Okupili se članovi legendarnog kluba iz kojeg se cijela prva ekipa 1991. uključila u obranu Hrvatske

Taekwondo klub Kocunar osnovan je 17. studenoga 1987. godine i još samo tri godine dijele ga od proslave 40 godina svog postojanja. Sve oko ovog legendarnog splitskog kluba, duboko je nabijeno emocijama. Tih kasnih 80-ih godina članovi kluba su bili kao jedna obitelj, osvajali su brojne medalje, a onda je njihov život početkom devedesetih krenuo jednim drugim smjerom. Naime cijela prva ekipa 14. siječnja 1991. godine pristupila je postrojbama pričuvnog sastava hrvatske policije, a kasnije i hrvatskoj vojsci.

O tim počecima sudjelovanja kluba u Domovinskom ratu svjedočili su nam pojedini članovi, zapovjednici, roditelji naših junaka.

Zapovjednik pričuvnog sastava antiterorističke postrojbe PU Splitsko dalmatinske županije Vlado Bužančić s ponosom se sjeća tih ratnih dana i ističe kako su članovi taekwondo kluba Kocunar, donijeli duh zajedništva, prijateljstva, neustrašivosti i pozitivne energije, te je od njih stvorio vrhunski interventni vod. 'Navedena postrojba bila je zadužena za osiguranje svih vitalnih objekata na području Splitsko-dalmatinske županije, kao i na blokadi svih vojnih objekata tzv. JNA. Kada je tadašnji koordinator pričuvnih postrojbi MUP-a -PU splitsko-dalmatinske saznao da su dva brata u istoj postrojbi, tražio je od mene da osnivač kluba Kocunar, Dragan Primorac i njegov brat Damir nikako ne smiju biti u istoj postrojbi pa sam u srpnju 1991. godine donio odluku da će u postrojbi ostati Damir, a Dragan je prihvatio ponudu tadašnjeg prodekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nastavio edukaciju u SAD-u, odakle se nakon toga nedugo vratio uvodeći u Hrvatsku novu metodu DNA identifikacija žrtava Domovinskog rata', kaže nam Bužančić.

Nekadašnji prvak splitske opere Ratomir Kliškić i otac junaka Domovinskog rata Gorana Kliškića naglašava kako je to bila zlatna generacija taekwondo kluba Kocunar, pravi sportaši i domoljubi koji su ostavili svoju obitelj, sportske karijere, fakultetske i druge obveze te otišli u Domovinski rat. 'Iako je moj Goran već u listopadu 1991. godine bio teško ranjen spašavajući ranjenog suborca na zadarskom bojištu, nije se odlučio povući, već se odmah nakon izlaska iz bolnice vraća na južno bojište kao zapovjednik diverzantskog voda 4. Gardijske brigade gdje pogiba pokušavajući spasiti ranjenog suborca', izjavio je Kliškić.

Prvi red s lijeva: Damir Primorac, Mladen Miro Krajina, Dragan Primorac, Petar Bradarić, fra Mile Mamić (pok

Drugi red s lijeva: Boro Ercegović (pok), a iza njega su Nenad Režić (pok),  Anđelko Žanko, Goran Kliškić (pok),

Treći red: Matko Matković, Goran Bajić

Zadnji red: Ante Matković, Tonči Gudelj i Stipe Odžak

Ante Mamić, pripadnik Prvih hrvatskih redarstvenika te 134. brigade, Samostalnog benkovačkog bataljuna, Vojne policije, SIS-a, hrvatske ratne mornarice naglašava da mu je brat ranjen prilikom jednog minobacačkog napada, a tijekom transporta u bolnicu na rukama mu je preminuo. 'Unatoč tome, tijekom cijelog rada, pa niti sada, nikada nisam nosio mržnju prema nikome'.

Boran Martić, bivši pripadnik diverzantskog voda 4. Gardijske brigade, s ponosom navodi kako je čitavu tu generaciju okupio i vodio Dragan Primorac, osnivač kluba koji im je tada bio trener i mentor. Bili su istinska pozitivna snaga Splita, Dalmacije i Hrvatske, bili su i Torcida i mladost Splita koja je željela napraviti dobro za svoju Domovinu.

Tijekom Domovinskog rata, kao pripadnici hrvatske policije i vojske, iz Taekwondo kluba Kocunar smrtno je stradalo šest članova kluba. 

Prvi je poginuo fra Mile Mamić, potpredsjednik kluba, 17. srpnja 1991. u Lišanima Ostrovačkim tijekom minobacačkog napada pobunjenih Srba. Tijekom transporta u Splitsku bolnicu, preminuo je na području Trogira na rukama brata Ante. 

Nenad Režić, junak Domovinskog rata i pripadnik ATJ Lučko, poginuo je 13. listopada 1991., kod Marinaca u proboju prema Vukovaru. 

Goran Kliškić, junak Domovinskog rata, zapovjednik jedinice diverzantskog voda 4. gardijske brigade poginuo je 24. ožujka 1992. godine u Bistrini kod Stona, pokušavajući izvući ranjenog suborca Ivicu Vucu. 

Vedran Lasić, tragično stradao u prometnoj nesreći 17. srpnja 1992. godine, nakon što je došao s bojišnice. 

Grgo Krištić, poginuo 24. siječnja 1993. godine u Uskoplju kao pripadnik Brigade kralja Tomislava. 

Igor Braović poginuo je 22. studenog 1993. Godine koji je ratni put započeo u Tigrovima, te 66. bojni Vojne policije, a nakon završene časničke škole u Specijalnim postrojbama MORH-a 'Frankopan' i 'Zrinski' gdje je bio zamjenik zapovjednika protuoklopnog voda.

Na žalost, nedavno ih je iznenada napustio i član njihovog kluba Boris Ercegović, pripadnik 73. bojne VP.

Na fotografiji s naslovnice: 

S lijeva na desno: Boran Martić, Damir Primorac, Robert Prusac, Stipe Odžak, Dragan Primorac, Tonči Gudelj, Matko Matković, Ante Matković