OSVRT GLAZBENOG SURADNIKA TONĆA ŠITINA Nezaboravna večer Ramóna Vargasa i Los Caballerosa

Peristil je stoljećima bilo mjesto zanosa i ganuća, trg autentičnih glazbenih, baletnih i pjesničkih nadahnuća, za mnoge trenutak intimnog dodira za svijetom, osjećaj bjeline kamena, bliskost mora, igra svijetla, kasno sunce na vrhovima zlatnih korintskih stupova, mjesto skrivenih glasova, okamenjene tišine, prolaznosti i ljudske mudrosti. Već 66 godina ovo je prostor teatra i arena u kojoj se događaju živi sukobi i traži istina, komunikacija s publikom, cilj je traganje za jedinstvom i onim svetim oslobođenjem koje tako teško ulazi u umjetnost. Ma koji vjetrovi ovuda jurili duhovne energije su jače, možda i zato što je intelektualna radoznalost in continuo bila poticana i stalno otvarala nove prostore. Kada se na jednom gotovo nadrealnom prostoru koji je u sebe upio blještave spektakle i tolike unutarnje monologe i struje svijesti, iznenada pojavi sombrero i mariachi glazba, pomisliš da nisu umrle uspomene, da ćemo prstom sudbine dodirnuti daleki dom Diega Rivere i Fride Khalo, omiljenih Emiliana Zapate i Pancha Ville, Guadalajare, Octavija Paza i druge vječne i sudbinske tajne kulturnog identiteta Mexica. Mlada meksička aktivistica Viri Hernandez poziva ljude da odu do mjesta koja obnavljaju naša srca i dušu, ma gdje se ona nalazila. U nizu lirskih tekstova koje smo s užitkom pročitali otkrivaju se autori senzibiliteta melankolika i sanjara. Jedan piše da je 'umoran od čekanja na tebe…ne znam hoću li zvati zlo ili plakati za tobom-crna golubice, gdje si?' Drugi jadikuje, a to smo čuli i u Splitu…'Nemam novaca i nemam što dati. Sve što imam je ljubav…' 

Nostalgija za prošlošću

Pojam 'ars memoriae' pokazuje da povezujući se s odabranim mjestima i stvarima gradimo mentalne slike o njima. Pamćenje živi kroz komunikaciju i ako se to prekine nastupa zaborav. Naše se individualno sjećanje povezuje s kolektivnim pamćenjem i u konkretnom slučaju transponira se u poduku, simbol, postaje element idejnog sistema društva (M. Halbwachs). Nije li takva figura sjećanja u mladosti naših roditelja ili baka bila  tada  planetarno poznata Mama Juanita iz Fernándezova filma Jedan dan života iz 1950. u kojemu su svi oplakivali sudbinu starice koja dolazi posjetiti zatvorenog sina koji pred strijeljanje majci posvećuje poznatu pjesmu 'Samo jedan dan života…' Meksikanski val  u bivšoj državi dolazi s prvim TV prijenosima 60-ih godina i poput vatre širi  popularnost novih vokalnih 'specijalista' (Cune Gojković, posebno Slavko Perović i Nikola Karović, Ljubomir Milić i Miroslava Mrđa s triom i kvartetom 'Paloma', sastav Jovanović-Đukić-Tomljanović, trio 'Tenori', trio 'Tividi', Đorđe Masalović, kvartet 'Magnifico', čak i Ivo Robić, Mišo Ķovač, Čobi i 'Pro arte' kao i toliki drugi sastavi i pojedinci) koji s obiljem melodija, ritma i poezije nude  Musicu del Corazon, najčešće u glazbeno prilagođenim i prevedenim verzijama koje su bile neizostavni dio brojnih koncerata i svekolikih svetkovina. Raspon tema naglo se širi od onih ljubavnih prema domoljubnim, ceremonijalnim, socijalnim ili religioznim, u njima su odbljesci raznih kultura, agrarnih ili urbanih utjecaja, mješavine plesova i različitih etnosa. Najdublja ljudska intima, nezaštićena i tako ranjiva, izložena oštrom sječivu promjenjive povijesti, nalazila je u pjesmi i plesu transformatore duhovnih energija na širokoj platformi koja će odrediti meksički identitet. Brojne su indicije, dijelom već i znanstveno istražene, koje govore o stanovitoj bliskosti života i načina razmišljanja u jugo-regionu s narodom Meksika, odakle onda i lakoća prihvaćanja latinoameričkog melosa i filma. Sličnost suvremene povijesti, ruralni korijeni, herojski likovi, umjetnička autentičnost  i povijesna ishodišta pojačavaju registar osjećajnosti koja se lako vraća u krhotine povijesti koji postaju izvorištima nostalgičnih narativa. Dijalog s prošlošću neprekidno se ponavlja, nimalo slučajno preko djetinjstva koje budi nostalgiju i tako upozorava na insuficijentnu sadašnjost u kojoj nas 'kultura pamćenja' oslobađa uz pomoć sjećanja (Th. Adorno i J .Assmann). U trenucima suspregnutih očekivanja nostalgija je sudbinskim nitima povezana s prošlošću i kroz niz epizoda susreće se sa srećom, životom koji kipti, s naoko nevažnim i običnim stvarima kao što su pjesma, ljubav, duhovna čistoća, dostojanstvo naspram emotivnoj ispražnjenosti, brigama i strepnjama koje su ogledalo suvremenosti. Kao da ljudi uvijek čeznu za nečim dalekim, referentnim okvirima, mentalnim slikama, (svojim) nježnim godinama, pa se s krošnje sjećanja skida romantična balada slavne pianistice i skladateljice Consuelo Velázques 'Bésame Mucho' iz 1940. koja je valjda najveći hit latino glazbe, uz nekad revolucionarnu 'La Cucarachu' iz 1910., ili neodoljivu Malagueňu Salerosu iz 1947. sve do sjajne folk pjesme 'La Bamba' koja se proslavila rock adaptacijama nakon 50-ih godina….

Identitet Meksika

Glazba je u Meksiku bitan dio njegova identiteta, ona je simbol zavičaja i oznaka onog unutrašnjeg u čovjekovu životu, ponikla iz ljudskog srca. Razumije se, tradicionalana meksička glazba rezultat je dugih povijesnih utjecaja i sinteza još od 16. st. kada su Španjolci učili domoroce svirati različite instrumente ne sluteći da će se budući stilovi sviranja razlikovati po pokrajinama kao Mariachi, Son, Norteňo i Ranchera. Mariachi je najpopularnija tradicionalna glazba Meksika koja vjerno prati sve važnije trenutke u životu, a riječ je glazbenoj skupini koja se sastoji od četiri ili više glazbenika (do 12) s posebno ukrašenim kostimima (charro), čizmama i širokim sombrerom,   instrumentima od violina, gitara, vihuelama i guitarron, truba do raznih udaraljki. Mariachi mahom pjevaju, imaju svoje soliste  koji rado obilaze trgove i udovoljavaju željama posjetilaca. Više je teorija o njihovom podrijetlu (iz države Jalisco-grad Cocula, francuske riječi mariage-vjenčanje do lokalnog indijanskog podrijetla) a od 2011. Unesco je mariachije prepoznao kao dio nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Bučni Protiron

 Svaki susret s popularnim mariachi  sastavom Los Caballeros (od 1998.) djeluje kao ekskurzija u prošlost, u prostore ranjivosti i intime koji se u novom vremenu odmiču od  ljepote unutrašnje koncentracije i postaju klišeji masovih predodžbi  o ljubavi, strasti, patnjama kao da je riječ o luksuzu. Koncerti koji se nižu u mojim sjećanjima, a  bio ih je  5 ili 6, zadržali su unutrašnju logiku i koherenciju, ali bilo je i onih koji su se poput udešenog spektakla kretali sigurnom linijom dopadljivosti, poznatim numerama ostajući bez elemenata poželjnog psihološkog supstrata i zavirivanja u mračne zakutke ljudskog duha. Odabir programa u ovom drugom ST nastupu slavnog  tenora Ramóna Vargasa, kao i Los Caballerosa u sklopu 66. Splitskog ljeta 22.srpnja 2020. na Peristilu, dočekan je s velikim interesom i upletanjem fantastičnoga i a priori odobravanoga marketinga. Ono što je dominiralo izvedbom moglo bi se nazvati vedrinom i optimizmom, izletom u jedan gotovo poznati nam svijet nostalgije i snovitosti, iluzije u kojoj se pjeva glasno i raširenih ruku čak kada se govori o smrti i nevjeri (Cielito lindo, Granada, Mexico lindo, Cucurucucú Paloma...) Izbor skladbi bio je u rukama iskusnog Vargasa, pa se nije ostajalo samo na razvikanim skladbama J. A. Jiméneza ili A. Lare, već su se i u izvođenju Los Caballerosa mogle čuti manje poznate i novije skladbe (Canta, canta, canta, Ella, Retirada…) Tada bi ispod svega dojurio do nas onaj meki štimung velikog pjesnika Octavija Paza koji je, magijski opijen ljubavlju, svjetlošću i snagom prirode, pozvao pjesništvo da u smirenom kozmosu usmjeri čovjekov izlazak iz labirinta samoće…

Čudesni Vargas

Red Vargasa, pa red raspjevanih Caballerosa sve do noćnog O sole mio, s nizom zanimljivih autentičnih izvedbi i aranžmana (Ivan Androić i Luka Magdalenić) koje su 12 vrijednih glazbenika izveli predano i u jednom dahu, sa zanemarivim oscilacijama. Dvodecenijski 'work in progress' donio im je brojna gostovanja, nagrade i priznanja, posebno ona iz domovine mariachija. Suradnja s uglednim svjetskim umjetnicima bila je ipak najčešća upravo s Ramon Vargasom koji, uz sve ostale obveze koncentrirane u Europi) ne zaboravlja solo pjesme raznih skladatelja, napose ne one meksičke i španjolske. Vargas je umjetnik s dugim pjevačkim stažom (60 godina i 30 godina), impostirana tona, izjednačena registra „lirico spinto“, ugodne glazbene fraze u koju unosi lakoću i gracioznost, ali i oprez kod nosivih tonova. Premda je korišten mikrofon zadatak nije bilo ni malo lakši, agogičko je nijansiranje pokazalo da je Vargas u punom smislu emotivno predani tumač  sadržajnih i osjećajnih vrijednosti mariachi pjesama. Konačno, simpatični  englesko-španjolski komentari, diskretna kontrola reakcija, suradnja s Caballerosima i vladanje prostorom, pokazali su da je pred nama romantik, humanist i mariachi umjetnik koji se lako skrije iza velikog sombrera. Najposlije Vargas posvuda izjavljuje da može dati još dosta glazbenoj sceni, da je opera 'neugodna umjetnost' i da zahtijeva veliku volju ne samo uprava već i cijele zemlje, a da će on pjevati sve dok ga to bude zabavljalo! Čini se da će Zvone Mihanović još dosta puta u zračnoj luci dočekivati velikog Ramona Vargasa, svog i prijatelja Splita!