OTVORENJE IZLOŽBE 'Pljeskavice su punjene sirom' u galeriji Studio-21-

Izložba 'Pljeskavice su punjene sirom' Vojina Hraste otvara se u galeriji Studio-21- u Splitu. Kustosica je Ana Bratić. 

Otvorenje je zakazano za srijedu, 22. studenog 2023., u 20.30. Izložba će se moći pogledati do 10. prosinca 2023. 

Izložba je organizirana uz podršku Ministarstva kulture i medija RH, Grada Splita i Zaklade 'Kultura nova'.

O umjetniku

Vojin Hraste rođen je 10. kolovoza 1981. u Šibeniku. U Splitu je 2000. završio I. gimnaziju, klasični smjer. 2006. diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Slavomira Drinkovića. Od 2011. radi na ALU-u u Zagrebu, gdje je zaposlen kao izvanredni profesor.

Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj rad je više puta nagrađivan. Od važnijih nagrada valja izdvojiti nagradu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Zagreb, za najboljeg mladog umjetnika u 2014., jednu od Tri jednakovrijedne nagrade na XII. trijenalu hrvatskog kiparstva za rad 49 ccm 2015. te sudjelovanje u finalu nagrade 'Radoslav Putar' 2015. 

Autor je nekoliko skulptura u javnom prostoru, uključujući spomenik Bernardu Vukasu, postavljen u Splitu 2009.

O izložbi - napisala Ana Bratić

'U ovom hirovitom svijetu ništa nije hirovitije od posmrtne slave. Jedan od najboljih primjera žrtvi zbog lošeg rasuđivanja novih generacija jest Elejac Zenon. Nakon što je izmislio četiri argumenta od kojih su svi bili nemjerljivo suptilni i smišljeni, najveći dio kasnijih filozofa ga je proglasilo dovitljivim, a njegove argumente sofizmima. Poslije dvije tisuće godina neprestanog opovrgavanja, ovi su sofizmi ponovo postavljeni i postali su osnova matematičke renesanse…' - Bertrand Russell, Principi Matematike I (1903.)

U gradu Eleji u južnoj Italiji djelovala je izrazito racionalistička filozofska škola. Utemeljio ju je Ksenofan, dok je Parmenid kao glava škole, razvio pojam bitka do jedne od mogućih krajnosti ontološkoga monizma. A Zenon je u trećoj generaciji oštroumno branio učenje svoga učitelja. Kako bi bilo jasnije, u spjevu O prirodi Parmenid alegorijski govori o dvije vrste spoznaje. 'Boginja pravde upućuje ga kako će, jedino ako razum svlada osjetilu spoznaju, dospjeti u predjele istine.' Osjetilna spoznaja je po njemu mnijenje ili grčki doksa, a vidljivi svijet je samo privid i varka. Većina ostaje pri tom osjetilnom pričinu, što zadovoljava potrebe svakodnevnog života. Ali želimo li doseći mudrost i istinu, moramo se odreći svjedočanstva opažanja i prepustiti se vodstvu razuma. Jedino mišljenjem, smatra Parmenid, spoznajemo istinu. 

Zenonove aporije rezultat su ovih ekstremnih stavova koji su izazvali suprotstavljanja, pa čak i ismijavanja. Međutim, Zenon brani elejsko učenje duhovito smišljenim nedoumicama, odnosno indirektnim dokazima koji pokazuju neodrživost suprotna gledišta. Aristotel ga je prozvao izumiteljem dijalektike, a Zenonovi su argumenti možda prvi primjeri metode spoznaje zvane reductio ad absurdum ili svođenje na besmisleno. Riječ je o neizravnom opovrgavanju neke tvrdnje tako što se iz nje pravilnim logičnim zaključivanjem izvodi neka besmislica. Zenonovi paradoksi zbunjuj, izazivaju, inspiriraju i zadivljuju filozofe, matematičare, fizičare i školsku djecu, preko dvije tisuće godina. 

U domeni umjetnosti, paradoksi postaju instrument razlučivanja iluzija i stvarnosti. Vojin Hraste, svojim radom, uspijeva dekonstruirati uobičajene obrasce mišljenja i zalazi u složenost protuslovlja. U konceptualnom okviru njegovih instalacija paradoksi se suprotstavljaju konvencionalnim očekivanjima, a u paraleli sa Zenonovim aporijama otvaraju nam se proturječja koja prožimaju različite domene ljudske refleksije. Zenon je koristio aporije kako bi istaknuo apsurdnost suprotnih gledišta. Slično tome, Hraste kroz svoj vizualni jezik demistificira uobičajene obrasce mišljenja o umjetnosti, koristeći ih kao svoj glavni instrument. 

Naslovom izložbe 'Pljeskavice su punjene sirom', jasno nam je kako Hraste koristi elemente humora kroz sintezu vizualnih i konceptualnih elemenata stvarajući refleksivni prostorni ambijent. Odgovarajući na apel za racionalnim razumijevanjem, Hraste u svojoj instalaciji iznad stola s pićem, koristi matematičke elemente i formule dijeljenja najbolje opisane kroz Zenonovu aporiju Ahileja i kornjače: Zamislimo da Ahilej trči trku protiv kornjače, ali da kornjača ima prednost tako da je Ahilej udaljen od cilja onoliko koliko je kornjača bila na početku trke. Kada Ahilej dostigne početnu točku kornjače, kornjača će već biti malo dalje. Ahilej će zatim stići do te nove točke, ali će kornjača opet napredovati. I tako dalje. Paradoks sugerira da, iako je Ahilej mnogo brži od kornjače, nikada je neće stići i prestići. Ova matematička igra apsurdnosti, gdje beskonačnost postaje dostižna kroz neprestano dijeljenje, stvara intrigantnu simetriju između neprekidnog smanjenja i apstraktne koncepcije beskonačnosti prikazane u instalaciji na zidu. 

Nadalje, lijevi zid nosi izreku 'pjesnici su čuđenje u svijetu', postavljenu u pet redova po pet slova. Nasuprot tome, na desnom zidu ističe se kontrastna izreka 'pljeskavice su punjene sirom'. Ova paradoksalna kombinacija s poetikom Antuna Branka Šimića, unosi element humora i ironije, stvarajući dijalog između umjetničkog izraza i svakodnevnog, profinjenog i komičnog. Oči pjesnika, kako ih opisuje Šimić, 'velike i nijeme rastu pored stvari', odnose se na opservaciju suptilnosti koje ostali često propuštaju primijetiti. Hrastina instalacija koristi sličan koncept stvarajući prostor gdje riječi postaju vizualna iskustva. Riječi iz Šimićeve poezije prožete kroz instalaciju sugeriraju upravo na navedenu promjenu perspektive, dok humoristični elementi razotkrivaju apsurdnost konvencionalnih očekivanja. Hraste tako stvara prostor gdje se sučeljavaju različite dimenzije, poput čuđenja, humora i introspektivnih trenutaka, što je i u suglasju sa središnjim elementom, neformalno nazvanim Banana Split, dinamičnim prikazom banani koje prolaze kroz arkade splitskog Peristila. Ovaj humorni element ne samo da vješto povezuje vizualnu iluziju već i stvara pokretnu strukturu koja naglašava prolaznost vremena i trenutačnu prirodu umjetničkog doživljaja. 

Paralelni svjetovi Zenonovih sofizama i Hrastinih instalacija otkrivaju zajednički odraz ograničenja i paradoksa u svakodnevnom životu. Humor često služi kao most između različitih dimenzija ljudskog iskustva povezujući proturječja, posjedujući sposobnost istraživanja kontrasta, a ponekad i konflikta, između različitih ideja i stvarnosti. U suštini, humor često proizlazi iz prepoznavanja apsurda ljudskog postojanja. Smijeh, kao odgovor na paradokse, postaje način suočavanja s nesavršenostima života i prepoznavanja ironije. Humor nije tek prolazna neurološka reakcija ili društveni trik, on ima dublje značenje koje transcendirajući stvarnost, donosi osvježavajući pogled na vlastitu egzistenciju. Humor postaje znak transcendencije jer omogućuje relativizaciju neugodnih situacija i osvještavanje vlastite krhkosti, kako navodi Zlatko Kozina u predgovoru skupne izložbe Humor u zagrebačkoj Galeriji Panacea na kojoj je krajem prošle godine sudjelovao i Hraste. 

Hraste svoj umjetnički izraz gradi kroz dekonstrukciju vlastitog umjetničkog procesa. Njegova izložba, poput nadrealističkog snoviđenja, predstavlja prostornu instalaciju koja provocira. Iz toga proizlazi njegova odlučnost da ne koristi naziv umjetnik, već radije prepoznaje sebe kao sanjara stvarnog, istraživača intrigantnog i zainteresiranog promatrača. Kroz svoje djelo, Hraste postavlja ogledalo vlastitim nedostacima i paradoksima, a humor postaje sredstvo kojim raskrinkava samog sebe, a ne alat za ismijavanje drugih. Ističe da skulptura koja nije u stanju jasno iskomunicirati poruku unutar vrlo kratkog vremena, nije uspješan umjetnički rad. Njegova želja da aktivno participira u društvenoj zbilji očituje se u izboru elemenata i figura iz općepoznatih i opće dostupnih izvora, složenih u cjelovitu kompoziciju koja stvara novi likovni imaginarij. Hraste naglašava da su odabrani elementi predstavljeni kao suvremeni mitovi koje on kritički preispituje kroz eksperiment samodefiniranja. Ovaj proces otvara vrata promišljanju suvremenih društvenih i kulturnih normi, stavljajući ih pod povećalo njegove kritičke umjetničke analize. U svojoj refleksiji Hraste sugerira da se nalazimo u vremenu udvajanja konzumenta i kreatora. On prepoznaje izloženost postkapitalističkog umjetnika, naglašavajući pritisak pod kojim se umjetnik nalazi u suvremenom svijetu gdje dominira potreba za 'čistom' umjetnošću. Hraste postavlja pitanje o prirodi umjetničkog izraza u okruženju gdje su radikalnost, beskompromisnost i avangardnost pod stalnim izazovom. Na kraju, Hraste, poput Elejaca, izaziva konvencionalne obrasce mišljenja, stavljajući nas pred zagonetke koje prožimaju naše svakodnevno iskustvo. Njegova izložba postaje prostor refleksije i čuđenja, provocirajući nas na razmišljanje o različitim aspektima života, umjetnosti i paradoksa koji često čine tkivo ljudskog iskustva.