Osvojila je Melodije Jadrana s 'Bodulskom baladom', a onda otišla s estrade: Ta vječna pjesma je na festival primljena tek iz trećeg pokušaja! (27. 10. 2018.)
Meni su uvijek bile bitne riječi, ni kao mlada nisam htjela pjevati glupave tekstove - kaže gospođa Karmen Mamić
Te 1965. je prvi i zadnji put stala na binu Splitskog festivala. Ispod platna kina Bačvice je otpjevala 'Bodulsku baladu' i zaradila ovacije prepunog gledališta. Pljesku nije bilo kraja. Zaradila je i Zlatnu štopericu revije Studio za autora skladbe Ivicu Bašića, nagradu koja se dodjeljivala pjesmi koja je dobila najdulji aplauz.
Karmen Matijašević, udana Mamić, tada je imala 21 godinu i poslije toga se više nije popela na pozornicu. Njena priča nikad do kraja nije ispričana, a mi smo je otrgli zaboravu ispijajući jutarnju kavicu, prelistavajući stare izreske iz novina i pregledavajući fotografije...
- Sve je počelo u trenutku kada me Ivica Bašić pozvao u studio radio Splita na Meje i rekao mi: 'Ovo ti je Bodulska balada, sviđa li ti se? Hoćeš li je pjevati?' Odgovorila sam mu da je izvrsna. Meni su uvijek bile bitne riječi, ni kao mlada nisam htjela pjevati glupave tekstove.
Sjećate li se tadašnjeg nastupa?
- Imala sam veliku tremu. Finalnu večer je prenosila Intervizija za područje tadašnjeg SSSR-a, Bugarske, Rumunjske i drugih istočnih zemalja, a mene je trema pokopala. Kad čujem danas tu izvedbu s finala, jasno je da sam dio pjesme otpjevala falš. Puno mi je draže čuti snimku iz polufinalne večeri, gdje sam bila opuštena i uživala na bini.
Tada su na Melodijama Jadrana svaku pjesmu izvodila dva izvođača. 'Bodulska balada' je ostala kao jedna od himni Dalmacije, a svi je pamte po snimci Vice Vukova, koji je tih godina bio glavna festivalska zvijezda...
- Ja sam našem Ivici Bašiću zaradila Zlatnu štopericu, ali vrhunac je bio ono što je otpjevao Vice. Ja se s njim ne mogu staviti ni u čemu u istu rečenicu. On je imao iskustvo i prije toga, bio je velik čovjek i pjevač.
Možete li nam dati neki primjer po čemu ga posebno pamtite?
- On bi me i na svoje aplauze obje večeri uzeo za ruku i izvukao na pozornicu. Takvoga ga pamtim. Baš sjajan čovjek i bilo mi je jako teško kad je morao napustiti zemlju.
Kako to da je po dvoje izvođača pjevalo svaku pjesmu?
- Bila su dva orkestra i dva skroz različita aranžmana. Za moju verziju ga je napravio Bojan Hohnjec, a za njegovu Ferdo Pomykalo. Vicina pratnja je tada bila raskošnija, uvertira u pjesmu bogatija, a kod mene su bila samo četiri takta. Pratio me plesni orkestar.
Zašto nikad pjesmu niste snimili u studiju, ostala je samo verzija Vice Vukova...
- Bašić je prvotno odredio da se pjeva u g-molu. U Zagrebu je snimljena kompletna matrica za ploču. Ja sam trebala poslije festivala snimati. Kada su došle probe, to mi je bilo visoko i išlo se pola tona dolje. Sve note su preinačili za splitski orkestar i festival, ali bilo je preskupo i za Zagreb, s obzirom da su sve matrice već bile snimljene. Tako je snimio samo Vice Vukov, a ja nikad ni kasnije. Imam samo kazetu uživo s Bačvica, gdje je pjesma prekidana aplauzima, a nikakvu studijsku snimku.
Žalite li što niste ostali u pjevačkim vodama?
- Kad sam sjetna za izgubljenim vremenom, onda žalim za kistom i platnom jer to je bila moja ljubav. Bila sam svom suprugu Stipi žena, a kasnije i baka svojim unukama Ani i Karmen. Svo svoje vrijeme sam drugima dala, znala sam držati kuhaču i pinel istodobno. Za estradom ne žalim nimalo. Uvijek sam bila debeljuškasta, rekla sam jednom prigodom: 'Imala sam glas, ali nisam imala stas'. Neke mlađe pjevačice od mene su također bile sjajne, a mislim da nisu napravile karijeru kakvu su zaslužile.
Kod Vas je baš interesantno da Vam je to bio jedini nastup...
- Nije baš jedini, nego zadnji. Prije toga sam u Sarajevu osvojila drugo mjesto na festivalu kojega je vodio Kornelije Kovač, a ovdje sam nastupala na brojnim priredbama i manifestacijama poput Prvog pljeska. Prethodno sam prošla audiciju, Oliver Dragojević je prije sviranja u Batalima bio u grupi koja se zvala Tekila. Na audiciji me on pratio na klaviru, a pjevala sam Terezinu skladbu 'Plavi Nocturno'. On je napravio mot da mu se svidjelo. S njim imam najljepše uspomene, dočekali smo zajedno nekoliko novih godina, a u ekipi su bili još Mate Carić, Pavle Kolarov, Dikan Radeljak i drugi...
Pored brojnih isječaka čuvate i jedno pismo...
- Da, u tom periodu mi ga je poslao skladatelj Ivica Bašić. Najprije bih željela spomenuti mog direktora iz umjetničke škole Vinka Protića, koji se također spominje u tom pismu, a dosta mi je pomogao u to vrijeme, a onda vam mogu i pročitati dio. 'Nadam se da ćeš i ove godine pjevati, a bio bih sretan da dobiješ opet moju kompoziciju. Ja sam poslao svega jednu stvar, 'Uspavanka moru' je naslov. Ne vjerujem da će festival ići bez ijedne moje stvari s obzirom na lanjski uspjeh, međutim, nikad se ne zna.'
No, 'Uspavanka' moru' nije primljena na festival sljedeće godine, tako da ni ja nisam opet zapjevala na istoj bini, a kasnije me život odveo drugim putem. Evo vam i jedna nepoznata činjenica koja stoji u pismu - Bodulska balada dva puta nije primljena na Melodije Jadrana, ušla je tek iz trećeg pokušaja.
Puno dobrih pjesama nije odmah prepoznato...
- Vjerojatno je tako i danas. Zanimljivost je i da je te 1965. debitirao Mišo Kovač i prošao potpuno nezapaženo, a kasnije napravio sjajnu karijeru. Eto, meni nikakva uspomena na taj festival nije ostala, nisu se nikakve plakete dijelile za prvo mjesto. Rado se sjetim sjajnih ljudi poput Ivice Bašića i Vice Vukova, a sve ono što nije bilo lijepo sam prepustila zaboravu.