NEPOZNATI OLIVER: Prijateljsko sjećanje na velikana

Da je Oliver ostao s nama, slavio bi 72. rođendan u subotu. Tim povodom, dugogodišnja suradnica Ivana Gutović Čičo, prijateljski se prisjetila neprežaljenog Olivera, kakvog ga javnost i nije imala priliku upoznati.

- Sva veličina toga čovika bila je u njegovoj jednostavnosti, jednostavnosti i normalnosti njegovog življenja. Zato najmanje šta mogu je na njegov rođendan sitit ga se na način na koji ga malo ljudi zna - kaže nam.

Potekli su iz Čiče osjećaji, pretočila nam je u riječi što duša osjeća.

Dugi niz godina bio je član Udruge pjevača - nogometaša 'Humane zvijezde Splita', s kojom je godinama tijekom zimskih praznika, kako kaže duhovito, s obzirom na to da nikako nije volija snig, odlazio na turneje po Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj od čega je sav prihod bio namijenjen kupnji potrebite medicinske opreme splitskom KBC-u. 

- Zašto to triba reć? Zato šta je Oliver ka i sve njegove kolege uša u autobus i tandrka se skupa s njima kilometrima daleko, šta je na tim turnejama spava di smo i svi spavali, jeo šta smo i mi svi drugi jeli. I gladova kad spiza nije bila dobra. Sićan se kad je nakon dva dana loše spize i polugladovanja, u jednom restoranu di se janje vrtilo na ražnju, gladan sta kraj njega i piva 'Uvik kad san s tobon ja san ka i dite', di je je dok smo čekali spizu zamolija klavijaturistu da ga pusti svirat i do kraja večeri svira za svih u tom restorano. Puno bi njih mislilo da je letija posebno avionom, jeo u ekskluzivnim restoranima, spava posebno od svih nas , u luksuznim hotelima, a nikad nije, bija je ka i svi mi - sjeća se Čičo koja je bila tajnica Udruge.

Otkrila je i još nekoliko detalja velikana s dušon čovjeka.

- Sićan se šoka svima nama kad je nakon šta smo izašli iz autobusa isprid dvorane u kojem smo uvečer nastupali, sta u red iza portapaka i zajedno s nama nosija instrumente i opremu. Svi smo mu govorili 'ma daj šta'š ti nosit, makni se mi ćemo'. Nije tija ni čut. Nosija je uglavnom kufere pa smo ga zvali 'inkasator'. Nikad nije inzistira da piva zadnji jer na kraju uvik pivaju najjača 'imena'. Popeja bi se na pozornicu i dok bi drugi pivali, sija za bubanj, klavijaturu, uzeja gitaru... U 'vlakiću' plesa i  vodija kolonu kroz cilu dvoranu u Frankfurtu….Takve turneje Hrvatska, nažalost nije vidila. Ima je beskrajno strpljenje slikat se sa svakin ko bi to od njega tražija Put od deset metri s njin je traja dvi ure - priča nam u dahu.

Tako bi se i nakon koncerta nastavilo druženje, a on bi tražio da mu se donese neki instrument.

- Svira je i skinutu harmoniku sa zida na kojem je stala ka ukras u restoranu i pita aj recite šta ću svirat, i onda bi krenile taljanske pisme, atmosfera s juga Italije. On i Njoko bi poveli, Remi bi se pridružija i onda do ujutro. Reka je da nikad do tad nije svira harmoniku iz koje je tribalo vadit tipke. Satra je sve prste, al je svira za za gušt, svoj i svih nas - steže se sve više grlo Čiči. 

Kad bi nakon turneje došlo vrijeme primopredaje doniranih kupljenih aparata nikad nije odbio doći, ali jedno nikad nije učinio, obišao dječji odjel, tuga bi ga svladala.

- Kad bi nas liječnici i ravnateljstvo bolnice pozvali da obiđemo Dječji odjel, na koji smo svojin donacijama uglavnom bili orijentirani, klimnija bi mi glavon, zasuzile bi mu oči. Otiša bi pušit isprid bolnice , al bolesnu dicu vidit nije moga izdržat nikad -  otkrila nam je.

Jednom prilikom ga je Čičo zvala pjevati u humanitarne svrhe skupa sa svim članovima Humanih zvijezda iako nije bilo u njihovoj organizaciji.

-  Reka mi je ovako 'doć ću ako mi obećaš da neće bit spize i spizavanja i bacanja novaca uzalud'. Ako vidin i fetu pršuta, skupit ću se i neću pivat - eto još o skromnoj veličini.

Inače, kao dopredsjednik Udruge, snažno je bio angažiran na koncertu na Poljudu za stradale vatrogasce, i tu je utkao sebe bez reflektora...

Zanimljiv je i detalj odgoja i odnosa s djecom i suprugom koji otkriva normalnost lipe familije.

- Sićan se da smo  turnejama išli i u shoping i moga šoka kad san vidila da je svojoj dici da manje eura nego šta san imala i sama. Bilo mi je čudno pa san sama sebi govorila 'ajde možda oni imaju doma već patike, čizme, majice pa in nije za potribu sve kupovat zato in je da manje' a onda još veći šok san doživila kad su mu nakon šopinga vratili kusur, ka šta bi uradila sva obična dica iz običnih familja. Eto, ljudi uglavnom takve veličine ka šta je On tako ne doživljavaju. Smijala san se kad bi me pita jel ti znaš ko osim mojih doma, Vesne i dice, prvi zna kad se nakon puta vraćan doma. Mesar! Jer bi Vesna išla po meso za juvu. Jer nakon sve moguće spize Vesnina juva je bila juva... - predočila nam je. 

Sjetila se i kada su radili  popodnevni domjenak za jednu veliku firmu u Zagrebu.

- I počne svojoj nastup i nakon prvih nekoliko pisama pita 'ajde recite šta ću van svirat'. Muk jer niko nije očekiva to pitanje. Pa nastavija 'ajde recite koje su van pisme drage, ajde, nema veze šta smo svi u odijelima, ajde recite, ja san zabavljač, tija bi da se svi skupa zabavimo'. Na kraju je to trajalo do kasno, a predsjednik uprave je sidija kraj njega za klavijaturon i s tekstom pisme koja mu je bila najdraža i piva skupa s Oliverom - kaže.

Posebno je istaknula kako Oliver nije volio da se čovjek u njegovom društvu osjeća manje vrijedan, da mu bude neugodno.

Šalu je volio na svoj i na tuđi račun, uvijek je pričao viceve i želio nešto lijepo podilit s drugima.

- Ja još uvik sebi ne mogu objasnit kako je uopće moguće da san jedne godine došla u Opatiju na Porina oko dvi ure popodne i s kuferon sila u restoran za kojin su sidili Vesna i on, Duško Ćurlić i ostala ekipa koja bi se ovisno o svojim obavezama dizala i vraćala, uletali su razni, al mi se micali nismo (osim u zahod, haha) i rastali smo se nešto prije doručka. Da bi se na doručku ponovo skupili. Vrime u njegovom društvu postojalo ne bi - dočarala je Čičo.

Volio je mlade ljude, nekima otvarao vrata , a Gibu je cijenio i obožavao.

- Jednostavno je  bija je sritan šta  Gibo  postoji - jezgrovita je.

Rekla nam je i da je Oliver bio na 90 posto svih generalnih proba raznih manifestacija.

- Nije ga bilo briga oće li drugi glazbenici doć, govorija je da na generalnu ide ne radi sebe nego radi ostalih ljudi koji rade svoj posal, ton majstora, ljudi na rasvjeti , orkestra, voditelja, kamermana - još je dio mozaika o veličini i poštovanju.

Na koncu nam je otkrila i da je ostala jedna lijepa nerealizirana ideja.

- Prije par godina, na proslavi Radio Dalmacije, predložila sam mu da napravimo jedan koncert radnog naziva 'Neki drugi Oliver' ili 'Svijet drugih pogleda' di bi svira ono šta svira doma svojoj familji iili svojoj drugoj familji svojin Dupinima ili s Alenom Blejinskim i Antom Gelom šta je malo ljudi imalo prilike čut. Da ga čuju pivat Cu-cu-ru-cu- cu Paloma, a volija je izvedbu te pisme iz Almodovarovog filma 'Hable con ella'  ili pisme od Pina Danielea. Bila mu je draga ta ideja, složija se, al falilo je vrimena - podijelila je.

I na kraju poetski poručila:

- Pisma za pismom, o pismi pisma... Jednostavno, normalno, Oliver. Fališ.