Foto: Veljko Martinović NEDJELJNA ĆAKULA Hajdukova sportska psihologinja Doris Matošić: Izreka da pobjedu odnosi onaj tko je jači u glavi' je apsolutno točna!

NEDJELJNA ĆAKULA Hajdukova sportska psihologinja Doris Matošić: Izreka da pobjedu odnosi onaj tko je jači u glavi' je apsolutno točna!

Neki sportaši imaju problem s koncentracijom, anksioznošću, tremom, strahom pred nastupom...

U svijetu se 10. listopada obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, koje je podjednako važno kao i fizičko zdravlje, jer osobe koje su mentalno zdrave zadovoljne su sobom, pozitivne, produktivne na poslu i sposobne za sve životne zadatke. Doris Matošić, sportska psihologinja i doktorica znanosti iz područja psihologije sporta, upravo nam je to i potvrdila. Splićanka se nakon deset godina života u SAD-u i Engleskoj vratila kući i trenutačno radi u Hajduku kao psiholog u Akademiji. Doris nam je otkrila dobrobit mentalnog treninga, ali i vlastitu priču uspjeha. 

- Šesnaest godina trenirala sam plivanje. Od šeste godine postala sam član PK Jadran, a onda sam 2006. godine dobila priliku i otišla u SAD. Rezultati koje sam imala u sportu i odlične ocjene u jezičnoj gimnaziji pomogle su da dobijem stipendiju. Sveučilište Bridgeport je bila moja prva stanica i tamo sam diplomirala psihologiju, posebno me kao grana zanimala sportska psihologija. 

Što ste odlučili nakon fakulteta?

- Odlučila sam nastaviti školovanje u Illinoisu gdje sam završila magisterij iz psihologije sporta na Illinos Stateu. Za vrijeme magisterija sam radila kao asistentica u nastavi i predavala predmete na dodiplomskom studiju kineziologije, odradila stručnu praksu u području psihologije sporta, te paralelno volontirala kao pomoćna trenerica plivačkog tima na sveučilištu Illinois Wesleyan. Nakon fakulteta sam ostala raditi godinu dana, a kako me znanost uvijek privlačila upisala sam doktorski studij u Birminghamu u Engleskoj. Imala sam ponude i u Americi, ali sveučilište Birmingham je rangirano kao peto najbolje na svijetu u području sportskih znanosti, koje uključuje i psihologiju sporta. Uz to, dio je Russell grupe fakulteta u Velikoj Britaniji koja ima najbolje istraživačke programe i predavače. Takvu priliku nisam željela propustiti.

Niste osoba koja se voli hvaliti, ali možete spomenuti da ste objavili veliki broj znanstvenih članaka u velikim svjetskim časopisima vezanim za sportsku psihologiju...

- Radim i dalje na znanstvenim i stručnim projektima i radovima, najviše u suradnji s Kineziološkim fakultetom u Splitu, te kolegama u Engleskoj. Važno je čitati literaturu i nova znanstvena dostignuća kolega, a sve kako bi svojim klijentima dala najbolju moguću potporu. Istina, znanstveni časopisi poput Journal of Sport & Exercise Psychology, Scandinavian Journal of Medicine and Science in Sports, International Journal of Sport & Exercise Psychology i drugi objavili su moje radove, autorica sam ulomka knjige 'Sport and Exercise Psychology Research: From theory to practice', sudjelovala sam i na prestižnim kongresima, ali takva je psihologija koja traži neprestano učenje. Za psihologa je važno da se stalno educira i nadopunjuje znanja. Uz posao i znanstveni rad, trenutačno sam i na drugom stupnju edukacije iz kognitivno-bihevioralnih terapija.

Je li lakše sportašima studirati i trenirati u Americi? 

- U Americi je sve koncipirano da se možeš paralelno baviti sportom i studirati. Brojni prijatelji su mi rekli da je u Hrvatskoj to ponekad nemoguće jer neki studiji iziskuju cjelodnevne obveze na fakultetu. U Americi je određeno vrijeme za trening koje je usklađeno s onim kada su vam predavanja. Nažalost, tamo su i bolji uvjeti za trening. Govorim o plivanju, a mislim da je tako i u drugim sportovima.


Mnogi kada odu iz Hrvatske ostanu u inozemstvu raditi. Vi ste se vratili...

- To me svi pitaju, a teško mogu konkretno reći zašto sam se vratila. Tražila sam neki balans između privatnog i poslovnog života. Život u Americi vam se svodi na ritam kuća-posao i na karijeru. Privatna sfera života je patila, nedostajala mi je obitelj i kvaliteta života u Splitu. Englezi ipak dopuštaju sebi taj privatni život, izlaze i druže se uglavnom vikendom, po životnom stilu su malo bliži našem načinu življenja. U Engleskoj sam mogla ostati, imala sam i ponudu za posao na sveučilištu, ali ipak sam se odlučila vratiti. U konačnici vjerujem da se inozemno obrazovanje isplatilo i sigurno mogu još puno toga napraviti u Splitu.

Koliko Vam je trebalo vremena da u Hrvatskoj pronađete posao u struci?

- Preko godinu dana bila sam na Zavodu za zapošljavanje, a trebalo je i dosta vremena da nostrificiram diplome jer je psihologija nešto što se u svakoj državi evaluira drugačije. Nakon toga dobila sam priliku odraditi staž u Gimnastičkom klubu Marjan, a potom sam položila stručni ispit kako bih dobila licenciju za samostalan rad. Tako da ovdje mogu raditi s ljudima, licencirani sam psiholog i sportski psiholog.

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

- Sportski psiholog sam u Akademiji HNK Hajduk 'Luka Kaliterna', a moj posao se sastoji od rada s djecom svih uzrasnih skupina do B momčadi. Rad uključuje individualna savjetovanja i edukativne radionice za igrače i trenere. Održavamo i zajedničke roditeljske sastanke edukativnog tipa. Pokušavamo ih naučiti da je važno uz kondicijsku i tehničko-taktičku pripremu, koju rade sa svojim trenerima, odraditi i psihološku pripremu koja je dio cjelokupne izvedbe. Moj posao je osigurati valjanu psihološku pripremu.

Koliko je sportska psihologija zastupljena u Hrvatskoj u sportskim klubovima?

- Što se tiče zaposlenja unutar samog sustava, koliko sam upoznata, samo Hajduk i još jedan nogometni klub imaju zaposlene sportske psihologe. Mnogi sportaši i klubovi imaju vanjske suradnike, a postoji nekoliko tvrtki koje pružaju usluge psihološke pripreme sportaša. Želja klubova je da imaju sportske psihologe unutar svojih kadrova, ali financije su nešto što ih u tome sprječavaju. Mnogi klubovi u Hrvatskoj jedva plaćaju osnovni kadar pa im sportski psiholog ne ulazi u budžet.

Koliko je važna sportska psihologija za vrhunske uspjehe?

- Veoma važna stavka, isto kao što se uče neke određene vještine u sportu, tako postoje tehnike kojima se mogu učiti mentalne vještine. Primjerice, neki imaju problem s koncentracijom, anksioznošću, tremom, strahom pred nastupom i to mogu naučiti dozirati. Trema je pozitivna, ali kada prelazi granice normale treba je znati kontrolirati. Posao sportskog psihologa je pomoći sportašu poboljšati svoju izvedbu kroz učenje određenih vještina, ali i savladati poteškoće koje imaju u sportu.

Koja je najranija dob u kojoj sportaši mogu doći kod sportskog psihologa?

- Literatura predlaže učenje psiholoških vještina od ranog adolescentskog razdoblja, ali to uvelike ovisi o zrelosti djeteta. Ono što je nama možda važnije u ranoj dobi je educirati trenere i roditelje da kroz svoja ponašanja potiču razvoj poželjnih mentalnih vještina. 

Koliko rituali sportaša, kao što je recimo slušanje određene glazbe pred natjecanje ili nošenje čarapa različite boje, dio onoga što mogu naučiti kod psihologa?

- Svaki sportaš ima neke svoje rutine i rituale koji su važan dio pripreme i pomažu koncentraciji i fokusu. Recimo, Rafael Nadal ima posebne rituale prije samih servisa. Ako igra na zemljanoj podlozi, prvo će očistiti crtu, zatim će vaditi gaće iz stražnjice, nakon toga se obrisati po nosu, staviti kosu iz lijevog uha, pa dirati nos, staviti kosu iza desnog uha… To su mehanizmi koji mu pomažu da se fokusira na izvedbu.

Koliko ste učenjem na fakultetu mogli znanja primijeniti na sebi?

- Voljela bih da sam neke stvari znala ranije dok sam se bavila sportom, ali danas mi znače ta znanja na nekim drugim poljima života. Smatram da mi dugogodišnje iskustvo u sportu, i kao sportaša i kao trenera, pomaže boljem razumijevanju sportaša s kojima radim. I vidim da sportašima to znači jer se vrlo brzo otvore i steknu povjerenje. 

Kako sportaši gledaju na odlazak kod psihologa?

- Još uvijek postoje predrasude. Uglavnom su djeca, kako mi i sama kažu, naučila da je psiholog netko kod koga idu 'problematična' djeca. Uvijek na početku im objasnim što znači sportski psiholog i što je njegova uloga, i kako je naš posao naučiti ih pojedine vještine kako bi postigli što bolju izvedbu, ali i savladati određene prepreke u sportskoj karijeri. Kroz rad veoma brzo shvate kako su imali krivu percepciju. Pritom treba znati kako nije neuobičajeno da se javi otpor prema onome što nam je nepoznato. Recimo, u Americi jedan koledž tim ima više ljudi nego neki naši profesionalni sportaši i klubovi, od trenera, kondicijskog stožera, nutricionista, doktorske službe, psihologa... Manchester City ima preko 12 psihologa različitih specijalizacija unutar svoje nogometne Akademije, a ti podaci dovoljno govore koliko je normalna pojava imati psihologa u timu u okruženjima gdje financije nisu problem. Kod nas se sportaši još na to navikavaju, surađivala sam s više klubova i svi znaju koliko je to bitno, ali financije diktiraju prioritete. 

Što najčešće tišti sportaše?

-Teško je generalizirati, ali najčešće razvijamo i treniramo osjećaj samopouzdanja, rješavamo se negativne treme i strahova. Sve što naučimo možemo primjenjivati u svim životnim sferama, a ne samo u sportu. Često im kažem da nam nije cilj razviti ih isključivo kao sportaše, već i kao osobe koje se znaju nositi s određenim životnim situacijama. Svakako im neće škositi rad na mentalnim sposobnostima, pa ako im se ne svidi i prestanu s vježbama ostat će na istoj točki polazišta. 


Koliku ulogu roditelji imaju u sportskom lancu?

- Roditelji tu imaju vrlo značajnu ulogu budući da malo dijete ima potrebu svidjeti se roditelju i od njega traži odobravanje za svoja djela. Također, roditelji su ti koji su odgovorni za svoju djecu i za njih donose odluke, određuju okruženje u kojem će se dijete nalaziti te time stvaraju određene navike kod svojeg djeteta. Oni ih upisuju u klubove i time postaju važna karika u njihovom razvoju. Koliko su god roditelji najveća podrška svojoj djeci, oni ponekad znaju biti skrivena prepreka na putu ka uspjehu. Roditelji su posebna priča, u Hajduka zato radimo i edukativne radionice za roditelje koje organiziraju pedagoška i psihološka služba, a sve kako bi stekli neka nova znanja i vještine. 

Mogu li se primijetiti karakteristike mentalno pripremljenih sportaša od onih koji nisu?

- Mogu. To vidimo kroz različite ponašajne obrasce sportaša i na treninzima i na natjecanjima. Recimo, kod pogreške možemo vidjeti kako sportaš reagira, spušta li glavu, ljuti li se ili ne, pati li mu izvedba nakon pogreške, kako reagira kada stvari ne idu po planu. Psihološka strana omogućava da maksimaliziraš svoju kondicijsku i tehničko-taktičku pripremu. Ono što si fizički izgradio, mentalno ti pomaže da dođeš do svog vrhunca. Često čujemo u žargonu da je netko pobijedio jer je bio 'jači u glavi', a to je zapravo apsolutno istinito.

Jeste li u konačnici požalili što ste se vratili u Hrvatsku? 

- Za sada nisam, ali nikad ne znaš gdje će te život odvesti. Trenutačno sam zadovoljna poslom kojeg obavljam u Hajduka, a i dalje pišem znanstvene radove. Za sada mi je želja u svom gradu ostvariti sve što sam zacrtala, profesionalno i privatno.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(52315, "");
Pregledaj komentare