Odjeci i oblaci Božićnog i Novogodišnjeg koncerta HNK Split

Sasvim je izvjesno da je umijeće sastavljanja koncertnih programa, napose onih božićnih i novogodišnjih, složen i delikatan zadatak. Ne samo splitska iskustva već i ona velikih kazališnih centara prošla su i prolaze razne izazove i moguće dramaturgije koje obiluju najčešće suprotstavljenim koncepcijama, eksperimentima pa i uvrnutim realizacijama. Čak i brzinski pregled bogate i guste prakse raznih pristupa glazbenom obilježavanju spomenutih blagdana svjedoči o stalno promjenjivim iskustvima od tzv. konvencionalnih ili standardnih programa (za svakoga ponešto), onih koji čuvaju etno relikvije prošlosti, 'filharmonijskih ideja' koje bdiju da 'prava' glazba ne potone u muzejske eksponate do razgranatih koncerata pod naslovom 'Dosta je klasike' otvorite vrata pop-rock i evergreen akustici. Zbog raznih smišljotina sumnjive kvalitete i u nas se čuju tužbalice kako se od prve adventske svijeće agresivni konzumerizam podupire i trivijalnom glazbom, kako se kičerski afiniteti mladeži sistematski podupiru i kako smo upravo time u globalnom trendu dekorativnog zapada. Razumije se da učimo od drugih i naša iskustva bogatimo novim saznanjima ali ne uvijek tako da nam svaštarluk postane modus operandi a koncerti sumnjive izvedbene gravitacije. Po nekoj bizarnoj praksi šampionski dosezi postižu se izbjegavanjem onog našeg i autentičnog, autonomija i slobodni izraz ustuknuli su pred čarima ne samo valcera već i čardaša, repa i hip-hopa… Kao da se pripadnost moćnim energetskim bujicama Zapada mjeri odricanjem od vlastite tradicije i marginalizacijom domaćih skladatelja.

Za novu publiku

Nova znanstvena istraživanja ističu da se saznanja o životu, kulturi, okolišu i svjetskim zbivanjima mogu produbiti ako upravo umjetnost motrimo kao relevantni povijesni izvor. Istraživanjem autentičnih starih kultura i kreiranje umjetnosti zadaće su bez kojih se ne može, glasovi prošlosti obogaćuju naše živote vrijednostima koje pripadaju identitetu, autonomiji i slobodi izraza. Brojna literatura koja istražuje svojevrsnu tranziciju klasične glazbe prema postmodernizmu i poststrukturalizmu potiče  nove veze klasične glazbe i socijalne zbilje u promijenjenim okolnostima. Može li i kako suvremena glazba tražiti svoje mjesto u svijetu do nedavno rezerviranom za klasičnu glazbu koja treba odgajati novu publiku na prikladan način? Puniti dvorane izvođenjem djela klasike i romantizma udaljava nas od mladih posjetilaca i interaktivnih iskustava koji trebaju računati s izazovima novih komunikacija (npr. edukacijskih programa muzeja antropologije ili raznih video učinaka i dr.) i programa participacije koji će redefinirati ulogu konzumenta u živog učesnika.

Pratiti vrijeme?   

Dobrim dijelom godinama se u Splitu udomaćila dramaturgija božićnog i novogodišnjeg programa koji se povodi mantrom 'biti u dosluhu s vremenom', a upravo se to često pokazivalo kao magnet za nevolju ili izlaz za spas u situaciji očite užurbanosti i brzinskog izbora 'daj što daš'! Moglo bi se koncertima na kraju 2019. koji se u koječemu pokazuju kao 'reminiscencije na temu', naći malo opravdanje u iscrpljujućem i raskošnom podvigu maestra Repušića i na brzinu podignutim dometima splitskih glazbenika na koncertu 'Za Điđija'. U gustom rasporedu od čak pet koncerata u sedam dana (dva božićna i tri novogodišnja) nemoguće je očekivati poletan i do kraja fokusiran prošireni operni ansambl koji je čak i oslabljenim zanosom obavio nemoguću misiju. Prag preciznog sviranja jednog discipliniranog orkestralnog tijela i njegovih sekcija, plemenitost tona gudača i delikatnih limenih puhača, dakle kvalitet emitiranog zvuka, kultivirano muziciranje i interpretativna čistoća ovisi i o dirigentu za pultom, o njegovoj sposobnosti oblikovanja zvuka orkestra prema svojim idejama i kreativnim potencijalima. Božićni i Novogodišnji koncerti bili su vođeni mladim dirigentima Franom Kusom i Jurom Bučevićem, obojica s nevelikim umjetničkim iskustvom i dorađenim interpretacijama što je, unatoč istinski emotivnih napora i osobitog tipa ekspresivnosti, rezultiralo više ili manje zadovoljavajućim interpretacijama. 

Božićni koncert

Frane Kuss je u Božićnom koncertu u HNK 23. prosinca 2019., prema osobnom afinitetu, odbacio već poznatu buku, živahnu raznolikost, poznate napjeve, operne ulomke i šarenu božićnu kajdanku, već je primat bio na duhovnosti i crkvenoj glazbi u izvođenju pojačanog Zbora HNK i orgulja. Svatko tko se raduje unutarnjem miru i sabranosti, sjedinjenosti sa sobom i bijegu od vrtoglavice oko nas, makar sasvim kratko, krajem godine poželi glazbu svojevrsne katarze i kontemplacije. Toga u svijetu ima dosta pa nije čudo da je primjerice cijeli Stari grad u Pragu, s jedinstvenim crkvama i koncertnim dvoranama, utonuo u zagrljaj duhovne glazbene baštine i misterij Božića. Da se svemu može prići i na sasvim uvrnuti način pokazuje poznati BBC Music Magazine koji za svih 12 dana blagdana uz poznata glazbena djela predlaže izabrana jela s nagrađenim vinima ili nečim žešćim, počevši od magistralnog Bachovog Božićnog oratorija čiji iznenadni ulet puhača i udaraljki treba pozdraviti posebnim šampanjcem Cuvée 2014! Toliko o nezaboravnim britanskim mjehurićima….

Splitski Božićni koncert u velikom luku pomno prati različite glazbene izričaje od gregorijskih korala, preko renesanse i baroka do suvremenih zborskih djela, vrlinom decentne ponude često prvi put slušanih djela, uspostavljajući svojevrsni sklad u kojemu se u rasponu od Palestrine, Bacha i Handela do Rahmanjinova, Adama i Gomeza ne zaboravljaju i naši skladatelji Zajc i Vidaković. Kuss je temeljem razine svojih uvida u crkvenu glazbu, ozbiljnim pristupom i umjetničkim kriterijima postigao solidan glazbeni doseg uspijevajući brojne glazbene pojedinosti povezati u logičnu cjelinu. Posebno je značajna moguće prva izvedba Bachovog Božićnog oratorija u Splitu (prvi dio: Kličimo, radujmo se) koji je zapravo sastavljen od šest oratorija koji se izvode sve do svetkovine Bogojavljanja. To je impresivno sakralno djelo koje maksimalno angažira mješoviti zbor i soliste u potresnoj radosti Kristova rođenja. I kada se u gotovo vidljivom luku mekoće i emotivne štedljivosti, koja je i kod Zbora dodirnula duhovnu kupolu s prevagom skrivenog unutarnjeg htijenja, glazbena kolajna bližila svom sakralnom kraju odjednom se otvorio prostor bizarnoj autentičnosti za dvije slavne božićne pjesme. Adamova karizmatska 'Cantique de Noël (O Holy Night)' i suspregnuta Gomezova 'Ave Maria' rafiniranoj atmosferi  dale su mozaični karakter i povod za odmotavanje nekih dekorativnih izražajnih tokova. Tereza Kusanović nekad tihu, gotovo ispovjednu i nadahnutu interpretaciju, ovaj put je zamijenila snažnim, tamnijim i uzbuđenim tonom ne bez tehničkih zamjerki. Nakon popularne i oduševljene Handelove 'Hallelujah' i nekoliko tradicionalnih božićnih napjeva završio je koncert koji i nije imao namjeru da oduševi koliko da barem izborom zborskih skladbi, koji je tek jedan od mogućih, dodirne snagu i čaroliju glazbe koja na raznim jezicima i stranama svijeta slavi Isusovo rođenje. Zbor HNK bio je pred velikim izazovom u jednosatnom i napornom koncertu koji je pokazao njegove potencijale ali i stanovite slabosti. Privikao na romantizam i belcanto stil koji naglašavaju melodijske elemente u zborskom slogu, brzi prijelaz na sakralnu glazbu traži dugotrajnu pripremu s obzirom na sofisticirano pjevanje s više dinamičkog i psihološkog nijansiranja. Pokazalo se da je Zbor homogen i siguran u srednjoj dinamici i da su veći iskoraci prema forte ili piano izričaju često nesigurni zbog nečiste artikulacije koja narušava kompaktnost. Ipak, Zbor je u nizu skladbi djelovao toplo i nadahnuto (Rahmanjinova 'Bogorodice, Djevo, raduj se' i Vidakovića 'Treća staroslavenska misa'), alti i baritoni bolji od soprana i tenora, slaba prodornost visokih tonova soprana i opći brzi zamor koji limitira dinamičko sjenčanje. Unijeti u forsiranu melodijsku liniju više lakoće i gracioznosti koja bogati harmoniju nije nimalo jednostavna zadaća. Pred pitanjima jedinstvenog registra našli su se Goran Velić i Joško Tranfić u prilagođenom Zajčevom dvopjevu 'Sad pastiri' koji im je dao šansu da iskažu dobro postavljene glasove posebno u srednjem registru. Konačno, pred orguljašicom Bornom Bašić bili su delikatni zadaci praćenja većeg dijela skladbi u čemu je ona pokazala koncentriranost i osjetljivost spram glazbi koju izvodi, posebno u praćenju Zbora i solista. Istini za volju reprizni koncert u Konkatedrali sv. Petra 27. prosinca 2019. ostavio je zasigurno bolji utisak. Na skromnom i nedostatnom programskom listiću začudo nisu donesena imena članova Zbora o čijem se koncertu radi, ali je zato najveći dio prostora posvećen fotografijama i iscrpnim biografskim podacima solista koji su ispunili tek manji dio programa!   

Ukratko, jedan ponešto kraći koncert, možda siromašan za one koji su naučili na drugačiji doživljaj, ali jasno programski profiliran premda s kriterijima koji se nisu, s obzirom na zatečeno stanje, pokazali beskompromisnim. S odabranom sakralnom glazbom i malo mašte upravo ova 'umjetnost s duše ispire prašinu svakodnevnog života' (P. Piccaso).

Novogodišnji koncert

Novogodišnji koncert u HNK Split 28. prosinca 2019.,koji je imao čak dvije reprize, protekao je u želji da se posljednji dani u kalendarskoj godini provedu u pozitivnom ozračju i nadi da se glazbom lakše rasterećujemo od svakodnevnih briga i čovjek barem nakratko oslobađa od materijalnog svijeta. I ovogodišnji koncert Orkestra HNK sa solistima - Antonija Teskera, Ivica Čikeš,  Branka Pleština Stanić i Borna Augustinović - pod ravnanjem Jure Bučevića, ponudio je rasplesanim melodijama, poznatim valcerima, polkama i opernim ulomcima svečanu i veselu atmosferu u maniri bečkih novogodišnjih koncerata. Uvijek se uzalud nadamo da će se barem jednom u ovom elitnom društvu naći i poneki hrvatski skladatelj ali to se izbjegava kako se time ne bi 'pokvario' opći utisak. Uvertira koncerta je bila ujedno i složena i vrlo zahtjevna uvertira 'Kradljive svrake' G. Rossinija čija je struktura i začudna mekoća zvuka s minucioznim detaljima zahtijevala tehničku perfekciju koja je nadilazila trenutne kapacitete splitskog orkestra. Činilo se nakratko da će nastup pjevača svemu podariti snažniji biljeg i žar uvjerljivog predanja, ali kao da je štedljivost emocija i glasa obilježila cijeli koncert. To se ipak ne može kazati za veterana Ivicu Čikeša čiji je Don Giovanni i Figaro odavno isplovio iz kozerske taštine, nada i iluzija, iz svijeta košmara aterirao na tlo realnog života, čak pomalo nezainteresirano, sonornog glasa i geste koja se ne namjeravaju dopasti već baštiniti vodviljske ljubavne igre i to s punom psihološkom autentičnošću. Sjenka opreza i zapretene energije, napetosti koja je zaustavljala brži i lakši prodor plemenitog tona obilježila je prvi nastup Antonije Teskere u ariji Silve iz 'Kneginje Čardaša' i donekle Zerline koja je bliža lakšim i svjetlijim lirskim sopranima. U izboru opernih i operetnih arija, koje su uvijek rado slušane od splitske publike, moglo je sudjelovati više raspoloživih pjevača koji čekaju svoje šanse, dakako s više opreza i šireg stilskog raspona. Nimalo jednostavnu Viljinu pjesmu iz 'Vesele udovice' izvela je Branka Pleština Stanić, nježnog i ugodnog soprana, ali nedovoljno prodornog i rijetko s poželjnim raspjevanim i punim tonovima. Obje umjetnice u naredna dva koncerta donekle su popravile utisak svojih interpretativnih mogućnosti. Udaraljkaš Borna Augustinović u Andersonovom 'Pisaćem stroju' nije  u potpunosti uspio postići preciznost i ritam koji se pretpostavljaju u izvođenju male, duhovite ali i zahtjevne skladbe. Svakako i tom segmentu treba posvetiti pozornosti. Sve je ostalo bilo u znaku Johanna Straussa ml., uz 'Valcer cvijeća' P. I. Čajkovskog i neizbježni 'Radetzky marš' J. Straussa, oca. Probranim blagdanskim napjevima zaključen je Novogodišnji koncert kojega je Jure Bučević vodio opušteno i s uglavnom dobro odabranim tempima, bez inzistiranja na tehničkoj perfekciji i žestokim impulsima, ali i bez novih skladbi. Teško je pomisliti da se godinama ne izvode nova i kvalitetna djela samo zato da se ne potroše određena sredstva već da se serviraju stare stvari koje same po sebi govore o tretiranju kulture ali i odnosu prema publici od koje se očekuje nagrada za stare fasade. Bučević je uradio što je bilo moguće, sačuvan je standard izvedbi ali je cijela postmoderna klima impregnirana zasićenošću klasikom pokazala da je tzv. pop glazba gotovo zadominirala ukusima i orijentacijom publike koja dolazi u kazalište tek s vremena na vrijeme, reda radi!