NEDJELJNA ĆAKULA Zvjezdana Čagalj: Nakon 40 godina rada s djecom reći ću vam važnije stvari od slučaja 'lidlić'...

Zvjezdana Čagalj, odgojiteljica s četrdesetogodišnjim iskustvom rada s djecom, dobitnica državne nagrade 'Ivan Filipović' za predškolski odgoj i nagrađivana odgojiteljica savjetnica, dramska pedagoginja, književnica, gost je ovotjedne ćakule.

- Moj otac je smatrao kako ću se bolje zaposliti u ekonomskoj struci pa sam ga poslušala i gotovo završila Ekonomski fakultet, ostao mi je jedan ispit i diplomski rad. Međutim, usporedno sam upisala Filozofski fakultet, studij predškolskog odgoja, kojeg sam pohađala s puno više ljubavi i završila bez problema. To mi je bila iskonska želja, bio mi je to poziv gdje ću moći, nadala sam se, ispravno utjecati na razmišljanja djece koji kasnije postaju dobri ljudi.

Vjerujem da ste mnoge tijekom karijere naučili puno toga. Koliko su Vas naučila djeca?

- Jako puno. Djeca su najveći učitelji nama odraslima zato što uopće nisu svjesni da su nam učitelji. Dakle, kada ste svjesni da ste učitelji onda ste suočeni s mnogočim: egom, dostignućem, razmišljanjima, utjecajima... Djeca su iskonski i prvi učitelji na čijim razmišljanjima, stavovima i ponašanjima možete jako puno naučiti. Djeca imaju iskrenu potrebu za empatijom, pomoći, suosjećajem, potrebom za socijalnim ponašanjima, oni ne luče i ne razdvajanju drugačije, stoga su iskreni. Djeca imaju ono prirodno u sebi, jedno iskustvo koje ne dolazi s godinama, već samim postankom. To prirodno kod djece mogu pokvariti samo odrasli.

Kako ih mogu pokvariti samo odrasli?

- Djeca ne smiju biti zamorci, na njima se ne smije istraživati. Trebate biti sigurni da ono što im dajete je već isprobano, sigurno i da će im pomoći kako bi se sutra izgradili kao dobri ljudi, kvalitetne osobe koja će imati slobodu svog mišljenja. Trebate im biti potpora, oslonac, nikako zid, nikako oduzimatelj slobode.

Upravo zbog rada s djecom dobili ste brojne nagrade. Koja Vam je posebna i koja Vam najviše znači?

- Uvijek sam u životu birala teži put, svoj put. Tamo gdje sam smatrala da je ispravno, tamo sam u životu koračala bez obzira na posljedice. Bilo je tu uspona i padova, niskih ljudskih strasti koje su u meni budile poticaj da i dalje idem svojim putem. Nagrade i priznanja su tu da ti kažu da te je netko primijetio, ali nagradu morate imati u sebi. Zadovoljstvo i osjećaj sreće da se bavite poslom koji volite. Nakon 40 godina staža vrlo sam zadovoljna proteklim životom i radom jer sam se jako puno davala. Primjerice, kada je trebalo skupljati kamenčiće na plaži za djecu, nije mi bilo važno je li to moje radno vrijeme ili nije. To što mi ni danas ništa nije problem za djecu mi je pokazatelj da sam na dobrom putu i da sam izabrala ono što meni pripada. Kada pogledam tko danas dobiva nagrade, tko ih dodjeljuje, onda vidim da one često nemaju smislenu vrijednosnu poruku. Moje nagrade meni imaju smisla jer znam da ih nisam dobila preko nekakvih veza. Dobila sam, pretpostavljam i nadam se, jer sam ih zaslužila. Utoliko mi je svaka posebno draga.

Koliko su se djeca mijenjala tijekom četiri desetljeća Vašeg rada?

- Jednom davno napisala sam jednu misao, koja mi još danas dobro posluži, a bit će i odgovor na vaše pitanje: 'Sve se minja, i judi, i povist, i vrime, ma dica su uvik dica'. Djeca su uvijek ista, mijenjaju ih sredine, vrijeme, frustrirana okolina, a danas je sve više frustracije. Nije da roditelji ne bi htjeli, nije da ne bi željeli, nije istina da im djeca nisu sve na svijetu, ali putevi kojima traže sve za svoje dijete nisu ispravni.

Na tragu Vašeg prethodnog odgovora je i moje iduće pitanje. Kako komentirate slučaj 'lidlić'?

- Mislim da je ta priča oko 'lidlića' totalna izmišljotina. Nema potrebe, bila ona istinita ili ne, da se tolika pažnja daje 'lidlićima'. Nepotrebno ju je isticati, a nažalost, i mi sada pričamo o njoj. Dakle, svaki razgovori i šale počinju s tim. Trgovačkom lancu je to ispala super reklama, a sada očekujem i neki pokret koji će se zvati 'svi smo mi lidlići', kao što smo mogli vidjeti na društvenim mrežama slične natpise. To je dobar marketinški trik te treba skinuti kapu onome koji se sjetio 'lidlića'. Djeca tako mala ne mogu znati što znači biti 'lidlić' dok im to netko ne utjelovi u glavicu. Mislim da treba stati sa svim pričama s ružnim konotacijama jer imaju negativni utjecaj na odgoj vašeg djeteta. Po meni je ignoriranje najbolji put da se stane na kraj sličnim pričama.

Znači, u roditeljima je problem?

- Ne želim da ispadne kako je problem u svim roditeljima. Njima treba 'pomoć' jer se mladi čovjek susreće s velikim problemima u današnjem životu, a posebice problemom egzistencije. Stvaranje 'malih bogova' je najveći pedagoški problem. Razmišljanje roditelja u smislu da je njegovo dijete posebno, najbolje, jedino se nikada ne potuče i slično, je neispravno. Roditeljima treba pomoći edukativnim radionicama na kojima se duboko promišlja kako bi donijeli ispravnu odluku u postupanju sa svojom djecom.

Što djeci u odgoju danas najviše nedostaje?

- Danas djeci najviše nedostaju roditelji, ali u smislu kvalitetnog druženja. Roditelji su ili puno s djecom, nažalost puno ih ne radi, ili su malo jer puno rade. Ono vrijeme kada su s njima trebali bi kvalitetno iskoristiti, da pričaju, igraju se s njima, da se s njima valjaju po livadi, da se zajedno smiju i da ih kvalitetno zajedništvo čini sretnima, obostrano. Ovom svijetu sve više nedostaje onaj divni smijeh od srca.

Imate li neki primjer koji bi poslužio navodima?

- Imam jedan jako zanimljiv primjer kada je moja nećakinja, nakon nekoliko godina proslave rođendana u raznim igraonicama, u suzama svoju mamu molila da joj kući napravi rođendan. U igraonici je ograničena vremenom, igrama, ne može odmah otvoriti svoje poklone, i to njoj nije bio dobar rođendan. Pitajte djecu, ne onu koja nisu imala priliku spoznati kako je to kod kuće slaviti, jer su stalno u raznim rođendaonicama s ogrničenim i vrlo dirigiranim vremenom, nego onu koja su probala obje varijante. U kući se osjeća miris kolača, roditeljska ljubav, nešto što je drugačije od svake igraonice i sve to traje, traje... Taj dan je poseban za vas i vaše dijete, a niste ga podijelili s njim već neka druga teta koja ih čuva i igra se s njima limitirana vremenom. Rastužuju me te stvari, tako da pokušavam kroz razgovor pomoći tim mladim ljudima. Vjerujem i nadam se da su takvi razgovori nekom i pomogli.

Je li tehnologija jedan od krivaca za takvu otuđenost?

- Danas si nepismen ako nisi informatički pismen. Dakle, djeca su putem tehnologije napredovala na neki način, prije mogu naučiti slova, druge jezike i slično, ako im se takav sadržaj servira. Sadržaj im treba ograničiti kao i vrijeme provedeno na kompjuterima jer utječe i na njihovu fizionomiju, kvari im vid, kralježnicu... Zapravo, potrebna im je veća fizička aktivnost. Prošla sam 40 generacija, neka je puta 25 djece, to je oko tisuće djece koje je prošlo 'kroz moje ruke'. Djeci je psihološki određeno da do četvrte godine imaju koncentraciju do 15 minuta na određenu situaciju, djetetu od 5 do 6 godina koncentracija je do nekih 25 minuta, a predškolcu je do 45 minuta. Danas sam gledala dijete u restoranu s roditeljima, dijete koje ima godinu i četiri mjeseca sjedi i ispred njega je mobitel u kojeg gleda i ne mrda. To je trajalo nekih 20 minuta, u jednom trenutku dijete je reklo 'papat', otac mu u usta mehanički stavlja komad hrane, a dijete se okrene i nastavlja gledati u ekran potpuno hipnotizirano. Koliko sam bila u restoranu to dijete nije mrdnulo s ekrana. Meni je to apsurdno, dijete se treba motivirati na druge načine i najvažniji mu je spoj s roditeljem.

Nije idealno da je dijete mirno?

- 'Zločesto' dijete radi gluposti, a zna da će dobiti kaznu, ali time privlači pažnju svojih roditelja i to vrlo uspješno, puno uspješnije nego mirno i poslušno dijete. Kao što se dijete može naviknuti na kompjuter, tako se može naviknuti i na druge stvari. Dijete preslikava ono što vidi i čuje. Djeca su za maškare svi redom Spidermani, Batmani, princeze, a pitam se zašto nitko nije bio lik iz Kraljevića i prosjaka, nitko nije bio žabac. Svi su face, princeze i kraljice. Djetetu od četiri godine mama je dala pramenove jer je dijete htjelo biti kao ja. Najteže je imati granice, ali rušenjem granica dijete odrasta. Princip dosljednosti je najvažniji, trebate zabraniti i dopustiti, ali najprije razmisliti, onda u odluci biti dosljedni. Tako se, uostalom, gradi povjerenje. Kada mama i tata nešto kažu to treba biti zadnja odluka koju će dijete poštovati. Ako se dijete baca, a vi mu popustite, vjerujte mi, bacala bih se i ja u ovim godinama kada bi mi netko dao što ja hoću, pa zašto ne bi ono?!

Pokrenuli ste brojne humanitarne akcije u koje ste uključili djecu...

- Kod djeteta je najvažnije razviti empatiju, o njoj se govori puno, a govori se najčešće o onome čega najmanje ima. Humanitarni rad razvija empatiju. Vratimo se na sistem siromašnih kojih ima danas mnogo, ako bi se osnovao (pošteni!) fond za one koji nemaju, u kojem bismo dali jednom mjesečno samo po jednu kunu, skupili bismo najmanje milijun kuna mjesečno. Nije teško izračunati koliko mjeseci treba dati tek jednu jedinu kunu da bi se zbrinule one najsiromašnije kategorije. Samo, pitam se, je li to doista ikome važno?! Čovjek nije kriv ako nema, u datom trenutku je možda digao kredit jer je morao. Kažem uvijek, blago onima koji ne moraju. Ima puno visokoobrazovanih koji kopaju po kontejnerima, kao i onih koji nisu školovani, a imaju za 50 generacija iza sebe. To nije pravedno ni logično, a zove se nedostatak empatije. Briga onoga koji ima za onoga koji nema. Sve u životu je Jing jang, jedan stječe, drugi rastječe. Onaj koji je stekao ne zna stjecati, nije se navikao. Radim projekte u Domu za starije i nemoćne Zenta, gdje uključujem starije generacije u prijenosu kulturne baštine na djecu i mlade. Oni su naša živuća baština. Radost kojom se pripremaju da bi dali djeci vrijedne komadiće svoga postojanja, važnost osjećaja da su zanimljivi, uvaženi, da nisu zaboravljeni, da nije njihov životni put nevažan, mogućnost da ispričaju priču, najdražu bajku svoga djetinjstva, nauče ih nekoj igri koju su se oni igrali, nauče ih sašiti lutkicu od krpe, nemjerljiva je. Niz takvih stvari daju obostranu korist, dijete ima povijest na dlanu, a starost svoju svrhu. Stariji ljudi su kao djeca, oni traže samo pažnju, ako je niste imali nećete je znati ni dati.

Također, organizirali ste niz akcija u kojima nastojite povezati svu djecu, s poteškoćama, te onu iz domova za nezbrinutu djecu, na jednom mjestu...

- Devedeset posto moje djece kada je prvi put ušlo u Centar za djecu s poteškoćama Juraj Bonači je plakalo od straha jer je vidjelo drugo dijete koje je nešto drugačije i ne može sve što i on. Danas imamo niz zajedničkih radionica, radimo predstave, izložbe, a sve kako bi oni bili jednako uvaženi i doživljeni, učeći o vrednotama različitosti. Nadalje, imamo niz službi koje zastupaju djecu, centri, udruge, ali zapravo nismo imali pojma što koji centar radi. Svatko radi za sebe. Grupirajmo se, imamo zajednički cilj, jer samo zajedno možemo napraviti dobre stvari. Ne možemo svi voditi svoju politiku. Zajednički projekti su u cilju da se djetetu, koje je 'materijal na kojem radimo', pomogne kako bi bio dobar i kvalitetan dio društva. Puno pričamo malo dajemo. Ima tisuću problema koji se mogu riješiti zajedništvom.

Djeca su i Vaša najveća inspiracija u knjigama...

- Moj rad s djecom poklonio mi je puno toga, a najveći dio koji ostaje kao trajna vrijednost, su moje knjige. Svoje prvo stvaranje sam napravila jer mi je nedostajalo materijala u mojim pristupima djeci. Počela sam samozatajno i strpljivo, bez razmišljanja o uobličavanju u knjigu. Nisam vjerovala da će se to toliko svidjeti čitateljima, a još manje da će djeca toliko uživati u tome. To su bile pričice, brojalice, vidjela sam da lakše uče ako se igraju rimama. Stvari su se posložile i nastajala je jedna knjiga za drugom. Najdraža knjiga ne postoji jer ne bi bila u javnosti da meni nije draga. Prvu je bilo najteže (emocionalno) objaviti, ali povratne informacije došle su brzo do mene i dale mi dodatni vjetar u leđa. Smatram da je pisanje talent koji leži u vama, treba raditi na tom izvornom daru, odnosno na sebi, čuti kritike autoriteta, uzeti ono što vas podiže, u što i sami vjerujete i... odvažiti se pustiti taj dio sebe vani. Nemam dojam da ja to radim, osjećaj je kao da sam 'protočni bojler' kroz koji sve to prolazi i kad god poželim mogu pisati. Inspiracija je svuda okolo nas, pišem igrokaze, pjesme, priče, crtice iz života koje se nadam i objaviti.

Jeste li u konačnici sretni Vašim poslom?

- To nije posao. Posao postaje onda kada mi se odrasli upetljaju sa svojim internet-viđenjem što bih ja trebala biti. Nakon 40 godina nikada nisam poželjela biti nešto drugo. Od djece dobijete 10 puta više nego što date, a to je zbog njihove iskonske iskrenosti. Za mene su djeca bića vrijedna poštovanja, a ja imam čast i ponos dati im dio sebe za koji provjereno smatram da vrijedi.

Dovode li Vaša djeca već sada svoju djecu kod Vas u vrtić?

- Da. Smatram kako ne biste doveli svoju djecu negdje gdje smatrate da vama nije bilo dobro. Ne mogu shvatiti da se netko ne sjeća svoje 'tete' u vrtiću, a puno puta sam naišla na takve. Meni se to nije dogodilo i to mi znači kao najveća nagrada koju sam dobila za svoj trud. To je ono zbog čega se isplati biti odgojitelj, to je priznanje i nagrada za životno djelo.

Što biste savjetovali budućim naraštajima odgojitelja?

- Biraj put za koji si siguran da je ispravan, makar i teži, lakše ćeš i ponosnije njime koračati. Drugo je profesionalnost, ta riječ u sebi sadrži ključ održanja digniteta određene profesije, tebe kao odgojitelja i tebe kao čovjeka. Razgovori se ne obavljaju po kuloarima, ne prenosiš tuđe priče. Također, trebaš učiti cijeli život, nije to samo jedna knjiga - tomovi su to nepreglednih dimenzija, uči od svojih uzora za koje smatraš da bude u tebi ono što želiš biti. Misli što trebaš napraviti kako bi tvoje dijete ili skupina bila bolja, ako si slijep i nesposoban priznati i mijenjati svoje greške nećeš prepoznati niti postignuća. Istražuj, 'kopaj' dok imaš i atom snage u sebi, svakako provjeri, promišljaj i uživaj u tome. Sretno dijete je najveći uspjeh koji možeš postići i najvažniji cilj, a jedino sretan, siguran i odgovoran odgojitelj (roditelj, uopće, čovjek) može dati sreću!

Jeste li previše nesebični?

- Nisam naučila biti egoistična, istinita je i izreka 'tko bi gore, sad je dolje'. Spomenici su čist primjer toga, ruše se stari i grade se novi, ulice mijenjaju nazive s vremenom... Moguće, opet će netko rušiti u nekoj skoroj budućnosti da bi dokazivao bitnost vremena u kome baš on postoji. Svijet već dugo postoji, a da ne bi bilo moguće ipak vršiti nadgradnje, a ne uvijek počinjati ispočetka, kao da i sve počinje upravo s nama i tek sad. Netko je danas 'lidlić', a već sutra onaj koji ga je tako nazvao može postati isto, makar ne vidim sramotu u tome, no očito je da je takva konotacija. Ako volimo svoju djecu pokušajmo im razviti empatiju kako bi imala s kim, za koga i od čega učiti jer životna škola je veća od bilo koje škole unutar neke institucije.