Hrvatsku. Pogotovo ti ljudi koji su dali dio svog tijela, svoje zdravlje, a netko je dao svog oca, sina, brata... Meni su svaki dan slike prisutne u glavi, ali uvijek se trudim ne misliti na to. Zahvaljujem dragom Bogu što imam dijete, ono mi je snaga da idem dalje, da se trudim napraviti čovjeka od nje. Ti ratni demoni su tu, ali moja obitelj je moja snaga za dalje. 

Jeste li svojoj kćerki Maji pričali o ratu?

- Prije joj je bilo teško objasniti zašto ljudi plaču, zašto smo bili u logoru, zašto su srušili Vukovar, zašto je tata nosio pušku... Maja ima 10 godina i danas joj je puno lakše objasniti neke stvari jer ih može razumjeti. Upoznata je s cijelom pričom, suprug i ja joj pokušavamo objasniti tako da razumije što se dogodilo, zašto novinari stalno dolaze mami. Objasnili smo joj kako se rađala Hrvatska. Odgajamo je tako da ne mrzi nikoga, već da poštuje svoje.

Zanimljiva je priča kako ste upoznali svojeg supruga…

- Da, Luku sam upoznala za vrijeme rata. Kao branitelj je provalio u moju kuću zajedno s nekoliko suboraca. Tada je došla moja baka, koja je išla po mirovinu, i Luka ju je zamolio da nazove svoju curu. Ujak je bio u logoru i kada je izašao, često je znao dolaziti kod nas sa svojim dečkima. Svatko od nas je imao 'svojeg branitelja'. Ja sam imala Luku i on je mojoj majci, koja nas je odgajala sama, budući da nas je otac napustio, uvijek govorio da će me posvojiti. Igrom slučaja se rodila ljubav između mene i Luke, petnaest godina starijeg vojnog invalida. Jednom je rekao da ću biti njegova ili Božja. Tako je i bilo. Oženili smo se, imamo Maju i na neki način rat mi je donio i nešto lijepo. 

Kakav je danas život u Vukovaru?

- U Vukovaru je danas teško živjeti, a vjerujem da je tako i u cijeloj Hrvatskoj. Žalosno je gledati da nam mladost odlazi i kako Vukovar postaje grad duhova. Vukovar je specifičan jer na istom području živi žrtva i agresor, a sve je podijeljeno na hrvatsko i srpsko. Ne želim nikoga uvrijediti, ali pogledajte slučaj nametanja ćirilice i pokušajte shvatiti kako je jednoj majci na Ovčari pročitati ćirilični natpis 'Spomen dom Ovčara'. Mene boli nepravda koja je učinjena, ne samo prema Vukovaru već prema cijeloj Hrvatskoj. Dakle, mi smo napadnuti, sebe smo branili i obranili se, a ispadamo zli vuci. Svi dobro znamo kako je počelo i kako se završilo. 

Jeste li politički angažirani? 

- Politika kao politika me ne zanima, ali ljubav prema hrvatskim braniteljima i poštovanje prema onome što su učinili za našu zemlju je kod mene izraženo. Mislim da bi se svi političari trebali više potruditi da naš narod bolje živi, da se ujedine kao što smo se 90-tih ujedinili i napravili bolje za budućnost naše djece. Kada tako budemo razmišljali, mislim da nam tek tada može biti bolje. Generalno, život u Vukovaru, gradu koji je prije rata imao 90 tisuća duša, a danas broji tek 30 tisuća, nije lagan. Socijalna karta Vukovara je katastrofalna. Posla nema, mladi ljudi odlaze masovno. 

Jeste li ikad pomislili napustiti Hrvatsku?

- Iskreno, da nisam dobila posao gdje radim već desetak godina, i ja bih otišla. Razmišljanja su počela prije tri godine, bilo je vrijeme žetve kada su sva polja onako zlatna i pomislila sam kako da odem sada?! Prošla sam rat, ujak mi je ubijen, drugi je bio u logoru, suprug mi je ratni vojni invalid i pitala sam se kako da odem i izdam ih. Ne bi bilo uredu prema tim ljudima da se pokupim i kažem da sve to napuštam. Volim otići svugdje, ali mi je nekako najljepše kada sam u svom Vukovaru. 

Kakav je bio život u Zagrebu u kojem ste proveli veći dio svoga djetinjstva?

- Prvih nekoliko mjeseci smo proveli u Hotelu Park, nakon čega smo premješteni u Špansko, u radničke barake koje su postale i ostale naš dom desetak godina. Na početku sam plakala, ali smo se s vremenom svi naviknuli.  Nama djeci je bilo lakše jer nas je bilo puno, svi mi iz baraka smo se igrali zajedno bez obzira na godine. Bilo je sretnih i bilo je tužnih trenutaka, teško je to opisati. Međutim, kuća je dom i uvijek je nedostajao Vukovar. 

Danas živite u Berku, selu petnaestak kilometara od Vukovara, u kući koja je nekoć bila logor. Kako je živjeti u kući koja nosi toliko ružnih uspomena?

- Živim u kući koja je nekoć bila logor u kojem su Srbi mučili Hrvate. Bilo je 102 zarobljenika, među kojima i moj ujak Mile Ivančić koji je tu zarobljen i ubijen, dok je moja svekrva morala kuhati za vojsku JNA. Njihove duše i njihova patnja meni daju još veću snagu da idem dalje, imaš izbor krenuti dalje ili ostati u tom crnilu. 

Danas kada pričate s braniteljima, što ih najviše tišti?

- Okružena sam braniteljima, pričam s njima, živim s njima. Na licima im se vide bolni dani koje su preživjeli. Nitko ih ne pita kako su i treba li im nešto. To su ljudi koji su dali sebe za slobodu naše zemlje i naroda kada smo bili napadnuti. Dali su svoju mladost, svoj život. Oni su stvarali državu, oni nisu razmišljali o mirovini koju će dobiti. Išli su sa srcem i ljubavlju. A sad ih nitko ne pita niti kako su. Samoubojstva su česta, branitelji se zatvaraju u sebe, teško je ponekad i njihovoj okolini to shvatiti. Čula sam brojne priče, a jedna mi se posebno urezala u sjećanje prije tri godine. Dečko iz Vodica ispričao mi je kako je u Bogdanovcima pala granata koja mu je ubila brata, a on je 45 minuta držao bratovo srce u rukama. Kada takve priče čujem, pitam se kako ti ljudi funkcioniraju, kako imaju snage za svaki novi dan. Boli me čuti kada ih nazivaju 'ludi branitelji', prvo čuj njegovu priču, a onda ga osuđuj. 

Fotografija uplakane djevojčice u plavom kaputiću nastala je nakon ubojstva Vašeg prijatelja Aleksandra Labe. Što se dogodilo?

- Acu su ubili u dobi od 21 godine i to je slika koja mi je ostala najviše u sjećanju. Plakala sam tjedan dana, suze su išle same od sebe i nitko ih nije mogao zaustaviti. Aleksandar je proveo cijeli rat s nama. No, 18. studenog su nam rekli da napustimo sklonište i po izlasku jedna Srpkinja, koja je boravila s nama, je rekla da je on ustaša iz Njemačke. Izdvojili su ga iz kolone i kasnije smo ga sreli u samom centru grada. Bio je gol do pasa, a tada su na njega ispalili cijeli rafal metaka i on je pao nama pod noge. Šljivančanin je taman stigao u pratnji Cyrusa Vancea kojemu je upalo u oko što je nas puno djece oko moje mame. Ja sam plakala zbog toga što su ubili Acu jer se to dogodilo svega par minuta prije toga, to je bilo zanimljivo novinarima i tako je nastala ta fotografija. 

Od svog prijatelja oprostili ste se pjesmom 'Pismo Aci'...

- Prvi dio pjesme govori o našem povratku u Vukovar, a drugi dio pjesme je nastao kada smo Acu našli u masovnoj grobnici. Ne znam kada se dogodio trenutak da sam počela pisati, ali sve što sam objavila u svojoj zbirci 'Moja rijeka suza' jednostavno je kao nekakva bujica izlazilo iz mene. Drago mi je što sam kroz svoje pjesme uspjela spomenuti ljude koji i danas žive kroz moje priče. 

Pišete li i danas? 

- Pjesme i pisanje su ono čime najbolje izražavam svoje emocije i kroz koje živim sebe. Pišem i dalje, ali još ništa nije spremno za izdavanje. 

Često čujemo da se Vukovara sjetimo jednom godišnje, je li to istina? 

- Vukovar živi jedan dan u godini, isto kao što živi Knin na dan Oluje. Mi smo 90-tih godina prolili krv, izgubili smo puno mladih života, a danas, 2019. godine, opet ih puštamo. Opet radimo istu grešku. Daj mladom čovjeku da radi, plati ga dostojno za život i vjerujem da bi svatko ostao u ovoj našoj prekrasnoj Hrvatskoj. 

Čuvate li i dalje svoj plavi kaputić? 

- Čuvam ga i dalje. Stoji u mom ormaru, a moja ga Maja nekad s ponosom i obuče. Običan sam čovjek, supruga i majka, ali ponekad je teško nositi taj teret djevojčice u plavom kaputu. S druge strane i nije, zbog branitelja koji su moja snaga i ja njihova. Naša ljubav je beskonačna, teško ju je opisati.