OPROŠTAJNI GOVOR VEDRANA MLIKOTE: Ćubi je bio tvornica smijeha koja je radila u tri smjene

Fotogalerija (42)

Na Lovrincu je danas održan posljednji ispraćaj Damira Mihanovića Ćubija, koji je umro nakon kratke i teške bolesti na prvi dan 2020. godine. Emotivni govor na sprovodu održao je glumac Vedran Mlikota koji je kroz suze rekao kako je oko Ćubi bio tvornica smijeha koja je radila u tri smijene. Njegov govori donosimo u nastavku:

- Naš Ćubi. Prijatelj naš, naš animator, naš nenadmašni i neumorni dobri bijeli klaun, naš Pierrot, dobri duh svih naših zajedničkih druženja, utakmica, putovanja, akcija, večera, skijanja, rođendana, slučajnih susreta... Veliki, inteligentni, duhoviti i nikad umorni ceremonijal majstor, svugdje, na svim mjestima: od Zekina komina u Blatu na Cetini kraj kojeg se grije nekoliko ljudi, preko šoltanske plaže, konoba i dvorišta, kazališnih dvorana, pa do velikih Arena i stadiona od 10, 15, 20 tisuća ljudi! Svejedno gdje je bio, uvijek je bio u središtu i oko njega samo smijeh, ljudi moji, samo zarazni smijeh koji se širi, i koji te osvaja. Smijeh koji je bio njegov zaštitni znak. Znak prepoznavanja. I kada je šutio oko njjega je odzvanjao smijeh, i kada ga se nije moglo prekinuti u pričanju on je proizvodio smijeh. On je bio tvornica smijeha, tvornica koja je radila u tri smjene! On nikad nije gasio strojeve. Dobri naš brat, sa srcem velikim kao Mosor i dušom širokom kao Brački kanal. On je i za vrijeme kratkog boravka u bolnici zabavljao i nasmijavao pacijente i osoblje u Vinogradskoj, šaleći se na svoj račun. Jednoj sestri je obećao brak i odlazak na medeni mjesec na Bali, ali, kako je rekao, još je rano pa će krenuti nakon što se još malo razboli. Malo je ljudi koji se ovako šale u, po zdravlje, ozbiljnim situacijama! Čak je išao svirati na Božićni domjenak Pulmološkog odjela!

U nevjerici smo se pitali zadnjih dana. Može li uopće umrijeti čovjek kojeg tako iskreno i jako voli toliko ljudi, kojem se toliko ljudi silno raduje pri najobičnijem susretu ili prolasku pored njega? Naravno da ne može! Njega je netko odozgo pozvao i on je sebe i svoj smijeh samo preselio u neku drugu galaksiju.

Kada ovako prerano ode veliki čovjek kakav je bio naš Ćubi, uvijek se čuju komentari kako nije bio cijenjen koliko je trebao biti, kako je doživljavao nepravde, kako smo, sredina u kojoj je živio i mi koji smo živjeli s njim mogli, u svakom pogledu dati mu više. Mogli smo, svi mi to znamo, ali vjerujte mi nije njemu to trebalo. Imao je on nagrada. On je svaki dan u svom životu, proizveo toliko radosti, veselja i smijeha, da će njegova divna duša na energiji toga smijeha kojeg je stvarao mirno i brzo putovati do svog odredišta.

U zadnjim riječima koje je izgovorio na Đovanijevim rukama, spomenuo je svoju obitelj i na kraju rekao: 'Spava mi se. Jako mi se spava.' I nakon toga je usnuo.

Spavaj, dobri naš prijatelju, spavaj i odmori se. Uspavala te svojom pjesmom jata anđela. Spavaj i sanjaj: Šoltu i Split, masline i more, kruzere i forum, predstave i televiziju, bubnjeve i gitare, i Đovanija, Jakšu, Fliku, Zeku, Đuku, Matu, Dunda, Njoka, Miru, Vernonu,Marina i Mirana, ..., i sve nas kojima si oplemenio život i učinio ga ljepšim. I mi ćemo tebe sanjati i spominjati te u snovima i na javi. U pričama i anegdotama s kojima si nam obogatio život i učinio ga ljepšim!

I kako bi pjesnik rekao:

'Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo

I nešto suviše dršće u dubinama.

Svima recite da sam umoran, samo umoran, jako umoran kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala.

I ne plačite za mnom,  molim vas.

Spustite zastore i budite moja dobra duša u mraku.'

Zbogom dragi naš šašavi prijatelju. Ostavio si nas jako tužne, ali i blagoslovljene jer smo te poznavali, živjeli i družili se s tobom. Volimo te. Sretan ti put - zaključio je na kraju Mlikota.