Objavljena prva knjiga humora i satire Emila Strniše - Cipalova
Prvijenac u 72. godini
Čudno je kad veliki književni umovi poput Johna Steinbecka, Vladimira Nabakova ili Jacka Kerouaca izdaju svoju prvu knjigu s 27 godina, ali još čudnije je kad netko svoju prvu knjigu izda tek u 72. godini, a da nisu memoari. Ali eto, dogodi se. Emil Strniša – Cipalov, dugogodišnji član Hrvatskog društva karikaturista i višegodišnji Udruge hrvatskih aforista i humorista, sabrao je na jednom mjestu, između tvrdih korica knjige Od Mile Sašitrna do Maruna IV., dio onoga što je crtao i pisao tijekom proteklih više od pedeset godina.
'U škafetinima materine starinske psihe sačuvala je Vjera otipkane stranice, izrezane novinske članke i crteže, kao da je znala da će jednom ugledati svjetlo dana. I konačno su se pojavile u izdanju Udruge hrvatskih aforista i humorista (UHAH), naslovljene po autorovim pseudonimima.
U umirovljeničkim danima Emil ne miruje, objavljuje ne samo karikature po kojima ga prepoznajemo, nego nam otkriva i svoje nadareno i načitano pero, gotovo svaki dan na svom Facebook zidu vrti kalendar i kroz male esejčiće upoznaje nas, povodom rođendana ili godišnjice smrti, s manje poznatim detaljima iz života hrvatskih i svjetskih književnika, znanstvenika, estradnih zvijezda... Nastalo je tako obilje kartica koje je trebalo protresti kroz sito, a autoru je svaki tekst na svoj način drag, pa nam Emil kaže: 'Iz sveg toga amaneta teško je bilo objektivno odabrati ono najbolje i najkvalitetnije, a da istovremeno ne zvuči kao žal za nekim davnim vremenima i zato je izbor pao na one stvari koje se dotiču i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga, a i zbog mojih godina, knjiga je malo većih dimenzija i tehnički kvalitetnija. Naposljetku rekao je Otac nas aforističara, Jerzy Lec – Cijeni riječi, svaka ti može biti posljednja, tako je i s knjigama.'
Mi u Udruženju znamo da su aforizmi upravo ona spona koja povezuje stara i nova vremena i kako, rekli bi glazbeni ljubitelji, uvijek evergreen. Upravo zbog toga ih autor u knjizi ima u raznim oblicima i količinski više ih je od tisuću. Normalno, tu su i karikature, ponajviše iz 'Solinske kronike' u kojoj je autor svojom kolumnom 'Zvonko' zastupljen više od trideset godina, ali i one koje su obišle u zajedničkim izložbama najveći dio svijeta i gdje su se znale zalomiti neke vrijedne nagrade. Samo da spomenemo naš festival karikature Solin, ali i Rusiju (dok je oružje još mirovalo), Kinu, Indiju… kao najmnogoljudnije. Tu su i satire, ili samo priče s elementima dodatne duhovitosti koje, normalno uz realne, poznate podatke o ljudima i vremenima, zaviruju malo i iza zastora tražeći smiješnu, a često i ciničnu nit.
Ali, najbolje je ipak da o svemu ostalom riječ prepustimo autoru, kako je zapisao u svojoj zahvali: 'Zahvaljujući Šećerkovoj mreži (Fb) spotakao sam se jednog dana o magazin Udruženja hrvatskih aforista i humorist 'Uh!Ah-a' kolege Dražena Jergovića. Počelo je s karikaturama, nastavilo s aforizmima i satirama pisanim nekad za svoju dušu u dubokim škafetinima. Uz Dražena, te današnjih predsjednika i tajnika Udruge, književnika Mladena Vukovića i Zlatka Tomića, dobio sam psihološke poticaje, a ne kao neki Ivani bez zemlje – državne monetarne.
Mladen mi je turnuo bubu u uho i kao urednik pogurao u ulozi Sizifa i mene i taj sirov kamen pisane riječi čak na vrh brda. I njemu i meni bilo je utoliko lakše, kada ga je Zlatko, kao lektor, recenzent i selektor, izbrusio u finu kuglu koja je došla do svog vrha samim - tiskanjem. Koliko će se tu zadržati ili će odmah otklizati, odlučit će čitatelji.
Puno je toga tu na 132 stranice, naoko razbacani aforizmi (čiji je izbor odabrala supruga), karikature, pretežno 'Zvonka', ali i one koje su putovale svijetom (najviše zahvaljujući Marku Iviću), Nietzsche, don Frane, Buk(v)owski, Smoje (Miljenko, da ne bude zabune, Nikšina fotografija, nu mene, je na zadnjim koricama), priče i satire od Senece do ova dva naša ovna na brvnu, malo je tu i smiješnih pjesmica, malo slikovnog haikua, čak i enigmatskih premetaljki naših poznatih karikaturista, kada me je u 'Slobodnoj Dalmaciji' bilo veoma često na Ivrinoj stranici.
U ovoj priči, najbitniji u konačnici što se uopće krenulo na put 'Od Mile Sašitrna do Maruna IV.' su već navedeni – Mladen, Zlatko i Dražen, kolega Nađan Dumanić, urednik 'Apolona' Ivan Grahovec, što ne znači da i mnogi drugi tu nisu umiješali prste. Od prvih početaka i Ljube Stipišića (uz sve što je bio i animatora kulture u zajedničkoj firmi i još mnogo šire), Ivana Glavine, urednika lista 'Dalmacijacement', Marije Juračić i njenog 'Diskursa', drugara iz HDK-a, i posebno moram istaknuti ljude i prijatelje iz 'Solinske kronike' s kojima drugujem više od 30 godina, pok. Špira Žižića, Marka i Marija Matijevića s cjelokupnim uredništvom i glavnog, s dirigentskom palicom - Tonća Ćićerića. Ništa ne dolazi samo po sebi, nitko nije otok. Bez ljudi oko sebe čovjek bi bio tabula rasa', stoji u priopćenju.
